BREZNICA ĐAKOVAČKA (TU) – „Okupili smo se u radosti na ovu uvijek jedinstvenu Kristovu žrtvu za nas na kojoj smo posebno u zahvalnosti zbog 50 godina zavjeta s. Marije Alojzije od Isusa Krista (Marije Jurišević). Zahvaljujemo za milost poziva i odaziva s. Alojzije kao i za sve one žive i pokojne koji su je pratili na njenom dosadašnjem putu“, rekao je na početku euharistije u Karmelu sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj 6. studenoga 2025. predslavitelj o. Ivan Podgorelec, karmelićanin iz Remeta. Koncelebrirao je i domaći župnik vlč. Miro Tomas.
Gospodinovi smo, radujte se
Oslonivši se na misna čitanja dana, o. Podgorelec u svojoj propovijedi potaknuo je sve prisutne da poslušaju poticaje sv. apostola Pavla iz njegove Poslanice Rimljanima gdje se posebno usredotočuje na ono temeljno u kršćanstvu, a to je da su naš život i naša vjera dar Božji. „Ne trebamo gomilati zasluge ili se natjecati s drugima, uspoređivati se s drugima u vršenju zapovijedi i rastu u kreposti. Mi smo svi Gospodinovi jednako. Živimo li ili umiremo, Gospodinovi smo“, rekao je skrenuvši pažnju da svatko treba staviti na prvo mjesto svoj osobni odnos s Bogom, a ne gledati druge.
Veličina besplatnosti Božje ljubavi i dobrote prema svakoj pojedinoj osobi, a koja se očituje i u evanđeoskim prispodobama o izgubljenoj ovci i drahmi, pozivaju na vlastiti osobni odgovor svakoga u onoj mjeri u kojoj on može odgovoriti, napomenu je o. Podgorelec i pojasnio da Bog sve ljubi jednako i oko svakog se trudi jednako, a svatko će Bogu dati račun kako je odgovorio na ovu ljubav. „Ove dvije prispodobe preokreću racionalnost i strogost, premeću vrijednosti, pokazuju koja je vrijednost svakoga od nas, koje je naše jedinstveno dostojanstvo, i pozivaju da se radujemo s Bogom. Radujte se sa mnom, ponavlja se uvijek iznova. Ima li smisla radovati se zbog jedne drahme, ili jedne odlutale ovce, ili jednog grešnika od koga više nitko nije očekivao promjenu? Božja radost je u opraštanju, to je srce kršćanstva. U opraštanju se pokazuje sva Božja ljubav koja jedina može ispuniti praznine naših srdaca“, istaknuo je propovjednik.
Prijateljstvo s Bogom, ključ je sreće
„Riječi pape Lava XIV. Prijateljstvo s Bogom, ključ je sreće, koje ste izabrali za spomen sličicu za današnji dan označavaju sigurno i Vaš put kroz ovih 50 godina. Mladi ste ušli u Karmel, i Vaši početni koraci pokazali su da ste bili zvanje koje je puno obećavalo. Bog Vam je dao mnogobrojne darove, posebno smisao za glazbu i pjevanje te izradu rukotvorina i raznih kartica koje i danas radite“, obratio se ovim riječima slavljenici o. Ivan, rekavši uz to kako ju je sigurno kroz ove godine – u kojima je bilo i suhoća, i patnji, i trpljenja, tješilo i jačalo prijateljstvo s Isusom, kao i zaštita Blažene Djevice Marije, kojoj je bila posvećena od djetinjstva, a napose u Karmelu. Na kraju je poručio: „Neka Vas Bog ispuni ljubavlju i preobrazi u milosrđe. Na kraju života bit ćemo suđeni po ljubavi. Na kraju života, na kraju svega, samo Bog ostaje.”
Slavlje je nastavljeno u obiteljskome duhu zajednice.
Kratki životopis s. Marije Alojzije
Sestra Marija Alojzija od Isusa Krista (Marija Jurišević) rođena je 4. studenoga 1957. godine u Rijeci kao prvo od troje djece od sada pokojnih oca Ivana i majke Katice rođ. Letić. Nakon poroda majka ju je odnijela u župnu crkvu pred veliki Gospin kip, podigla je i Njoj posvetila riječima: “Evo ti je, Marijo, uzmi je, neka bude sva tvoja!”. Otac je bio zaposlen kao lučki radnik, a majka je bila domaćica. Odrastala je s bratom Josipom i sestrom Anđelkom u skladnoj vjerničkoj obitelji. Sakramente kršćanske inicijacije primila je u Župi sv. Marije Pomoćnice u Rijeci u kojoj djeluju oci salezijanci i sestre salezijanke. Oni su joj pružili prve vjeronaučne kateheze, poučavali sviranju na klaviru i orguljama; pjevala je u župskom zboru. Promatrajući njihovo nesebično služenje, osobito zahvalna za lijepo djelovanje sestara koje su velikodušno i s radošću živjele za mlade u župi, osjetila je u sebi Božji zov, poziv da usrećuje druge. Kasnije, gledajući mlade u svom rodnom gradu koji su se odali drogi i prostituciji, odlučuje posvetiti život Bogu radeći s njima. No, nakon jednog filma o klauzurnim redovnicama i čitanja autobiografije sv. Male Terezije “Povijest jedne duše”, prepoznaje da je Bog poziva apostolatom molitve živjeti za njihovo uskrsnuće – “da Život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10).
