OSIJEK (TU) – Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića i Đakovačko-osječka nadbiskupija s mnoštvom vjernika u Osijeku u utorak, 3. ožujka 2026. godine ispratili su na posljednje počivalište subrata kapucina i svećenika fra Krešimira (Ivan) Borkovića, OFMCap, najstarijega ispovjednika i propovjednika u Kapucinskom samostanu sv. Jakova u Osijeku, preminulog 27. veljače u 92. godini života, 70. godini redovništva i 65. svećeništva.
Zadušnicu je u kapucinskoj crkvi sv. Jakova predvodio pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić, a suslavio i propovijedao krčki biskup Ivica Petanjak (negdašnji gvardijan osječkog kapucinskog samostana). U misi su koncelebrirali kapucini fra Jure Šarčević i provincijalni vikar fra Eugen Pavlek te vlč. Danijel Bistrović, župnik pokojnikove rodne župe Sveti Juraj na Bregu u zajedništvu brojnih franjevaca, kapucina, isusovaca i svećenika.
Prije zadušnice mnoštvo naroda prolazilo je u molitvi uz odar s lijesom, zahvaljujući Bogu za dar života pokojnog kapucina Krešimira.
Počinjući euharistijsko slavlje, u oproštaju od pokojnika, biskup Ćurić je uime Nadbiskupije, đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure, umirovljenog nadbiskupa Marina, cijelog prezbiterija, svih redovnika i redovnica i osobno, izrazio sućut kapucinskoj zajednici, obitelji, rodbini i prijateljima, osnažujući riječima: „Ono što će nas rasvjetljavati je najviše snaga naše vjere koja usmjeruje svoj pogled prema Kristu raspetom, umrlom i uskrsnulom. Ova euharistija je spomen-čin upravo tog događaja pashalnoga izvora našega spasenja.“
Propovijed biskupa Ivice Petanjka
Uvodeći u propovijed biskup Petanjak je rekao: „Obično se kaže da sprovodi nisu za pokojne, nego za žive. Sve što smo mogli učiniti za ovog pokojnika trebalo je učiniti do sada. Sad ostaje naš sprovod i nakon toga molitva, sveta misa, svijeća, cvijeće. I ono što se ne bi reklo danas, možda se nikada više neće reći i past će u zaborav, a što se bude reklo moguće je da će nekome neka misao ostati u glavi i nešto mu značiti, a nakon toga život ide dalje.“ Nastavio je sa zapažanjima o fra Kreši Borkoviću koja otkrivaju kako siromaštvo „odgaja“ osjećaje za čovjeka u potrebi i kako je II. vatikanski sabor obilježio život kapucina „žarom i oduševljenjem koncilom ispunjajući ga do kraja“.
„Rođen je u brojnoj i siromašnoj obitelji. Iz njegovih sam usta puno puta čuo kako je jednom zgodom njihova majka išla u grad, u Čakovec, i kad se vratila donijela je vrećicu bombona i oni su stali u red. Svakome djetetu dala je jedan bombon i kad je on zadnji došao na red primiti taj bombon mama je rekla: Nemam više! Djeca koja danas žive u izobilju, a neki i u obijesti, ne mogu razumjeti što je nekoć značio jedan bombon ili kocka šećera jer siti gladnima ne vjeruju. No, taj se događaj iz ranog djetinjstva za sav život usjekao u njegovu memoriju. Događaji iz ranog djetinjstva, osobito teški i bolni, obilježavaju čovjeka za sav život i mnogi veliki događaji iz kasnijeg razdoblja bit će zaboravljeni, kao da se nikad nisu dogodili, a ostat će, naoko sitnica, koja se nikad neće zaboraviti. Možda je to razlog da je fra Krešo imao osjećaj za čovjeka u potrebi, čak do te mjere da je znao i pretjerati i da nije znao uvijek dobro procijeniti. Povezano s tim je i činjenica da se baš nije snalazio u materijalnom upravljanju i da su kod njega prihodi i rashodi uvijek bili nula. Koliko došlo, toliko otišlo.“
