OSIJEK (TU) – Đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić predvodio je u nedjelju, 7. rujna 2025. u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla, svečano misno slavlje za domovinu u prigodi proslave 1100. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva. Ovo misno slavlje bilo je nastavak programa središnje proslave 1100. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva za grad Osijek i Osječko-baranjsku županiju održanog dan ranije, a na inicijativu Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ u Osijeku.
U koncelebraciji je bio konkatedralni župnik Matej Glavica, a liturgijsko pjevanje animirali su članovi Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva „Osijek 1862“ te su izveli “Misu u C na čast Kristu Svećeniku” za folklorni zbor i tamburaški orkestar.
U svojoj homiliji biskup Ćurić oslonio se na navještena nedjeljna liturgijska čitanja, istaknuvši na početku da je nezaobilazno važno „snagu vjere i osobne kršćanke duhovnosti uvijek duboko zasaditi u biblijskoj poruci: imati bistar kršćanski pogled na samoga Boga te – u svjetlu toga iskustva – živjeti i graditi svoje zajedništvo s bližnjima“.
Stavljajući spomen 1100. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva i u kontekst Redovnoga jubileja 2025., u čijem je središtu navještaj nade, napomenuo je da u biblijskim čitanjima koja su naviještena „možemo uočiti i neke ‘kontraste’ kad je u pitanju čovjekova vremenitost i njegova povijest, kao i kad je u pitanju vrijednost naših ljudskih povezanosti i zajedništava“.
Naši životi i naša povijest uključeni su u povijest spasenja
Prvi je „kontrast“ vidljiv u 90. psalmu, s molitvenim zazivom: Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce (Ps 90,12). „Mi danas govorimo o svojoj povijesti – spomenu 1100. obljetnice povijesnoga hoda, za nas dugom i važnom razdoblju – a biblijska riječ nastavlja: tisuću je godina u očima tvojim k’o jučerašnji dan koji je minuo. Kakav kontrast značaju prolaznog zemaljskoga života! I još šire – kontrast trajanju ljudskih zajednicâ, narodâ, kulturâ i civilizacijâ: kao trava su (…) jutrom cvate i sva se zeleni, a uvečer već se suši i vene. No, mudro srce ide dalje, otvara se i prepoznaje povezanost i zajedništvo s Bogom. U krhkost našeg smrtnoga tijela i naših misli dolazi zadivljujuća istina: Bog nam je dao od svoje mudrost, s visine je poslao Duha svoga svetoga. A kad u tu istinu uključimo djelo Božjeg utjelovljenja u Isusu Kristu, kad je Bog radi našega spasenja postao čovjekom, kad nam se posve približio, sve do smrti na križu i uskrsnuća kad je preobrazio našu smrtnost, tada razabiremo kako su vrijedni i dragocjeni naši životi. Otkrivamo da su naši životi i naša povijest uključeni u povijest spasenja“, istaknuo je biskup Ivan.
Drugi kontrast s početka evanđeoskog odlomka čini se još snažnijim: Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! „Posve neobična pouka, ako bismo tu zastali“, zapazio je biskup naglasivši da je ključna poruka u pitanju: tko ne ide za mnom, te je istaknuo: „Sve se mijenja kad uzmemo taj osnovni „ključ“ kršćanske vjere – zajedništvo i nasljedovanje Krista, kad najvažnijom postaje vjernost Kristovoj zapovijedi ljubavi, da nas nikad ne zahvati ravnodušnost prema potrebama i patnjama drugih ljudi te da u svjedočanstvo ljubavi uvijek uključujemo korake opraštanja i pomirenja.“
Na takvu se kršćansku pouku naslanja i spomen 1100. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva i zajedništvo koje gradimo u krilu svoga hrvatskoga naroda, rekao je biskup i nastavio: „U pitanju su sasvim konkretne vrijednosti slobode i mira, za koje se netko žrtvovao. Mislimo i na nedavno iskustvo Domovinskoga rata te na hrabrost i žrtvu branitelja naše slobode i suvremene državne samostalnosti.“ Spomen na povijest ne bi nas trebao formirati kao puke ‘poklonike prošlih vremena’, nego nam pomoći da u povijesti prepoznamo ‘učiteljicu života’, slični, kako sam Isus veli, čovjeku koji iz svoje riznice iznosi novo i staro. „U tom prepoznajemo poticaj na zdravu bilancu oslonjenosti na spomen i povijesnu baštinu, koja nas svojim iskustvom oplemenjuje, nadahnjuje nas za nasljedovanje, ali i pročišćavanje te nas poziva da dalje gradimo, sada s novim zahtjevima i izazovima našeg današnjega vremena“, dodao je biskup Ivan.
