ĐAKOVO (TU) – U ponedjeljak, 1. prosinca u Metodovoj dvorani Svećeničkog doma u Đakovu održana je adventska duhovna obnova za sve dijecezanske i redovničke svećenike u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, na kojoj su sudjelovali i nadbiskup mons. Đuro Hranić te nadbiskup u miru mons. Marin Srakić. Duhovnu obnovu s temom „Socijalno-karitativna dimenzija svećeničke svakodnevice“ vodio je mons. dr. sc. Vladimir Dugalić, profesor na KBF-u i kanonik Prvostolnoga kaptola.
Nakon zajedničke molitve Trećega časa i uvodnog pozdrava preč. Bože Radoša, nadbiskupijskog povjerenika za trajnu svećeničku izgradnju, započeo je prvi dio razmatranja dr. Dugalića. On je svoja razmišljanja dijelom temeljio na riječima pape Franje i Direktoriju za službu i život prezbitera. Počinjući riječima pape Franje da su sveti svećenici oni koji su pomireni grešnici te time postaju mostovi između Boga i ljudi, naglasio je da je socijalno-karitativna dimenzija u svećeničkom životu pitanje duhovnosti. Svećenici ne trebaju biti ni klerikalni, što bi značilo da ne smiju biti oni koji će svojim ponašanjem odvajati ljude od Boga, ali ne trebaju biti ni funkcioneri koji uredno i naizvan sve savjesno obavljaju, a iznutra su prazni i nesretni. Kako se ne bi upalo u jednu od tih negativnih stvarnosti, potrebno je imati pogled usmjeren prema Gospodinu, Dobrom Pastiru.
Voditelj duhovne obnove pozvao je prisutne da si redovito obnove misao da nisu postali svećenici jer su bolji i sposobniji od drugih, nego stoga što su dobili veliku Božju milost na korist Božjeg naroda. Iz toga proizlazi potreba za istinskim susretanjem drugih. Prisutne je na početku došašća usmjerio prema načelu inkarnacije. Bog je uzeo ljudsko tijelo i time se osiromašio, ponizio i ograničio jer je želio biti blizak ljudima. Dalje je nastavio s razmišljanjem kako su u Božjim očima dragocjeni siromasi, ali ne i njihovo siromaštvo. Primjer Krista koji se osiromašio i ponizio potiče svećenika da radi autentičnosti u naviještanju živi skromno te da se dijelom želi poistovjetiti s potrebnima. Osjećaj za siromaha ne smije značiti odobravanje materijalnog siromaštva ni nepravde koja ga je uzrokovala. Dijecezanski svećenik nije pozvan na radikalno siromaštvo, ali je pozvan na jednostavnost i skromnost. U svome svećeničkom djelovanju treba željeti, tražiti i imati na srcu dobro drugih. “Potrebno je izaći iz sebe prema bratu. To je jedan od glavnih pokazatelja duhovnosti.”
Okupljene svećenike dr. Dugalić je potaknuo da u vjernicima koji su im povjereni ne gledaju objekt nego subjekt svoga rada. Potrebno je živjeti jednu teologiju dara koja kaže da smo jedni drugima darovani. Stoga treba osluhnuti i čuti siromaha. Ako svećenik tako postupa, tada će gajiti duh zahvalnosti za ono što ima. Prezbiteri su pozvani svakodnevno iskazivati geste solidarnosti koje su puno više od običnog čina darežljivosti jer idu prema tome da se potrebite uključi u društvo. Pri kraju prvog dijela razmatranja predavač je razjasnio sintagmu “siromašna Crkva za siromahe” koja znači da je Crkvi potreban duh za potrebite, a da bi to uspješno razvijala treba gledati čovjeka u cjelini.
Poslije kraće pauze nastavljen je drugi dio razmatranja s naglaskom kako Bog u Isusu Kristu ne otkupljuje samo pojedince nego i društvene odnose, ulazi u ljudske veze. Voditelj duhovne obnove postavio je pitanje mogu li načela socijalnog nauka Crkve biti nadahnuće svećeničke duhovnosti. Kroz načelo poštivanja dostojanstva ljudske osobe, opće dobro, solidarnost, supsidijarnost, uzajamnost i udruživanje te načelo preferencijalne opcije za siromašne pozvao je svećenike da ispitaju svoju savjest predlažući im pitanja koja odgovaraju pojedinom načelu življenom u konkretnoj zajednici vjernika.
Po završetku razmatranja uslijedila je prilika za ispovijed i euharistijsko klanjanje u kapeli Bogoslovnog sjemeništa. Nakon molitvenog dijela pojedini svećenici i nadbiskup Hranić obratili su se prezbiteriju s korisnim informacijama i poticajima za djelovanje. Duhovna obnova završila je ručkom za bratskim stolom u blagovaonici Bogoslovnog sjemeništa. Davor Senjan