Prekinuvši srednju odgajateljsku školu i učenje pjevanja u kazalištu “Ivan pl. Zajc”, odlazi u Karmel sv. Male Terezije u Juršićima (Istra). Nisu je zaustavile ni njezina mlada dob, ni roditeljske suze i molbe da prvo završi srednju školu, ni žaljenja profesora da će ‘zakopati svoje talente’ i uvjeravanja da bi svojim prekrasnim glasom u svijetu još više slavila Boga i služila bližnjima. Nepokolebljiva u svojoj odluci, borila se i branila svoj poziv: “Gospodin me sada poziva i ja mu moram sada odgovoriti! Ako mu sada ne odgovorim, hoću li onda imati milost za to?!” Na njenoj se strani ‘borila’ i Svetica koja ju je iz vlastitog iskustva jako dobro razumjela. Tako je povodom stote obljetnice smrti sv. Male Terezije dobila dozvolu viših poglavara da u toj životnoj dobi smije ući u Karmel. Saznavši kako ju je majka u najranijoj dobi posvetila Gospi, rekla je o svom pozivu: “A Ona, sveta i čista, došla je po mene te me 1. listopada 1973. u šesnaestoj godini života odvela u svoj Karmel u Juršiće u Istru, u Red Njoj posvećen!”
Sveto redovničko Gospino odijelo primila je 13. listopada 1974. godine, na obljetnicu posljednjeg ukazanja Gospe Fatimske u karmelskom odijelu maloj djeci Luciji, Franji i Jacinti. Izabrala je ime s. Marija Alojzija, a tadašnji ispovjednik zajednice o. Alfons Orlić, OFM predložio je da bude “od Isusa Krista”. Čitajući životopis W. Hünermanna o sv. Alojziju Gonzagi poželjela je nositi njegovo ime, a poslije je od svoje majke doznala da je ona kao djevojka u slavonskom selu Stara Lipa kod Slavonske Požege osnovala društvo sv. Alojzija Gonzage koje je djelovalo za čistoću mladeži. Majka je u tom izboru imena prepoznala Božju pažnju da joj je dijete dobilo redovničko ime baš toga sveca, koje je njezinoj kćerki bilo do tada posve nepoznato i strano. Privremene zavjete položila je 8. studenoga 1975. godine.
Zbog pomanjkanja potrebnog prostora rastućoj zajednici u Juršićima, sa zajednicom (od 13 sestara) koja je trinaest godina boravila u Istri, preselila je 17. studenoga 1977. godine u franjevački samostan u Kloštru Ivaniću. Nakon obnove starog trošnog samostana, u koju su sestre uložile puno truda i mara radeći vlastitim rukama mnoge poslove, na blagdan svetog Ilije, 20. srpnja 1978. godine uspostavljena je klauzura kojom su ostvareni uvjeti za redoviti život.
Svečane zavjete položila je 11. studenoga 1978. u ruke priorice – Majke M. Karmele od Krista Kralja (Jukanović) dan uoči prijelaza u blagu vječnost njezine magistre s. Pie od Begrješne Kraljice Mira (Hernla). “Obje su bile osobe velike mudrosti, ljubavi i svetosti života!” Euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup zagrebački mons. dr. Franjo Kuharić. Za redovničko geslo uzela je redak iz Isusove Velikosvećeničke molitve: “Za njih posvećujem sebe da i oni budu posvećeni u Istini” (usp. Iv 17, 19).
Sestre iz Samostana Kraljice Karmela u Brezovici na poziv mons. Marka Jozinovića, vrhobosanskog nadbiskupa, 15. rujna 2000. godine osnivaju samostan Bezgrešne Kraljice Karmela u predgrađu Sarajeva na Stupu. Zbog pomanjkanja dovoljnog broja sestara potrebnog za osnutak, Majka Ilijana Terezija od Karmelske Gospe (Cvetnić), priorica samostana u Brezovici, upućuje molbu hrvatskim Karmelima da se pridruže osnutku. Tom pozivu odazvala se i s. Alojzija, te dana 10. rujna 2000. odlazi iz Kloštar Ivanića na osnutak Karmela u Sarajevo. Tamo ostaje do 23. studenoga 2018. od kada se trajno premješta iz sarajevskog Karmela u zajednicu Karmela sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj. s. Teodora Lešić