Poticaji na ljubav prema domovini
Iz obilne riznice poticaja na ljubav prema domovini biskup je izdvojio pismo Osječanina, đakovačkog i srijemskoga biskupa J. J. Strossmayera, upućeno hrvatskoj dijaspori u Americi: „Vrlo mi je drago i velika mi je utjeha, da Vas ni mora ni gore, ni daljina puta (…), nije otuđila od drage Vaše domovine, od mučeničke naše Hrvatske (…) da s njom zajednički plačete i s njome zajednički radost dijelite. I pravo je tako, Vaše srce treba, da je amo na Adriji, na svetom onom – i krvlju preobilno natopljenom – tlu praotaca naših“ (J. J. Strossmayer, 1889.). O istoj će nas ljubavi poučavati bl. Alojzije Stepinac: „Moralna je i etička dužnost čovjeka, da svoj narod ljubi, cijeni ga i radi oko njegova moralnog i materijalnog pridizanja i brani njegova prava.“ A nadahnut njegovim primjerom našem je naraštaju, u jeku početka Domovinskoga rata ’91., sluga Božji kardinal Franjo Kuharić naglasio: „Naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost (…) Naše je rodoljublje kršćansko.“
Na tom je tragu biskup Ivan istaknuo: „Ljubav prema vlastitoj domovini i narodu prepoznajemo kao univerzalni poziv, ne skučen i izopačen, pretvoren u ideologiju nacionalizma, koja brzo postaje nasilna i nepravedna, kako je to povijest, nažalost, toliko puta pokazala, a i danas pokazuje.“ Snažnu pouku za razumijevanje osjećaja i ljubavi prema svom narodu i zavičaju, s velikom osjetljivošću za otvorenost i pokretljivost suvremenoga čovjeka, osobito mladih, dao je blagopokojni papa Franjo u enciklici „Fratelli tutti“ 2020. godine, u kojoj svima u svijetu ponavlja prijedlog sv. Franje Asiškoga da žive oblikom života koji u sebi nosi miomiris evanđelja, pozivajući na ljubav koja nadilazi sve zemljopisne i prostorne prepreke. Razlažući ukratko papinu poruku biskup Ivan je nastavio: „To je put jedne najšire otvorenosti, na kojem je potrebno u pravi odnos staviti ljubav prema vlastitom narodu, tj. prema ‘onome lokalnome’ i ‘univerzalne obzore’. Potrebno je – naglasit će papa Franjo – pustiti korijene u plodno tlo i u povijest vlastitoga mjesta u kojem smo rođeni. To je zavičaj koji je ‘Božji dar’. Riječ je onom malom, o vlastitom dvorištu, ali sa širokim vidikom, koji nas oblikuje da budemo otvoreni i gostoljubivi za sve ljude (usp. FT, 145)“.
Upečatljivi znak krunice
Svoju homiliju biskup je završio riječima: „Sinoć smo na kraju lijepe svečanosti obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva, kraj stoljetne spomen-lipe u Perivoju kralja Tomislava u Osijeku, izrekli i molitvu za Marijin zagovor, ne zaboravljajući onaj tako upečatljiv znak krunice u vrijeme Domovinskoga rata. Njoj i danas dolazimo s pouzdanjem i molitvom, s riječima pjesme, nastale u Osijeku na početku ratnih stradanja 1991.: „Stoljeća vjernosti, muku i nade, s molitvom ti danas nosimo na dar. Odvjetnice moćna, Gospo Osječka, vjeru nam obnovi, život brani nam! Na nama pokaži Sina svoga riječ: Evo vam majke!“
Uz brojne vjernike na misnom slavlju prisutan je bio i zamjenik gradonačelnika grada Osijeka Dragan Vulin te članovi Zmajskog stola u Osijeku. Prije završnoga blagoslova biskup Ivan spomenuo je kako je molitva za domovinu i hrvatski narod trajno prisutna u srcu i molitvenim zazivima vjerničkih zajednica. Istaknuo je vrijednost doživljaja ljepote i srdačnosti u ljubavi prema domovini i svom narodu, potaknuvši da se u izražavanju te ljubavi odgovorno biraju izričaji koji su „na izgradnju“. Potom je, kao znak osobitosti ovoga slavlja, napomenuvši da nije riječ o pjesmi koja pripada liturgijskim skladbama, s okupljenom zajednicom zapjevao prvu strofu pjesme „Život svoj prikazujemo Bogu“, nastale u županjskom kraju, na prostorima Đakovačko-osječke nadbiskupije. Tiskovni ured/foto: HKUD „Osijek 1862“