Kao drugu stvarnost koja je obilježila njegov život, biskup Petanjak istaknuo je, II. vatikanski sabor u vrijeme njegovih najzrelijih mladenačkih godina: „U 35. godini premješten je u Župu sv. Mihaela u Zagreb, u Centar sv. Leopolda B. Mandića u nekadašnjoj Borskoj 35 gdje je živio s prof. Tomislavom Šagi Bunićem, oko kojeg su se u tom malom centru, zapravo u kući preuređenoj u bogoslužni prostor (jer komunisti nisu dali graditi crkve) okupljali najveći teolozi toga vremena: Bonaventura Duda, Josip Turčinović, Vjekoslav Bajsić, Aldo Starić, Adalbert Rebić…, a on je, recimo slikovito, sjedio do nogu njihovih i nije dopustio da njihove vizije i oduševljenje u obnovi Crkve propadnu nego da u njemu pronađu plodno tlo. Taj žar i oduševljenje Koncilom obilježio je sav njegov život i ispunio ga do kraja.“
„Bog mu je dao talent da je u malo riječi znao prenijeti bit Evanđelja“
Biskup Petanjak naglasio je uzorne vrjednote kapucina Borkovića: „Bio je poznat kao kateheta i vjeroučitelj mladih i za njih je bio spreman sve dati i potrošiti. I kad je dobrano zagazio u osamdesete godine života nikad mu nije bilo teško slaviti i po tri mise nedjeljom, a Bog mu je dao talent da je u malo riječi znao prenijeti bit Evanđelja i zato su njegove mise bile tako dobro posjećene, a to govori i ovo naše današnje okupljanje. Smatram da je to njegova najveća duhovna baština i oporuka koja ostaje nakon njega i koja nije, Bogu hvala, samo njegova, nego je dobrim dijelom zahvatila tu koncilsku i postkoncilsku generaciju i Crkvu u Hrvata koja je živjela jednu duhovnu renesansu i sačuvala vjeru u našem narodu u vrijeme komunističke diktature. Mi danas, nažalost, pretežno, nemamo toga poleta i ne pronalazimo način kako oduševiti današnjeg čovjeka i kršćanina za Kristovo evanđelje. Oslabio je evanđeoski radikalizam i želja za poznavanjem pravog Krista. Budući da je ovo godina sv. Franje Asiškog, koji je obnovio Crkvu svoga vremena, ne mijenjajući druge nego sebe, bilo bi dobro da se po njegovu primjeru i uzoru i mi dademo zavesti Kristom kao što se on dao zavesti.“
Završavajući propovijed biskup Petanjak je podsjetio na riječi druge poslanice Timoteju (2Tim 4,3-5), kojima Pavao apostol upozorava učenika Timoteja da će doći vrijeme kada ljudi neće podnositi zdrava nauka, izrazivši nadu da u Crkvi nismo podlegli mentalitetu svijeta te da „svijet može ići naprijed i opstati samo ako se bude hranio zdravom evanđeoskom hranom i ako se vrati Isus Kristu kruhu živom“. „Fra Krešo je rado i radosno slavio euharistiju i izvršio svoje blagovjesničko služenje i zato se nadamo i vjerujemo da će sada u trenutku svoga prijelaza u vječnost susresti Isusa Krista komu je darovao sav svoj život i trudio se, da unatoč svojim ljudskim slabostima, ostane vjeran svom kršćanskom, redovničkom i svećeničkom pozivu, služenju i zvanju“, zaključio je Petanjak.
Na zadušnici su čitali fra Luka Tomašković i Matija Petanjak, psalam je pjevao Silvio Vrček. Liturgijsko pjevanje Zbora kapucinske crkve predvodile su s. Franciska Gjonaj i s. Ozana Tomić uz orguljsku pratnju s. Justine Lacković, redovnice Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice koje su dugogodišnje suradnice kapucina.
Nakon svete pričesti, fra Eugen Pavlek pročitao je životopis fra Krešimira Borkovića, rođenog 1934. u Lopatincu u Župi sv. Jurja na Bregu, nedaleko Čakovca. Obred je završio molitvom, škropljenjem i kađenjem lijesa. Na izlazu iz crkve ophod s lijesom pratila je pjesma „Ima jedna duga cesta“ i misli na kapucina koji je s Osječanima proveo 41 godinu života. U ispraćaju su sudjelovala subraća kapucini, redovnice družba u Osijeku, osječkih trećoredci, redovnici Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz nekoliko franjevačkih samostana, isusovci, osječki župnici i grkokatolički župnik o. Ljubomir Sturko.
