ĐAKOVO (TU) – U Svećeničkom domu u Đakovu u utorak, 1. srpnja u 95. godini života i 71. godini svećeništva preminuo je vlč. Tomislav Radišić, svećenik u miru. Sprovodne obrede na Gradskom groblju u Đakovu i misu zadušnicu u đakovačkoj katedrali, u petak, 4. srpnja 2025. predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. Sprovodu su nazočila dvojica braće pokojnog svećenika i druga rodbina, svećenici Đakovačko-osječke nadbiskupije, bogoslovi, Milosrdne sestre sv. Križa i drugi vjernici.
Na početku sprovoda nadbiskup je kazao: „U ovom oproštaju, kao da nas sve blago i s ljubavlju poziva, ohrabruje i tješi riječima sv. Pavla: Braćo, znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator taj, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan, na nebesima. Stoga, ostajmo uvijek puni pouzdanja! (usp. 2 Kor 5,1).“ Naglasio je da se opraštamo od krasnog čovjeka i svećenika te je izrazio sućut obitelji pokojnika u ime nadbiskupa Marina i biskupa Ivana i svoje ime, u ime čitavoga prezbiterija, svećenika-redovnika i redovnica Đakovačko-osječke nadbiskupije i prisutnih vjernika. Na osobit način nadbiskup Đuro je izrazio sućut i blizinu umirovljenim svećenicima i ravnatelju Svećeničkog doma vlč. Peri Vidoviću. 
„Što nam u ovakvim trenucima susreta ne samo sa smrću vl. Tomislava nego i svakoga od nas što nam, i u ovom i ovakvom susretu s Bogom, koriste sav naš ljudski ugled, službe i titule, sve ljudske pohvale i nagrade i sva odličja i promaknuća te postignute časti u životu? Baš ništa. Toga smo svi svjesni. Iza vrata smrti čekaju nas dobri Bog i njegov sin Isus Krist koji ne traže od nas prikupljene diplome, zahvalnice, imenovanja i promaknuća skupljena tijekom našega života nego nas pitaju jesam li kome svojom službom obrisao suzu i vratio nadu, jesam li opraštao i pomagao te volio ljude koje mi je Božja Providnost dovodila na moj životni put? Jesam li svojim životom i odustajanjem od sebe služio životu ili sam se svojom komotnošću odavao smrti?- rekao je mons. Hranić. Izrazio je nadu da je pokojnik već u Očevom zagrljaju jer je čitav život proveo u vjeri i ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Misa zadušnica
Poslije sprovodnih obreda misu zadušnicu u đakovačkoj katedrali predvodio je nadbiskup Đuro u koncelebraciji s više od 20 svećenika. Pjevanje su predvodili mo. Ivan Andrić i đakovački bogoslovi.
U misnoj je homiliji mons. Hranić govorio o kršćanskoj vjeri u uskrsnuće koja nije tek neka ideja ili istina vjere koju treba prihvatiti nego je uskrsnuće nešto životvorno i lijepo jer označava život prožet Kristovom ljubavlju. Svi mi nosimo takva iskustva i možemo svjedočiti da je samo ljubav stvarna podrška našem ljudskom životu.
„Gledajući svećenički život našega dragoga brata svećenika Tomislava od kojega se danas opraštamo u svjetlu rečenoga da uskrsnuće započinje u našem ljudskom životu koji je prožet ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, možemo reći da je pok. Tomislav živio uskrsnuće jer živjeti uskrsnuće znači: živjeti nošeni i osnaženi ljubavlju Boga Oca i čovjekoljubljem njegova Sina Isusa Krista do smrti na križu. I tražiti te živjeti radost trajnoga uskrsnuća preporođenih po Božjoj ljubavi dalo je smisao životu i smrti našega pokojnoga brata Tomislava.“
Te je nadbiskup posvijestio da je u životu svih nas važna očeva blizina i ona često nevidljiva ruka, istodobno stroga i nježna; ruka koja kažnjava i po kojoj osjećamo sigurnost i primamo svaku pomoć. „Pokojni Tomislav živio je tu sigurnost koja proizlazi iz iskustva Božje očeve ruke u našem ljudskom životu. I snagom te vjere ispunio je svoj život, i svjetlom takve vjere i nade darivao je toliko dobrote srca, nutarnjeg mira i ljubavi prema svima kojima je bio poslan i s kojima ga je povezivao život.“
Životopis vlč. Radišića (iz homilije mons. Hranića)
Pokojni se Tomislav Radišić rodio 21. listopada 1930. godine u Grljevićima kod Ljubuškog u Hercegovini i jedno vrijeme bio je po životnoj dobi najstariji svećenik naše nadbiskupije. Po završetku nižih razreda osnovne škole odlazi u Gimnaziju na Široki Brijeg. Zbog toga što su komunističke vlasti nacionalizirale Franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu, gimnaziju je dovršio i maturu položio 1953. na Prvoj muškoj gimnaziji u Sarajevu. Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Za svećenika Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM ga je 5. lipnja 1955. godine zaredio sarajevski nadbiskup Marko Alaupović.
