ĐAKOVO (TU) – U okviru susreta osoba posvećenoga života đakovačke regije, u subotu, 7. prosinca 2024. godine, u Dvorani za duhovne vježbe, samostana Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, preč. Pavao Madžarević održao je predavanje o temi: „Došašće u Jubilarnoj godini nade“. Preč. Madžarevića pozdravila je i izrazila mu dobrodošlicu s. Jelena Kovačević, povjerenica za osobe posvećenoga života đakovačke regije.
U uvodnom djelu preč. Madžarević govorio je o Papinoj buli proglašenja Svete godine 2025. godine. Istaknuo je između ostaloga: „Nada ne razočarava – ne postiđuje“, moto je, koji papa uzima iz Poslanice Rimljanima (Rim 5,5), gdje apostol Pavao hrabri kršćansku zajednicu u Rimu i smatra središnjom porukom predstojećeg Jubileja. Papa pred očima ima hodočasnike nade koji će doći u Rim ili će Jubilej slaviti u svojim partikularnim crkvama. Papa izražava želju da to bude ‘trenutak živog i osobnog susreta s našim Gospodinom Isusom Kristom, ‘vratima’ spasenja. Njega Crkva mora uvijek, posvuda i svima naviještati kao ‘nadu našu’. Svima koji se nadaju, ‘neka ovaj Jubilej bude prilika za oživljavanje nade’ ističući da nam Riječ Božja pomaže pronaći razloge za to.“ Zatim je sestrama pročitao pojedine dijelove teksta bule.
U drugom dijelu predavanja predavač je na tragu uvodnoga dijela, produbio temu predloživši sestrama pratitelje na putu življenja došašća: Zahariju, Elizabetu i Mariju, Josipa, anđele i pastire. Zatim je uz evanđeoske tekstove progovorio o svakome od njih uz naglasak kako su oni živjeli nadu: „Svećenik Zaharija ne očekuje više ništa. Ostario je. Nema djece. Čitav život se nadao i iščekivao. Molio i zaklinjao. Ali željeni potomak je izostao. Tako pripovijeda Lukino Evanđelje (usp. Lk 1,5-25). Sa Zaharijom, koji više ništa ne očekuje, započinje evanđelist Luka svoju Radosnu vijest. Na početku njegova izvještaja o Isusovu dolasku ne stoje ni anđeo Gabrijel, ni Marija. Luka na početak stavlja čovjeka, koji je ustvari već ostavio svaku nadu. Barem u svojoj nutrini. Možda bi nam stoga upravo Zaharija mogao biti dobar pratitelj kroz nekoliko dana došašća. Kako s njim biti na putu? (…) Zaharija ostaje vjeran svojoj zadaći sve te godine, čak i kad se ne događa ništa. S tim stavom mnoge su generacije kršćana nakon njega stjecali dobra iskustva: ‘Samo i dalje vjerno vršiti svoju dužnost, cvasti gdje si posijan. Pjevati i moliti – kad god pokušavaš ostati vjeran onome što u život spada: zajednica kojoj si prije puno godina rekla Da; zadaća koja je upravo tebi povjerena; čežnja koju upravo ti u sebi nosiš.“
Na primjeru bl. Djevice Marije i sv. Elizabete predavač je poručio sestrama: „Elizabeta i Marija se dive i zahvaljuju. Veličaju Boga i kliču od radosti. Tko se divi i zahvaljuje, vidi i čuje više. Ne bi li bilo lijepo, jedno vrijeme došašća umjesto upozoravati na vremenske ne-prilike, žaliti se na termine i obaveze – dopustiti da me se upozori na male stvari ili događaje, koje mi daju zahvalno se diviti? Pounutarnjiti jutarnje i večernje pohvale, pjevušiti psalme radovati se spoznajama koje dolaze iz čitanja Božje riječi. I evo, već se uživljavate u temeljni stav koji su i Elizabeta i Marija živjele.“
Predavač je zatim preporučio sestrama sa sv. Josipom razgovarati o šutnji: „’Čovjek na rubu, u sjeni’, tako je svetoga Josipa nazvao isusovac Alfred Delp. U Bibliji nije sačuvana ni jedna jedina Josipova riječ. Kako je njegov život završio, ne znamo. Poslije Isusova rođenja (usp. Mt 1,18-25) i hodočašća u Hram (usp. Lk 2,41-52) Josip odstupa u šutnji. Evanđelja ga više ne spominju. Pa ipak je upravo Josip prispodobiv primjer za to da jedan ‘čovjek na rubu’, u sjeni, može u nama toliko toga pokrenuti. (…) Josip nije netko tko brzo pobjegne. On se izlaže životu s njegovim izazovima i neplaniranim iznenađenjima. Ostaje vjeran svojoj Mariji, ne bježi, ne napušta ju. Ali on također zna kad je bolje otići. Kad opasnost postane nadmoćna, on sa svojom obitelji izbjegava ugrozu, odlazi (bježi) u Egipat. Ovo na prvi pogled može izgledati ne-muževno. Pa ipak je Josip ovdje jako velik. On može razlikovati (razlučiti): što životu služi više? Ovaj dar razlučivanja spasio je život djetetu Isusu.“
Kod pastira, predavač je istaknuo čežnju i stavio je kao zadatak sestrama: „Pastiri se ne bi dali na put, da anđelova poruka nije dotaknula njihovu čežnju. Oni bi jedva ostavili svoje stado da im srce nije tako radosno kucalo. Ono o čemu su oni i mnogi drugi sanjali i čemu su se nadali, ono o čemu se tako dugo (stoljećima, tisućljećima) govorilo, sada se trebalo ispuniti. Anđelova poruka pogađa čežnju koja je prisutna duboko u njihovu srcu. I to ih pokreće. Važno je paziti na čežnju koju s obzirom na Božić imamo. Što si od srca želim? Čemu se posve konkretno nadam? Mirno (uz šalicu čaja) u malome društvu ili u potpunoj samoći gledajte dolazeće dane. Vaše nade i želje smijete promatrati kao blago. Otvorite ih Božjoj poruci. To je način kako vam se Bog posve osobno obraća. Budući da pastiri slijede svoju čežnju, dolaze do jaslica.“
Susret je završio meditacijom jedne slike duboreza sestre Sigmunde May, franjevke iz Reute koji predstavlja sv. Franju i njegovu braću, gdje Franjo svojim rukama tvori jasle u kojima je božansko dijete. Uz taj prizor vlč. Madžarević je uputio sestrama završne riječi: „Bog na nas čeka u našoj ponornosti. Ponornost našega života, našega srca je mjesto utjelovljenja u nama. Franjevački put sjedinjenja s Bogom vodi stoga i prema dolje, u moju krhkost, u moju slomljenost, i u slomljenost naših zajednica. To je silaženje u vlastitu istinu, u vlastitu nemoć i stoga put poniznosti. Ne radi se dakle o tome da se svega što ne odgovara ovoj slici koju bih rado o sebi imao, oslobodim, to iskorijenim, nego da sve što u tami moga srca boravi i napinje se (nadima se), iznesem na svjetlo, takoreći donesem u lađu, dopuštajući poniznome i strpljivu Isusu da njegove rane sve to dodirnu i tako preobraze.“
Nakon predavanja slijedila je molitva Krunice u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova. Duhovna obnova završila je Večernjim hvalama Božanskoga časoslova. s. Nada Martinković
