OSIJEK (TU) – Na nedjelju Presvetog Trojstva, 15. lipnja 2025. godine u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla slavljena je svečana misa zahvalnica za kraj akademske 2024./2025. godine na osječkom Sveučilištu J. J. Strossmayera. Euharistijsko slavlje predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić. U koncelebraciji su bili: dr. Ivica Pažin, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu; dr. Davor Vuković, sveučilišni kapelan i profesor na KBF-u u Đakovu; Mario Žigman, župnik Župe sv. Luke u Josipovcu i nadbiskupijski povjerenik za pastoral mladih te studentski kapelan Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku; dr. Drago Tukara, ravnatelj Caritasa i Nadbiskupskog Vikarijata te profesor na KBF-u u Đakovu i Matej Glavica, konkatedralni župnik.
Na početku misnog slavlja nadbiskup se osvrnuo na svetkovinu Presvetog Trojstva podsjetivši da to ispovijedamo svakim znakom križa kojeg stavljamo na sebe, a zatim se je rekao: „Svi mi kao građani i vjernici, svjesni važnosti našega Sveučilišta za obrazovni, kulturni, gospodarski i društveni život i razvoj našega grada Osijeka i čitave Slavonije, te istodobno za zadržavanje mladih u našoj sredini te tako i za doprinos u sprječavanju naše još lošije demografske slike, sa zahvalnošću čestitamo večeras našem Sveučilištu zlatni jubilej obrazovnoga i znanstveno-istraživačkoga rada – 50 godina njegova osnivanja i trajnog djelovanja.“
U animiranje misnog slavlja čitanjem su se uključili prof. dr. sc. Vlado Guberac, rektor Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku te prof. dr. sc. Josip Berdica profesor s Pravnog fakulteta u Osijeku, dok je misu sviranjem i pjevanjem animirao župni zbor mladih koji redovito animira večernja misna slavlja.
Na početku homilije nadbiskup Hranić je govorio o ljubavi: „Stvarnost koja međusobno povezuje nas ljude je ljubav. Ona čitavo naše biće (sve naše postupke, riječi djela, sve što imamo i što jesmo), čitavu našu osobu pretvara u dar za drugu osobu. Tako razumijemo da i Bog, koji je izvor i punina ljubavi, ne može biti sam. Bog Otac želi postojanje druge osobe, drugačije i različite od njega. Mi kršćani vjerujemo u Boga Oca koji rađa Sina: drugu i drugačiju božansku Osobu od sebe i koji ljubi različitost te druge Osobe.“ Prava i autentična ljubav je uvijek otvorena, otvorena drugome i drugačijem. Kako sveti Ivan govori, Bog je ljubav (Iv 1,14), on ne može biti sam niti sebi dostatan, a budući da ljubav nije ni egoizam u dvoje, u Bogu je i treća božanska Osoba, Duh Sveti, onaj koji je ljubav Oca i Sina, ali i koji ujedno tu ljubav otvara prema van.
Mons. Hranić je također istaknuo da je Bog kao krunu stvaranja stvorio čovjeka na svoju sliku te muškarca i ženu u čijoj međusobnoj bračnoj ljubavi i zajedništvu (koje obuhvaća duh, dušu i tijelo) odsijeva zajedništvo ljubavi unutar Presvetog Trojstva. „Čovjek je jedinstvena i neponovljiva osoba, ali je istodobno i društveno biće. Ali ne samo pojedini čovjek, nego i brak i obitelj su slika (ikona) Presvetoga Trojstva. I to je ono najviše i najuzvišenije što se može reći o čovjeku, o njegovu tijelu i spolnosti, o osobnoj i društvenoj dimenziji ljudske osobe, te predstavlja najdublji aspekt teološkog govora i o Bogu i o čovjeku.“
Nadbiskup je ukazao kako suvremena liberalna demokracija ističe osobne slobode, prava i dostojanstvo svakog čovjeka, što je dobro, ali prečesto se dogodi da je taj čovjek čija prava naglašavamo „ja“, a vrlo rijetko „ti“. Upadamo u opasnost da vodimo brigu samo o onome što je nama lakše i jednostavnije, što nam donosi veći profit, a zaboravljamo na druge ili na opće dobro. Postajemo sve više egocentrični i sebični, u središte postavljamo sebe i svoje želje, postajemo sami sebi moralna norma što nas često dovede do zatvaranja u sebe, do odbacivanja ulaska u brak, do zatvaranja za prihvaćanje djece, a sve jer smo odbacili vjeru u Boga.
Zaključujući homiliju nadbiskup Đuro je poručio: „Vjera u Trojedinoga Boga, draga braćo i sestre, dragi članovi akademske zajednice našega Sveučilišta, od nas kršćana zahtijeva otvaranje za druge, za radosti i potrebe i druge osobe te za usklađivanje vlastitih želja i interesa s istinskim dobrom druge osobe i čitavoga društva. Vjera u Boga zahtijeva od nas solidarnost i odustajanje od sebe i od svojih prava te od vlastitih potreba. Poziva nas da svoja znanja, umijeća i sposobnosti stavljamo u službu zajednice kojoj pripadamo i u kojoj živimo te nas pretvara u solidarne i društveno odgovorne osobe. I zato je vjera potrebna znanosti. Jer tek vjera u Boga nas oblikuje u potpunosti izgrađene, cjelovite, zaokružene, stabilne i društveno odgovorne osobe te u graditelje uistinu humanog, perspektivnog, plemenitijeg i sretnijeg društva i budućnosti.“
Iza pričesti zbor i sva okupljena zajednica zajednički su zapjevali himan Tebe Boga hvalimo za sve primljene milosti u ovoj akademskoj godini, ali ujedno kao i molitvu za predstojeće ispitno razdoblje. Nakon mise uslijedilo je tradicionalno druženje nadbiskupa sa sveučilišnim profesorima i djelatnicima fakulteta u prostorima Nadbiskupskog vikarijata. Anamarija Buzgo
