ĐAKOVO (TU) – „Naša srca osjećaju koliko je osoba vrijednih našega spomena. Preminulih, onih prema kojima osjećamo, duboku, duboku zahvalnost. Onih s kojima smo bili povezani na zemaljskom životnom putu. Tu ljudsku zahvalnost i spomen večeras ugrađujemo u snagu kršćanske molitve, zapravo iskustvo vjere koja se čvrsto nada punini života u uskrsnuću. Zato večeras molimo za one nama znane, a preporučujemo i one neznane da ih sve Gospodin u svom neizmjernom milosrđu primi u zajedništvo proslavljene nebeske Crkve“ – rekao je pomoćni biskup Ivan Ćurić uvodeći u svečano euharistijsko slavlje Dušnoga dana i spomena na sve vjerne mrtve, u subotu, 2. studenoga 2024. u đakovačkoj katedrali.
U koncelebraciji je bio i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić kao i katedralni župnik, preč. Ivan Lenić; kancelar Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Dario Hrga; kanonici Prvostolnoga kaptola, mons. Vladimir Dugalić i mons. Luka Marijanović; vicerektor Bogoslovnog sjemeništa vlč. Davor Senjan; tajnik Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Marko Obradović i preč. Stjepan Maroslavac.
Biskup Ivan je u homiliji govorio o spomenu na pokojne koji obično ispunja posebnim osjećajem i poziva da istini ljudskog života i svom zajedništvu s bližnjima pristupamo s velikim poštovanjem. U spomen na pokojne utkana je zahvalnost, sjećanje na susrete, na dobročinstva i pomoć koja je od njih dolazila. „Spomen na pokojne, ujedno, u nama odgaja ponizno i mudro srce, omogućuje nam neku „zaokruženu sliku“ o našem ljudskom životu, sliku u kojoj možemo prepoznati „kako smo satkani“: da nam je računati na našu prolaznost i na iskustvo smrti“- rekao je biskup Ivan te nastavio: „A navještaj kršćanske vjere u spomen pokojnih unosi sasvim novo značenje. Riječ je o navještaju koji rasvjetljuje istinu čovjekove povezanosti s Bogom. Stoga, naš spomen pokojnih ne dotiče samo pitanje vječnosti, nade u besmrtni, prekogrobni život, već otkriva izvore i narav našeg postojanja. U svjetlu vjere tako razabiremo da pripadamo zajedništvu s Bogom. Njegova je stvoriteljska ljubav htjela da postojimo na njegovu „sliku i priliku“. Zato naša nada u besmrtnost nije proizvoljna, tek plod naše želje, nego se oslanja na istinu o Bogu i njegovoj divnoj promisli da živimo u trajnom zajedništvu s njim. Taj temeljni savez s Bogom čovjek je grijehom narušio, kad je svjetlo vječnosti zasjenila tama zla i smrti. No, Bog u Isusu Kristu otvara novi put našoj vječnosti – uskrsnuće. Ta „nova“ istina u našu ljudsku prolaznost ulazi Božjim utjelovljenjem, kad je u Isusu Bog iskusio našu ljudsku smrtnost i svo breme zla i grijeha otkupio svojom ljubavlju u muci i smrti na križu.“
Zatim se biskup Ivan osvrnu na naviještena liturgijska čitanja ističući Isusovu bliskost s ljudskim iskustvima i žalost zbog Lazarove smrti koja ga je duboko dirnula. Osvrćući se na drugo čitanje biskup je rekao da ćemo uskrsnuti snagom Duha Božjega te je citirao papu Franju koji kaže da je život koji nam je darovao Duh Sveti vječni život te da nas vjera oslobađa užasa da se moramo miriti s tim da sve ovdje završava, da nema izbavljenja iz ralja patnje i nepravde koje suvereno vladaju zemljom (papa Franjo, 2024.)
Tumačeći starozavjetno čitanje iz proroka Izaije biskup Ivan je kazao: „Navještajem gozbe na Sionu prorok Izaija želi prodrmati ljudsko beznađe i pesimizam koje je susreo u svom narodu. Ono prema čemu ide ljudska povijest, ujedno i svaki ljudski život, je iskustvo zajedništva i pune radosti u Bogu.“
Spomenuo se biskup Ivan i svog boravka na Sinodi u Rimu rekavši: „Ta slika Izaijina proroštva bila je prva vodilja nedavnom zasjedanju Biskupske sinode u Rimu, podsjećajući nas da „po svojoj Crkvi Gospodin želi ponovno zapaliti nadu… Preobražena navještajem uskrsnuća ona nastoji postati mjesto gdje se udiše i živi Izaijino pouzdanje, kako bi bila utočište nevoljnima“, pozvana „posluživati gozbu od hrane koja daje puninu života i radosti“ (usp. IL 2, 2024.).“
Homiliju je biskup Ivan završio riječima da je snaga našega poslanja da nada uskrsnuća dopre do svakog srca. A to je snaga molitve za preminulu braću i sestre, da sve ono što je u njihovu odazivu na nasljedovanje Krista po grijehu bilo manjkavo, u potpunosti pročisti neizmjerna Božja ljubav.
Prije misnoga blagoslova i otpusta mons. Ćurić je još pozvao okupljene na molitvu za zvanja rekavši: „Svi smo pozvani nositi i svjedočiti vjeru u uskrsnuće. Na poseban način danas želimo moliti da se u zajednici Crkve umnože svećenička i redovnička zvanja, onako kako nas prva subota na to poziva.“
Misnom slavlju su nazočili vjernici domaće Župe Svih svetih, Milosrdne sestre sv. Križa i drugi Đakovčani. Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem mo. Ivana Andrića i orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića. Tiskovni ured