OSIJEK (TU) – Sve što vam želim reći je da se Crkve držite, da ovu crkvu rado pohodite, nauk kršćanski slušate i sveta otajstva primate. Pa kad vas nevolje snađu, a prođete kraj ove crkve, uniđite u nju, prostrite se pred Bogom i recite mu: evo ti posvećujem sve moje patnje i nevolje, Tebi koji si sve naše nevolje na drvetu križa Ocu svome prikazao… Ali ne zaboravite se tom prilikom pomoliti Blaženoj Djevici Mariji, Majci 
Božjoj da vam i ona isprosi milost da strpljivo podnosite nevolje ovoga svijeta, rekao je 20. svibnja 1900. godine u svojoj propovijedi o posveti osječke župne crkve, danas konkatedrale sv. Petra i Pavla, biskup Josip Juraj Strossmayer – a navedene riječi citirao je o proslavi njezine 125. obljetnice, u nedjelju, 18. svibnja 2025. u pozdravnom govoru konkatedralni župnik Matej Glavica tijekom misnoga slavlja koje je 
predvodio đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić u suslavlju s pomoćnim biskupom đakovačko-osječkim Ivanom Ćurićem, dekanom Osječkog istočnog dekanata, preč. Alojzom Kovačekom, svećenicima osječkih župa i samostanskih zajednica te svećenicima koji djeluju u središnjim nadbiskupijskim ustanovama.
Prisutni su bili i predstavnici kršćanskih crkava u Osijeku – protojerej stavrofor Aleksandar Đuranović, arhijerejski namjesnik i paroh osječki, preč. Samir Vrabec, župnik u Evangeličkoj crkvi u Osijeku te vlč. Darko Turšić, župnik Reformirane kalvinske crkve u osječkoj Retfali, a uime Grada Osijeka nazočna je bila Nataša Bošnjak, pročelnica za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, kao i predstavnice Ministarstva kulture – Ivana Sudić, pročelnica Konzervatorskog odjela u Osijeku i dr. Iva Papić, djelatnica Konzervatorskoga odjela koja prati obnovu osječke konkatedrale. Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s. Branke Čutura, uz orguljsku pratnju Dalibora Ratića.
Započinjući misno slavlje i pozdravljajući sve nazočne nadbiskup Đuro uputio je i čestitku rekavši: „U utorak, 20. svibnja, navršit će se ravno 125 godina od posvete ovoga Božjega doma, naše konkatedrale sv. Petra i Pavla apostola, ovdje u Osijeku. Čestitam tu obljetnicu svima vama župljanima ove župe, na čelu sa župnikom, vlč. Matejom i župnim vikarom, vlč. Domagojem. Doista velika i važna obljetnica u životu ovoga Božjega doma, ali i jednako tako i u životu Crkve u ovome gradu.“
Projekti za cjelovitu obnovu su gotovi
U svojoj homiliji, đakovačko-osječki je nadbiskup podsjetio kako su ljudi podizali crkve, kapele, ali i ovakve velebne crkve te katedrale Bogu na čast, jer su htjeli imati vidljivi znak Božje prisutnosti u svojoj sredini te naglasio kako se ovim slavljem ne prisjećamo samo slavlja posvete ove nove župne crkve prije 125 godina, nego i prekrasnoga nadbiskupijskoga slavlja 100. obljetnice njezine 
posvete, čiji je vrhunac bio biskupijski euharistijski kongres.
Osvrćući se na naviještena liturgijska čitanja, istaknuo je ulomak iz Knjige proroka Nehemije koji opisuje kako je narod, nakon povratka iz sužanjstva, i čitanja i tumačenja Božje riječi plakao: „I mi smo imali razloga u posljednjih 125 godina i za žalost i za plač. Sjetimo 
se samo stradanja ovoga hrama tijekom Domovinskoga rata. Ostao je tek djelomično obnovljen. Pun je ratnih ožiljaka i vapi za cjelovitom te temeljitom obnovom. Vi ste mu, Osječani, tijekom 108 godina tepali nazivajući ga svojom katedralom. I doista je 2008. godine postao katedralom, drugom katedralom naše Đakovačko-osječke nadbiskupije. Od same svoje izgradnje i posvete ova je katedrala sa 
svojim tornjem i prepoznatljiv vizualni znak grada Osijeka i privlačna turistička destinacija. Projekti za njezinu cjelovitu obnovu su gotovi, ali kao što je izgradnja ove katedrale bila prevelik zalogaj za ovu župnu zajednicu te je troškove njezine izgradnje najvećim dijelom snosio grad Osijek, tako i njezina obnova nadilazi mogućnosti ove župne zajednice i Nadbiskupije te kuca i čeka na milosrđe gradskih otaca te njihovu još velikodušniju pomoć i lobiranje na državnim i europskim izvorima sredstava za njezinu cjelovitu obnovu: od temelja do krova i preko svakog detalja izvana i iznutra do vrha njezina zvonika.“
Problematizira se pomoć državnih fondova u obnovi kulturne baštine
Osvrćući se zatim na dvostruko pitanje koje je Isus postavio svojim učenicima: Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji? i A vi, što vi kažete, tko sam ja?, nadbiskup je rekao kako u različitim povijesnim i kulturnim okolnostima to pitanje biva postavljeno pred vjernike na različite načine: „…na sasvim drukčiji način to je pitanje bilo postavljeno građanima Osijeka i ove župe koncem 19. stoljeća kad je stara župna crkva, koja je
stajala na ovome mjestu, postala premalena za župu i kad je grad Osijek kao gospodarsko središte bio jedan od vodećih hrvatskih gradova te je oblikovao svoj kulturni, duhovni i vrijednosni profil.“ Uputio je i kako je na sasvim drukčiji način to pitanje postavljano u vrijeme komunizma te da se na sasvim nov način s tim Isusovim pitanjem susreće u demokratskom pluralnom hrvatskom društvu, „u kojemu se živi kao 
da Boga nema; stalno se ponavlja da su država i Crkva odvojene te da Crkva ne smije stoga utjecati na donošenje stavova i pristupe oko pitanja kao što su bračno i obiteljsko zakonodavstvo, pobačaj, majčinstvo i očinstvo, umjetna oplodnja, školstvo, umjetna inteligencija, kladionice, novi oblici ovisnosti, legalizacija lakih droga, oblikovanje vrijednosnih stavova, razvoj kulturnog identiteta; problematizira se pomoć državnih fondova u obnovi kulturne baštine koja je u vlasništvu Crkve, jer su to bogoslužni prostori, crkveno vlasništvo… te se u tom kontekstu i ozbiljna obnova konkatedrale stalno odlaže za kasnije ili prebacuje na neki drugi fond“.