Na sprovodu biskup Ćurić otkrio zašto se u fra Krešu gledalo s udivljenjem
Sprovodne obrede na osječkom Groblju sv. Ane vodio je i oproštajnu riječ uputio pomoćni biskup Ivan Ćurić, biblijsko čitanje navijestio je Pavle Petanjak, za vrijeme otpjeva škropljenjem je lijes blagoslovio fra Eugen Pavlek, dok je gvardijan kapucinskog samostana fra Juro Šimić nad grobom izrekao pripadajuće molitvene prošnje.
Uvodeći u homiliju biskup Ćurić podsjetio je na biblijske retke (Job 19,1.23-27a) kazavši: „Moj izbavitelj živi. K sebi će me dići. To izvorno, biblijsko svjedočanstvo vjere jačali smo za euharistijskim stolom, slaveći zadušnicu za patra Krešu u osječkoj kapucinskoj crkvi. I u ovim ukopnim obredima, u Godini jubilejskoga spomena 800. obljetnice preminuća svetoga oca Franje, ponovno ćemo se utvrđivati u istoj vjeri. U njoj se, prije svega, spominjemo Prvorođenca od mrtvih, našeg raspetoga i uskrsloga Spasitelja, Isusa Krista. On je temelj i središte naše vjere. U njemu se postiže spasenje i iz njegova Evanđelja crpimo svjetlost, koja će ravnati našim koracima – kako nas je 7. lipnja 2003. godine u Osijeku pozvao papa sv. Ivan Pavao II., slaveći euharistiju s mnoštvom vjernika, u blizini župne crkve sv. Leopolda Bogdana Mandića, čiji je župnik tada bio upravo fra Krešo. Papa nas je tada podsjetio da je kršćanski život u svim svojim etapama, zapravo, poziv na svetost…“
Biskup Ivan rekao je kako se patra Kreše ovih dana srdačno spominjao i umirovljeni nadbiskup Marin, nekoliko godina mlađi od njega, sjećajući se davnih učeničkih dana, kada je fra Krešu susretao kao mladog i srdačnog kapucinskog pripravnika u – kako veli nadbiskup Marin – tadašnjem velikom vrtu osječkoga samostana. A o dugom razdoblju aktivne svećeničke službe fra Kreše posvjedočio je biskupu Ivanu i jedan svećenik rekavši: U patra Krešu gledali smo s udivljenjem. Učili smo na primjerima njegovih brojnih pastoralnih aktivnosti, posebno u radu s mladima.
Biskup Ivan zatim je nastavio: „A sva su mu pastoralna nastojanja odisala teologijom i obnovom Crkve u svjetlu II. vatikanskoga sabora koji jasno ističe izvor i središte, tj. istinu da je svjetlo naroda Krist, koji odsijeva na licu Crkve. S tom je vjerom svoje korake usmjeravao prema bližnjima, prihvaćajući kao nezaobilazno pastoralno načelo istinu da ‘radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe’ pripadaju pozivu Kristovih učenika.”
Pri kraju homilije biskup Ivan pročitao je zahvalno pismo koje je iz svog samostanskoga doma, 20. travnja 2021., fra Krešo uputio nadbiskupu Đuri. „Na kraju svoga pisma fra Krešo ovako svjedoči: Nakon više desetljeća plovidbe na pučini silnoga posla i kakve-takve brige za procvat stada sjedim u miru ispovjedaonice i pokušavam razveseliti Kristovu braću i sestre govoreći im da ih Isus jako voli. Potom 
nadodaje: Star sam, a posebno sam sretan baš u tome, jer sam posve siguran da je sasvim blizu moj odlazak na susret s Uskrslim! Taj odlazak i susret jedva čekam i svim mu se srcem radujem! Kad će Gospodin doći, ne znam, ali sam sretan što je blizu i veselim se što ću biti u ljubavi Onoga koga sam naviještao njegovoj braći. Naposljetku se potpisuje riječima: Brat Krešo, kršćanin. Netko će možda zapitati: ‘Zar samo to?’ No, dobro znamo: Kršćanin – to nam je temeljno, ono najdragocjenije! Dragi fra Krešo, ispunio Gospodin na tebi djelo, koje je krštenjem započeo! Da u punini zasja uskrsna nada koja i nama grije srca.“
Sprovod je završio zajedničkim pjevanjem skladbe „O, mila Majko nebeska“ i pojedinačnim molitvenim ophodom počivališta. Nevenka Špoljarić
