ĐAKOVO (TU) – Adventska duhovna obnova prezbiterija Đakovačko-osječke nadbiskupije održana je u ponedjeljak, 1. prosinca 2025. u Kući susreta i Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Obnovu je vodio vlč. dr. sc. Ilija Dogan, zamjenik gneralnog tajnika HBK i v. d. ravnatelj Hrvatskog Caritasa. Na obnovi su uz svećenike, redovnike i đakone sudjelovali đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, pomoćni biskup Ivan Ćurić i nadbiskup u miru Marin Srakić.
Tema adventske duhovne obnove bila je Hodočasnik nade – nomad s Bogom, a svećenici su je započeli molitvom Srednjeg časa koju je predvodio mo. Ivan Andrić.
Dr. Dogan je razmatranje započeo pričom o zelenoj grančici koja se pojavila nakon razornog cunamija i probudila nadu stanovnicima toga mjesta da će se tu život ipak nastaviti. Također je predvoditelj podsjetio da su se svećenici okupili u svetom vremenu došašća – vremenu iščekivanja i nade i privođenja kraju Jubilarne godine – godine nade u kojoj nas je blagopokojni papa Franjo nazvao Hodočasnicima nade. 
U tom smislu je dr. Dogan rekao da nada znači kretanje. „Jubilej nade nas želi podsjetiti da smo mi kršćani nomadi s Bogom.“ Ilustrirao je mentlitet nomada i mentalitet građanina te pozvao sudionike da prihvate identitet nomada za razliku od mentaliteta građanina koji život gradi unutar zidina poznatoga i cilj mu je steći sigurnost – materijalnu, emocionalnu, intelektualnu, boji se promjena, ne postavlja duboka pitanja, oči srca i duše su mu zatvorene.
„Biti hodočasnik nade – nomad s Bogom – nije samo romantična ideja, već konkretan, višedimenzionalan proces koji transformira cijelu osobu; u odnosu prema sebi, prema Bogu i prema drugima.“ Sve je to pojasnio ulomkom iz Lukina evanđelja o deset gubavaca koji su izdaleka dozivali Isuse, Učitelju, smiluj nam se!
Rekao je da putovanje tjera nomada da se suoči sa svojom gubom: sa samim sobom – sa svojim snagama i slabostima, svjetlom i sjenom te da nomad na putu uči prihvatiti sebe onakvim kakav jest. Putovanje mu pomaže da pogleda u vlastitu nutrinu i bez osuđivanja prepozna i imenuje sve ono što je potisnuto: Gubavci iz evanđelja prihvaćaju sebe, oni se prepoznaju kao gubavci – kao oni koji su krhki, slabi. Njihova guba postaje mjesto susreta s Bogom. Iako se činilo da su potpuno poraženi; iako je njihov život izgledao kao potpuni promašaj; iako im je guba uništila sve njihove snove i ambicije gubavci su ipak – nadom protiv svake nade – išli su u susret Isusu.
„Zaboraviti da smo nomadi – to je guba. Da smo djeca onoga koji hoda, koji nas uči da je nada putovanje. Isus im ne čini spektakularno čudo. Njegova formula za ozdravljenje je Idite, pokažite se svećenicima! Glagol ozdravljenja je “ići”. Želi li naša Crkva ozdraviti? Onda se mora vratiti i biti misijska – hodočasnička – putujuća. Nomadska“ – pojasnio je dr. Dogan.
U nastavku govora o gubavcima kazao je dr. Dogan da pravo čudo nije njihovo ozdravljenje, nego činjenica da su bili zajedno. „Putovanje nomada čini “eterocentričnima” – otvara ga za druge. Na putu susreće druge putnike, uči o njihovim potrebama, dijeli njihove priče. To ga izvlači iz egoizma i uči suosjećanju. Guba, dakle, osim što postaje mjesto susreta s Bogom, postaje i mjesto suosjećanja za drugoga. Tek kada je svjestan vlastite slomljenosti, nomad može istinski suosjećati sa slomljenošću drugih.“
Od desetorice gubavaca samo se jedan vratio zahvaliti Isusu. „On sam postaje Evanđelje, jer nije samo ozdravljen – on je spašen. Više nije onaj koji luta bez smjera, nego istinski hodočasnik nade – nomad s Bogom. Isus ga poziva da prihvati identitet vječnog nomada, onoga koji je u stalnom egzodusu, izlasku iz sebe prema Bogu i prema drugima,“ rekao je predvoditelj Dogan.
Zaključujući razmatranje dr. Dogan je advent usporedio sa zelenom mladicom iz priče kojom je započeo razmatranje. „Nada je uvijek krhka. Ona ne viče. Ona ne dolazi kao cunami koji ruši sve pred sobom. Božja nada dolazi kao tiha, zelena mladica. Bog ne spašava svijet tako da pošalje vojsku anđela s mačevima. On spašava svijet tako da nam pošalje Dijete. Ima li išta krhkije od novorođenčeta? Ima li išta slabije od djeteta položenog u jaslice? A ipak, u toj krhkosti leži sva snaga svemira. U toj slabosti je naš spas. To maleno, bespomoćno dijete u jaslama – prvi je i najveći nomad nade. Neka nas to Dijete, koje je započeo svoju pobjedu kao nomad u jaslama, ohrabri da ustanemo i vratimo se “devetorici” – braći i sestrama kojima nas šalje kao pastire, kao hodočasnike nade, da bismo bili svjedoci Evanđelja.“
U kapeli Bezgrešnog Začeća BDM u Bogoslovnom sjemeništu obnova je nastavljena pokorničkim bogoslužjem i ispitom savjesti s pitanjem: Jesam li nomad s Bogom ili građanin svoje sigurnosti? Tiskovni ured