Prva svećenička služba bila je služba duhovnog pomoćnika u Župi sv. Mihaela, arkanđela, u Duvnu, a potom u Župi sv. Ivana Krstitelja u Konjicu, gdje je ostao četiri godine. Nakon toga je kroz četiri godine bio župnik u Župi Srca Isusova u Kongori, potom četiri godine u Župi sv. Franje Asiškog u Bukovici te godinu dana u Župi sv. Antuna Padovanskog u Šuici. Iz Šuice odlazi za kapelana u Župu sv. Vlaha u Slanom, a nakon godinu dana imenovan je i župnim upraviteljem Župe sv. Marije Magdalene u Banićima. Svećeničku službu u Hercegovini zaključio je kapelanskom službom u Župi Bezgrešnog Začeća BDM u Posušju.
Nakon 19 godina svećeništva, svoj svećenički put je 1974. godine nastavio inkardinacijom u našu, tada, Đakovačku ili Bosansku i Srijemsku biskupiju. Imenovan je najprije župnikom Župe sv. Filipa i Jakova, apostola, u Odvorcima, a potom je poslan u Srijem, gdje je preuzeo službu župnika u Župi sv. Terezije od Djeteta Isusa u Beški i vjerno je vršio punih jedanaest godina. Uz tu službu, privremeno je kroz godinu dana upravljao i Župom sv. Ane u Maradiku. Posljednja župnička služba, prije umirovljenja 1995. godine, bila je u Župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Novim Banovcima.
No, njegova svećenička ljubav prema Bogu, Crkvi i čovjeku nije prestala ni nakon umirovljenja. Tijekom kratkog posjeta svome bratu župniku dviju župa na Dugom Otoku u Zadarskoj nadbiskupiji, Župe Gospe od Karmela u Savaru i Župe svetih Kuzme i Damjana u Brbinju, iznenada mu za vrijeme toga posjeta umire brat te na molbu nadbiskupa zadarskog Marijana Oblaka njegova zamjena pokojnog brata od nekoliko dana, postala privremenom i protegnula se u desetogodišnju župničku službu u navedenim župama. Kroz 5 godina bio je i Dugootočki dekan.
Po povratku 2005. godine u Đakovo u zasluženoj mirovini, i dalje ostaje pastoralno aktivan. Kroz deset godina revno je vršio službu misnika, ispovjednika i duhovnika u Domu za starije i nemoćne osobe u Đakovu. Ne samo da je kao svećenik odlazio u dom i ondje dijelio sakramente, nego je ondje obilazio ljude, s njima razgovarao, za njih se zanimao, s ljubavlju ih slušao, s njima se šali i poklanjao im ne samo svoje vrijeme nego i svoju ljudsku dobrotu, toplinu te široko velikodušno i požrtvovno svećeničko srce. I sve to u skladu s Isusovom uputom: Besplatno primiste, besplatno dajte! Uz to je sve do nedavno bio i revan vrtlar u dvorištu Bogoslovnog sjemeništa i Svećeničkoga doma, u kojemu u kojemu je provodio svoje umirovljeničke dane. Uvijek dobre volje, vedar, pun ljubavi i poštovanja prema onima koje je susretao, strpljiv, bogat ljubavlju prema Bogu te prema svim svećenicima i svem osoblju u Svećeničkom domu, sve do posljednjeg daha u utorak 1. srpnja.
Oproštaj fra Joze Sopta
Na kraju misnoga slavlja nazočnima se obratio i fra Jozo Sopta, rođak i prijatelj pokojnog vlč. Radišića. O pokojniku je rekao da je imao jednu širinu, poniznost i autoironiju koja mu je dopuštala da bude slobodan te da nema neprijatelja. Pročitao je nekoliko rečenica koje je pokojnik na njegov nagovor zapisao o svojem najranijem djetinjstvu i odrastanju u svojoj obitelji u hercegovačkom selu Grljevićima. Zahvalio je fra Jozo nadbiskupu Hraniću i svim svećenicima na časnom oproštaju i svečanoj misi zadušnici za njegova rođaka, skromnog ali velikog čovjeka.
Nadbiskup Đuro je zatim prenio svoju zadivljenost jednostavnošću i skromnošću vlč. Radišića koji je bio najstariji svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, a iz njegove oporuke je istaknuo njegovu zahvalnost Bogu za svoj život i svima onima od kojih je primio dobar odgoj. U njoj je napisao da nema štednih knjižica, automobila, nekretnina ili bilo kakvih vrijednih pokretnina, knjiga, a od ono malo što se nađe neka se plati jedna Gregorijana a ostalo neka se prema biskupijskim pravila raspodjeli kome što pripada. Na kraju je sve zamolio da mu oproste a da je on već davno svima sve oprostio te se preporučio u molitve osobito svećenicima u Svećeničkom domu s kojima je živio. „Jedan uistinu lijep, smiren, skladan, Bogu do kraja predan, svećenički život. Možemo Bogu zahvaljivati za takve svećenike“ – zaključio je nadbiskup Đuro. Tiskovni ured
Sažalnicu koju je povodom smrti vlč. Tomislava Radišića uputio srijemski biskup Fabijan Svalina možete pročitati ovdje Sažalnica mons. Fabijana Svaline
