ĐAKOVO (TU) – Vlč. Stjepan Klaić, župnik u miru, preminuo je u ponedjeljak, 7. kolovoza 2017. u Svećeničkom domu u Đakovu u 79. godini života i 53. godini svećeništva. Sprovodni obredi održani su u srijedu, 9. kolovoza, na Gradskom groblju u Đakovu, a potom je u đakovačkoj katedrali uslijedila misa zadušnica. U nazočnosti nadbiskupa mons. Đure Hranića, obred ukopa predvodio je generalni vikar mons. Ivan Ćurić.
Svoju homiliju mons. Ćurić započeo je podsjećajući na pročitan ulomak Knjige tužaljki te tekst 103. psalma, koji poučava o istini Božje ljubavi koja u iskustvu biblijske, tj. naše kršćanske vjere uvijek izranja u središte: ljubav je Gospodnja vječna… Naglasio je kako svakoga dana imamo prigodu i poziv obnoviti svoju životnu snagu, otkriti one prve, najsigurnije temelje svoga života, i sav svoj život staviti u sigurnost Božje ljubavi. „
Da, to je zapravo ona temeljna i potpuna životna sigurnost kršćanina: sâm Bog me ljubi, ovakvog kakav jesam, i to uvijek, unatoč mojim grijesima, i nikad me neće prestati ljubiti. On me poziva da mu uzvratim, nasljedujući njegov primjer i zapovijed ljubavi prema bližnjima, tj. prema svakom čovjeku“, rekao je mons. Ćurić, dodavši kako bi nam ta istina ostala visoka i nedostižna da je Bog nije utjelovio u svome Sinu i po njemu je spustio do naših staza.
„U svjetlu Kristovih otajstava danas stojimo pred završetkom zemaljskoga puta i opraštamo se od svoga brata, svećenika Stjepana. Vjerujemo da je u njegovu životu bila živa riječ koju smo u evanđelju čuli: ‘Neka se ne uznemiruje srce vaše. Vjerujte u Boga i u mene vjerujte’ (Iv 14,1). To je sigurnost koja nosi svakoga svećenika, daje mu snagu – da svima naviješta da nam je u svome Sinu Bog pokazao najveću ljubav, da se Njegova ljubav prignula do ljudskih slabosti i grijeha, da je na križu podnijela smrt i ponovno zasjala u uskrsnuću. A u tom je i naš put, istina i život“, rekao je mons. Ćurić.
Nakon što je ukratko predstavio pokojnikov životni put, istaknuo je: „Godine i teret svećeničke službe pok. Stjepana bili su zahtjevni, donoseći uvijek različite izazove – najprije dugo razdoblje ateističkog društvenoga sustava zajedno s iskustvom dijaspore katoličke zajednice u Srijemu te, najposlije, napetosti u vremenu Domovinskoga rata. U svom umirovljeničkom životnom razdoblju, znao je naš brat Stjepan očitovati svoju naravnu ljudsku spontanost, jednostavnost i vedrinu. Nije se povlačio u samoću, štoviše, rado se uključivao u razgovore, susrete i, koliko je mogao više, u liturgijska slavlja u našoj katedrali, posebno kao zlatomisnik, o 50. obljetnici svoga ređenja 2015. godine.“
Misa zadušnica
Nakon ukopa na Gradskom groblju, u đakovačkoj prvostolnici slavljena je misa zadušnica za pokojnog svećenika Stjepana. Uz nadbiskupa mons. Đuru Hranića, nadbiskupa u miru mons. Marina Srakića te veći broj svećenika, misno slavlje predvodio je biskup srijemski mons. Đuro Gašparović.
