ĐAKOVO (TU) – Svoju naslovnu svetkovinu, Uzvišenja svetoga Križa, u nedjelju, 14. rujna 2025. godine, Milosrdne sestre sv. Križa proslavile su svečanom misom u samostanskoj crkvi Presv. Srca Isusova, koju je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić. U koncelebraciji su bili tajnik Nadbiskupskoga ordinarijata vlč. Nikola Klemen i prof. dr. Ivica Raguž, rektor samostanske crkve. Posluživali su domaći ministranti i đakovački bogoslovi.
U prvom dijelu homilije mons. Hranić stavio je naglasak na ono čega nas je Bog oslobodio po zavjetima. Zatim je, na tom tragu, nastavio govoriti na temelju evanđelja (Iv 3, 13-17): „Evanđelist Ivan u svojem tekstu naglašava da će Isus biti podignut na križ kako bi ljudi okrenuli svoje misli k Bogu i kako bi, vjerujući Bogu, spoznali da je raspeti Krist na križu snažna riječ Božje ljubavi i poraza svakoga zla. U tome je paradoks i snaga Kristova križa. Isus u razgovoru s Nikodemom ističe da je on došao na svijet da bude uzdignut, kao što je Mojsije uzdigao zmiju u pustinji, ističe da je Bog tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenca da se svijet spasi po njemu. 
Dvije krupne, velike stvari koje moramo razumjeti da bismo shvatili zašto je Isus uopće došao i što to znači za nas. Isusovo uzdignuće na križ bio je put uzdignuća njegova prema uskrsnoj slavi. Uzdignuće na križ, budući da je pribijen na križu, potpuno nemoćan, evanđelist tumači i interpretira kao Isusovo uzdignuće u slavu jer je križ bio izraz njegove poslušnosti i ljubavi prema Ocu. Odlomak iz Poslanice Filipljanima to izražava jasnoćom i uzvišenošću svojih riječi: 
‘Krist Isus: trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan. Obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.’ (Fil 2, 6-9) Nije zmija podignuta na stup u pustinji bila izvor ozdravljenja, nego Bog, i srce Izraelaca uzdignuto k Bogu. To je bio protulijek ugrizu zmija, otrovu zmija. Tako nije sama muka i smrt na križu, sama muka po sebi, nije ona izvor slobode i spasenja, nego je Kristova poslušnost Ocu, koja ga je odvela na križ, i na križu ispravila neposluh prvoga čovjeka. Dok je prvi čovjek, Adam, neposlušno odbacio Božju volju, Krist je u svojoj ljudskoj naravi ponizno prihvatio križ kao put istinske slobode i spasenja.“
Nadbiskup Đuro uputio je zatim svoju poruku sestrama i vjernicima koji su se okupili na nedjeljno slavlje: „Zato sve nas, a posebno vas, Milosrdne sestre sv. Križa, današnja svetkovina poziva da poput Isusa prihvatimo i da u poslušnosti Božjoj volji znamo prigrliti i nositi svoje životne križeve kao sredstvo našega preobraženja i put do jedinstva s Bogom te se po njima suobličavamo Isusu, jer naša sloboda i spasenje proizlaze iz njegove poslušnosti, iz njegove muke i smrti na križu. 
Stoga, kad mi prihvaćamo i nosimo križeve svojega života, onda je to izraz naše vjere da Bog nikada ne ostavlja i ne napušta svoje prijatelje koje voli nego djeluje u svakom trenutku našega života, da nas ljubi, da je s nama, pa čak i onda kad ga mi ne razumijemo te kad mu, poput sv. Terezije Avilske, i mi prigovaramo što on baš svojim prijateljima voli slati križeve te da mu zato treba biti jasno, kaže ona, zašto ima tako malo pravih i iskrenih prijatelja.Dakle, kad imamo križeva, kad imamo poteškoća, a često su to, u odnosu na ono od čega nas je Isus oslobodio, ne može se usporediti, oslobodio nas je od vječnoga prokletstva, od smrti vječne. I sloboda od toga daleko je veća od slobode od naših „trica i kučina“, to što bismo mi htjeli ovo ili ono, u našem životu, te ovo ili ono proživljavamo kao neki teški oblik ropstva, a u stvari nije ni usporediv s onim o čega nas je Isus oslobodio. I onda prigovaramo Bogu. 
Zato, kad imamo nekakav križ ili poteškoću, kad smo suočeni s tim, kad to moramo nositi, to nije zato što nas Bog kažnjava, zato što nas ne voli, nego je to baš potvrda njegove ljubavi, njegova povjerenja u nas, da smo u stanju nositi se s tim … Zato danas zavapimo da nam Gospodin dade snage. Ne molimo da nas oslobodi našega križa, jer on nam ionako nikada ne šalje križ koji mi ne bismo mogli nositi. I kad nam šalje križ, daje nam dovoljno snažna leđa da ga možemo nositi.“
U predvečerje svetkovine sestre su pobožnošću Križnoga puta počastile Krista i njegovo djelo spasenja. Molitvu Križnoga puta sastavila je s. Margita Gašparovsky. Večernju misu predvodio je vlč. Alojz Kovaček, župnik Župe Svih svetih u Đakovu. Na početku mise čestitao je sestrama svetkovinu i održao prigodnu propovijed. s. Nada Martinković