Crkva je prepoznatljiva po svojim vjernicima
Pri završetku svoje homilije đakovačko-osječki nadbiskup je rekao: „Konkatedrala je za mnoge ljude znak u prostoru, svima vidljiv, za mnoge slavan; turistička destinacija, dvorana za koncerte. Brojnim župljanima ona je i njihov dom molitve, sakramentalnog zajedništva s Bogom i s ljudima te kuća Božja, a mnogim nominalnim vjernicima ona je atraktivan prostor za religiozne običaje i ceremonije! 
No, Crkva je prepoznatljiva po svojim vjernicima; po životu i svjedočanstvu onih koji vjeruju da je Isus jedini Spasitelj svijeta. Ona je i slavna, ali ne po ljudskoj prosudbi i slavi, nego po proslavi Boga u Isusovu poniženju, po slavi na križu. Mi vjernici nastojimo Božju ljubav pretočiti u svakodnevni život, u odgovornost za svijet i bližnje, u solidarnu ljubav i nesebičnost.“
Na kraju je poručio: „Ovo je dan veselja, naše zahvalnosti za ovu našu konkatedralnu i župnu crkvu te dan proslave 125. obljetnice njezina posvećenja! A najveća je Božja pobjeda kad se žalost okrene u radost, kad se dobrotom, zajedništvom i suradnjom pobijedi zlo. Upravo takav je danas dan, dan koji vrednuje i u sebi objedinjuje sva brojna dosadašnja dobra nastojanja, jer smo i u najvećim iskušenjima i zlu sačuvali slobodu ovoga grada i domovine, te se trajno potpuno izgrađujemo i rastemo u dobru i u solidarnoj ljubavi. I zato nam danas pripada Božja radost, koja neka bude i naša jakost!”
Na poseban način bio je označen prinos darova tijekom kojega je u ruke nadbiskupa Hrvoje Barbaš prinio ključeve konkatedrale, Iva Pavlović župnu spomenicu, Martin Rukavina i Željko Krpan maketu konkatedrale, obitelj Azenić hostije i mlado žito, bračni par Kovačić vino i lozu, a Karla Vojedilov i Petra Kovačić vodu i cvijeće.
Konkatedrala svjedoči o Božjem veličanstvu
U svom pozdravnom govoru na kraju misnoga slavlja, uz citiranje biskupa Strossmayera, župnik Glavica izdvojio je zapisane dojmove očevidca po završetku gradnje tada župne crkve: Kada čovjek u nju stupi, čini mu se, kao da je davno s njom upoznat i čisto mu je ugodno što je u njoj. Visoki svod glavne lađe i ona rebra od svodovlja dižu mu i misao i srce prema gore, a miloliki vitraji razblažuju mu cijelu dušu. Vanjština, pak, filigranske gotičke crte, mnogobrojne nježne fiole, sve prebogato kamenom ukrašeno, odveć jasno govori: da je ta crkva odraz najznamenitijih gotičkih crkava, da je umjetnički spomenik prvog reda, da je među župnim crkvama od srednjega Dunava pa sve do Egejskoga mora prva. Ona služi na čast Osijeku, na čast biskupiji, na čast domovini; ali je ona i slava svoga vijeka… Neka crkva ova svojom vanjštinom bude spomenik napretka i kulture Osijeka, a svrhom svojom služi na slavu Božju i na dobar i kršćanski odgoj Osječana i osječkog podmlatka. Neka unuci pričaju u pozna još koljena ljubav i požrtvovnost svojih djedova!
Župnik Glavica zatim je nastavio: „Gospodin je našemu gradu dao osobitu milost da tijekom proteklih 125 godina u ovome velebnom hramu slavi sveta otajstva spasenja, kao zalog za buduća vremena koja smo pozvani oblikovati ugrađujući se u duhovni dom, pa i nadalje prinositi žrtve duhovne, ugodne Bogu. Naša konkatedrala sve proteklo vrijeme svjedoči o Božjem veličanstvu. Dao Bog da istovremeno bude i, kako je poželio biskup Strossmayer, mjerilo naše osobne zauzetosti za visoke nebeske ideale…“ Po završetku svoga govora konkatedralni župnik uručio je nadbiskupu Đuri novčani dar za Nadbiskupijsku zakladu za pomoć u školovanju siromašnih učenika i studenata „kako bi se radost ovoga slavlja prelila do onih kojima je potrebna pomoć“. M. Kuveždanin
