OSIJEK (TU) – „Sv. Roče, ako su ti naši stari ovu crkvu mogli podići i mi je možemo održavati“, rekao je dekan Osječkog zapadnog dekanata i konkatedralni župnik mons. Adam Bernatović u pozdravnom govoru prije početka misnoga slavlja, koje je o svetkovini sv. Roka, 16. kolovoza održano u obnovljenoj zavjetnoj kapeli posvećenoj tom svecu u osječkoj Strossmayerovoj ulici uz zgradu Vikarijata. Misno slavlje predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u koncelebraciji s mons. Bernatovićem, konkatedralnim župnim vikarom Robertom Almašijem i tajnikom Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Darijom Hrgom.
Zavjetna kapela u Strossmayerovoj ulici u Osijeku izgrađena je 1684. nakon kuge koja je pogodila Slavoniju. Mons. Bernatović istaknuo je kako je njezina obnova bila temeljita, te je obuhvatila i interijer i eksterijer, ispovjedaonicu, klupe, stari sakristijski ormar, sliku sv. Roka i kipove. Obnovu je omogućio Grad Osijek, Osječko-baranjska županija, Đakovačko-osječka nadbiskupija i sam nadbiskup Hranić, koji je stoga želio predvoditi ovu misu te sv. Roku preporučiti vjernike cijeloga grada.
Nadbiskup je izrazio svoju radost zbog uspješne obnove, ali i nadu da će uskoro biti nabavljen i kameni oltar te ambon, nakon čega će uslijediti posveta kapele. Pojasnio je kako je ova zavjetna kapela predviđena i za različite molitvene susrete u organizaciji Vikarijata, jer u samoj zgradi nije predviđen molitveni prostor za vjernike. Prisutnima je poručio da se ne boje doći u prostore Vikarijata jer su oni za njih građeni te pozvao na pohađanje različitih događanja u sklopu pastoralnog programa koji se tijekom godine nudi.
U svojoj propovijedi mons. Hranić podsjetio je na život sv. Roka te promišljao o Isusovoj paraboli o bogatašu i Lazaru. „Božja riječ progovara o djelima tjelesnoga milosrđa i to kroz Isusovu parabolu koja oslikava surovost našega ljudskog društva ukoliko u njemu nema mjesta za Boga. Parabolom o bogatašu i siromašnom Lazaru Isus usmjerava našu pozornost na ovozemni život, na njegove vrijednosti, promatrajući ga iz zagrobne perspektive, iz perspektive vječnosti. I nas koji vjerujemo 
u vječnost, poziva na obraćenje i na odnos solidarnosti, ljubavi i milosrđa ovdje i sada“, rekao je i podsjetio kako je unatoč svojoj bijedi Lazar ostao zapamćen po svom imenu, koje u prijevodu s hebrejskoga jezika znači Bog je pomogao, dok je bogataš bezimen jer se lišio svoga dostojanstva i prepustio samodostatnosti koja je izvor zla – grijeha propusta i ravnodušnosti prema drugima.
Evanđeoske prispodobe govore kako je „Otac oprostio 
zalutalom sinu, gospodar je oprostio dug svome dužniku, Bog je oprostio cariniku njegove grijehe, no molba Bože, milostiv budi meni grešniku! koju izgovara ravnodušni bogataš, nije uslišana. A nije uslišana jer u vječnosti više nema vremena te više nije moguće promijeniti ovozemno stanje. Obraćenje se može dogoditi i promjene su ostvarive samo u vremenu dok je neki siromah pred našim vratima. Poslije smrti ono više nije ostvarivo ni moguće“, uputio je nadbiskup Đuro.
Naglašavajući da čovjek „nije vrijedan po onome što ima, nego koliko ljubi, koliko zna suosjećati, biti solidaran s drugima“, nadbiskup je život sv. Roka vjernicima postavio kao izazov. Uputio ih je da po sitnicama svakodnevice – pažnji za stare i nemoćne, strpljenju s djecom i bračnim drugom te zahvalnošću Bogu za dar života koji poput tanke niti lako može puknuti – svoj život i život svojih bližnjih, učine ljepšim, humanijim i plemenitijim. M. Kuveždanin
