MIRKOVCI (TU) – Posljednjega dana devetnice blaženomu Alojziju Stepincu, u nedjelju, 9. veljače 2025., zajednica Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu predvođena odgojiteljima, hodočastila je u Župu blaženog Alojzija Stepinca u Mirkovcima.
Večernjem misnom slavlju koje je predslavio je rektor Bogoslovnog sjemeništa preč. dr. Stjepan Radić, prethodila je molitva krunice. Suslavili su: vicerektor vlč. dr. Davor Senjan; duhovnik vlč. mr. Stjepan Matezović i domaći župnik vlč. Ante Lučić. Liturgijsko pjevanje, kao i asistenciju upriličili su đakovački bogoslovi.
Rektor je homiliju započeo promišljajući nad prvim nedjeljnim čitanjem. Kazao je kako su Jeremija i Izaija najeklatantniji primjeri suočavanja s konkretnošću Božjega poziva. Navodeći da je kontekst Izaijina teksta bitan u odnosu na vlastiti doživljaj hrama, preč. Radić je opisao židovski hram, sinagogu kroz dva važna dijela – Debir (svetište nad svetištem) i Hekal (osmerokutni dio), dodavši kako je dakle židovski hram koncipiran kao određeni vid kruga te se ti navedeni dijelovi mogu analogizirati s oltarom i tabernakulom u našim crkvama.
“Izaija nam opisuje prizor gdje on doživljava Boga upravo u tom židovskom Hramu: Prvotno u prostoru svetinje nad svetinjama gdje jedino mogu pristupiti svećenici. Izaija tako slikovito prikazuje Prisutnost, pisanu velikim slovom, koja se jednostavno razliježe po hramu, i od čijeg doživljaja zastaje dah. Čovjek u susretu s Bogom, prema drevnim biblijskim prikazima ostaje nijem”, kazao je propovjednik.
Izaija, iako uvažava i podrazumijeva ovu zaprepaštenost spram svetoga, ipak od čitatelja pa tako i svakoga od nas zahtijeva ne pasivnost, već iznimni angažman, to znači promjenu, novi početak. Propovjednik je time ukazao da Izajin doživljaj korespondira s kasnijim načelima kršćanske mistike, pri čemu contemplatio svoje potpuno osmišljenje zadobiva u actio, djelovanju.
Tumačeći evanđeoski odlomak iz Lukina evanđelja, kao središnji događaj, preč. Radić je izdvojio susret Isusa i Petra, napose naglašavajući Petrovu oduševljenost Isusom koja bi se, ne u potpunosti, ali u nekom vidu svakako mogla dovesti u svezu s Izaijinim doživljajem Boga u Hramu. Ipak, tomu je prethodila, kako to često biva u ljudskom životu, rezignacija kao temeljno stanje Petrove svijesti, nakon što se čitavu noć trudio i ništa nije ulovio sa svojim drugovima.
„Rezignacija u sebi kao da sjedinjuje tri temeljna osjećaja a oni su: tuga, potpuna nemoć, te ljutnja tj. bijes. Tuga predstavlja vrlo poznat osjećaj pritiska od kojeg se ne možemo osloboditi. Osjećaji su nam, usporeni, vlada bezvoljnost. Nemoć označava onu pasivnost ili dno koje smo doživjeli neuspjehom, a gdje se vlastiti neuspjeh pokazuje u svoj svojoj snazi. Trudili smo se oko neke stvari, radili smo na tome i mučili se kao vrijedni mrav, te smo spravom vjerovali u uspjeh, a on je jednostavno izostao. Ništa. Praznina. I ono što na kraju imamo jest ruševina našeg plana pred kojom bespomoćno stojimo“, kazao je preč. Radić.
Osjetivši neuspjeh, uvijek težimo da se nađe netko tko će s nama u tim trenutcima biti solidaran, saslušati nas i nastojati nas razumjeti. Neuspjeh često dovodi do ljutnje, no, zanimljivo, ljutnja u nama čini i određeni vid ponosa koji nas tjera da idemo naprijed. Kao sudbonosni element u ovomu evanđeoskom odlomku, propovjednik je izdvojio prijelaz iz tjeskobe u povjerenje tj. vjeru u Božji zahvat, a zatim i konkretno djelovanje, a u čemu se zaokružuje i Petrovo stanje.
Rektor Radić je homiliju zaključio riječima: „Ono što oduševljava u Isusovim riječima jest mirnoća i blagost s jedne ali i sigurnost i stabilnost s druge strane u odnosu prema Petru, a koje Petrovu rezignaciju pretvaraju u vjeru pa i sveti prkos, da uvijek, uz Božju pomoć, valja započinjati i ići naprijed. Izraz “učitelju svu noć smo se trudili ali ništa ne ulovismo“ označava, istina, rezigniranost ali onakovu koja prelazi u nadu i to izrazom: Ali na tvoju riječ bacit ću mreže. Upravo je s tom vjerom djelovao i blaženi Alojzije Stepinac. Znajući da su silnici ovog svijeta prolazni, bez obzira s koje god političke strane dolazili, blaženik se nije dao zarobiti rezignacijom i očajem, već upravo suprotno: hrabro je i s mirnoćom branio načela vjere i morala znajući da mu u tom „svetom djelu“ Svevišnji uvijek stoji blizu. On je bio njegova snaga i poticaj koji ga nikada nije iznevjerio.“
Nakon homilije, svjedočanstvo svojega poziva izrekao je bogoslov II. godine Matej Mlinarić.
Na kraju misnoga slavlja, župnik Lučić zahvalio je zajednici Bogoslovnog sjemeništa predvođenoj odgojiteljima na dolasku u Mirkovce te rektoru Radiću na predvođenju euharistije i upućenoj homiliji.
Rektor je zahvalio župniku na pozivu, kazavši kako hodočašće Sjemenišne zajednice u Mirkovce u okviru devetnice blaženomu Alojziju postaje tradicija te okupljenim vjernicima čestitao crkveni god, blagdan njihova nebeskoga zaštitnika, blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Nakon mise, u župnoj dvorani upriličeno je druženje sa župljanima i zakuska. Matej Mlinarić
