ĐAKOVO (TU) – Misu zadušnicu za pokojne kanonike i svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije u utorak, 4. studenoga 2025. u katedrali sv. Petra u Đakovu predvodio je mons. Đuro Hranić u zajedništvu s biskupom Ivanom Ćurićem i još desetoricom svećenika središnjih nadbiskupijskih ustanova. Misnu homiliju izrekao je vlč. mr. Dario Hrga, kancelar Nadbiskupskog ordinarijata. Kod oltara su posluživali đakovački bogoslovi.
Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Đuro je govorio o značenju izraza život vječni koji daje ime našoj neugasivoj čežnji koju nosimo u svome srcu te da je to izraz koji označava i kojim izričemo našu neugasivu čežnju za uronjenosti u ocean beskonačne ljubavi u kojemu više nema ni prije ni poslije i ono čemu se nadamo i što iščekujemo iz našega zajedništva s Kristom Gospodinom te je nastavio: „Danas u svjetlu Božje brige da On ne izgubi nikoga od svojih stvorenja molimo za naše pokojne svećenike koji su se svojim životom i službom ugradili u život i poslanje naše nadbiskupije…“
Nakon naviještenih misnih čitanja vlč. Dario Hrga homiliju je započeo tumačeći prispodobu iz evanđelja o pozivu na veliku gozbu: „Isus ovom prispodobom otkriva srž Božjeg poziva: Bog poziva čovjeka na zajedništvo, na gozbu radosti i života, ali čovjek, jer su mu često na pameti prizemne stvari, ne nalazi vremena odazvati se i često pronalazi izgovore poput – „kupio sam njivu“, „volove“, „oženio sam se“. Sve su to razlozi koji se naizgled čine opravdanima, ali u sebi nose opasnost – da nam zemaljske brige zatvore srce za nebeske darove.“
Zatim je govorio o Božjoj neumornoj i ustrajnoj ljubavi i upornosti u kojoj se prepoznaje poslanje svećenika a onda je pozvao sjetiti se njihova služenja i žrtve naglašavajući da je svećenik čovjek koji se u potpunosti daje i potiho izgara – često nezapaženo, neprimjetno te da njegov život pripada Kristu i ljudima: „No u toj tišini i osami rađa se svetost – jer svećenik ne živi od vlastitih snaga, nego od vjernosti Onomu koji ga je pozvao“ – rekao je vlč. Dario – te istaknuo lik svetog Karla Boromejskog, čiji se spomendan slavio.
Bio je on milanski biskup, ponizan i vjeran, reformirao je sjemeništa, blizak ljudima i Bogu te je njegov život pravi primjer i svjedočanstvo da se svećeništvo ne mjeri uspjehom, nego vjerom i žrtvom.
O pokojnim svećenicima propovjednik je rekao da možda nisu bili savršeni, ali su poput sv. Karla, pokušavali ljubiti do kraja. Nosili su ljudske slabosti, ali su bili znak Božje prisutnosti te je pozvao na duboku zahvalnost za njihove živote.
Spomenuo se propovjednik i živih svećenika te je rekao: „U prispodobi iz današnjeg evanđelja, domaćin na kraju kaže: „neka uđu da mi se napuni kuća“. To je i Božja želja danas – da njegova kuća, Crkva, bude puna, da u njoj svatko nađe svoje mjesto. I dok molimo za naše pokojne svećenike, molimo i za žive svećenike – da ustraju u službi, da ne klonu pod teretom, da u poniznosti i radosti nastave dijeliti kruh života svima koji su gladni Boga.“
Vlč. Dario je pozvao sjetiti se svećenika koji su oblikovali naše živote te moliti da ih Gospodin, koji ih je pozvao da služe u Crkvi, primi za stol vječne gozbe, a njihov primjer neka bude poticaj da i mi ustrajno služimo jedni drugima, Crkvi i Bogu. Homiliju je zaključio molitvom: „Sveti Karlo Boromejski, pastiru gorljive vjere i revne ljubavi, moli za sve naše pokojne svećenike, moli i za nas koji nastavljamo njihov put, da i mi, kad nas Gospodin pozove, budemo dostojni sjesti s njima za stol nebeske gozbe.“
Na kraju misnoga slavlja nadbiskup Đuro je zahvalio vlč. Dariju za riječi homilije i poticaja te sve potaknuo da dok mole za pokojne svećenike, mole i za one koji sada obavljaju svećeničku službu, za bogoslove i da Gospodin svojoj Crkvi uvijek podari dovoljan broj revnih i zauzetih svećenika.
Zbor bogoslova na čelu s mo. Ivanom Andrićem predvodio je pjevanje na misnom slavlju za pokojne svećenike. Tiskovni ured