„Sada je čas kad nas Crkva poziva da svoju misao okrenemo prema svećeniku Stjepanu, prema njegovom proteklom životu, kojega će se svaki od nas sada za trenutak prisjetiti“, rekao je na početku homilije biskup Gašparović, potaknuvši okupljene da razmišljaju o činjenici „da Crkva u ovom trenutku rastanka ne poziva da trpimo od žalosti za gubitkom dragog člana Crkve, svećenika naše najprije Đakovačke i Srijemske biskupije. Naprotiv, Crkva nam želi pomoći da u Kristu umrlom i uskrslom nađemo odgovor na tolika pitanja koja nas muče i koja sebi sada postavljamo pred otajstvom smrti svećenika Stjepana“.
Okupljene je podsjetio kako postoji jedna sigurnost koja se ne može opovrći, a to je smrt, koja je upisana u naš život kao neuklonjiv uvjet ovozemaljskog življenja i čije iskustvo budi teška, često tjeskobna pitanja. „Svećenik Stjepan bio je vjernik koji se sada susreće s Bogom i ostaje zapanjen. Nije mu sada potrebna vjera, nego stvarno gledanje Boga. Božja je volja da nitko iz stada ne propadne, a on je pripadao tom stadu, stadu Dobroga Pastira, koji reče: Ja sam uskrsnuće i život. Zato se život mijenja, a ne oduzima“, rekao je biskup te ustvrdio kako je pokojni svećenik živio sigurnost Kristova poziva: Tko jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. „On je posvećivao druge po svećeništvu i sada za to prima nagradu i govori: Ja vjerujem – uskrsnut ću! Ovo moje tijelo vidjet će Spasitelja. To je naša vjera u Krsta umrlog i uskrslog. Smrću procvjetava vječna klica koju je Duh Sveti posijao u naše srce“, dodao je biskup.
Zaključujući homiliju, istaknuo je: „Makar je ovo oproštaj, danas je naša Pasha, naše Uskrsnuće. Danas je dan blagdanski, dan utješne nade, vedre radosti, najdužeg odmora. Zašto? Zato što otajstvo Krista raspetoga i uskrsloga obasjava svjetlošću smrt svećenika Stjepana. Vjerujemo da on živi, živi s Bogom, živi potpuno. On je zaista s Kristom umro da bi s njim živio, bio je ustrajan da bi danas s Kristom kraljevao. U to smo uvjereni!“
U misnom slavlju okupljeni su se prisjetili i pokojnog biskupa Stjepana Bäuerleina, zareditelja pokojnog svećenika Stjepana Klaića, a koji je umro na današnji dan prije 44 godine (9. kolovoza 1973.).
Životopis (iz homilije mons. Ivana Ćurića)
Pokojni svećenik Stjepan rođen je 25. kolovoza 1938. u Starim Perkovcima, filijali župe Donji Andrijevci, od roditelja Mije i Marije, rođ. Sočković. Iako su mu planovi za školovanje u početku bili drugačiji, životni put ga je vodio prema sjemeništu te je u sjemenišnoj gimnaziji u Zagrebu na Šalati završio 6 razreda, a maturirao u Liceju u Đakovu 1959. godine. Nakon vojnoga roka pohađa bogoslovni studij u Đakovu, gdje ga je na Petrovo, 29. lipnja 1965. zaredio biskup Stjepan Bäuerlein.
Čitavo svoje svećeničko djelovanje proveo je u Srijemu, gdje je i inkardiniran u prezbiterij Srijemske biskupije (nakon njezina osamostaljenja 2008. godine). Najprije je vršio službu župnoga upravitelja u Čereviću i Srijemskoj Kamenici, potom 1967. preuzima službu župnika u Sotu gdje ostaje sve do 1980. Nakon toga postaje župnikom u Inđiji, a jednu godinu (1988./89.) upravlja i župom Maradik. Kao inđijski župnik umirovljen je 2013. godine i nastanjuje se u Svećeničkom domu u Đakovu, gdje je, posebno u mjesecima teške bolesti, upućen na skrb ravnatelja, sestara, osoblja i subraće svećenika.
Anica Banović
