ĐAKOVO (TU) – U organizaciji Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Đakovačko-osječke nadbiskupije u Đakovu je 12. listopada 2024. održan seminar za animatore, suradnike i stručnjake u radu s osobama s invaliditetom (OSI) i djecom s teškoćama te predstavnike udruga koje skrbe za osobe s invaliditetom. O temama podrške i socijalnom uključivanju OSI u zajednicu izlagale su prof. dr. sc. Ljiljana Igrić, psihologinja, edukacijska rehabilitatorica, psihoterapeutkinja i voditeljica Savjetovališta za roditelje Centra inkluzivne potpore IDEM, i Željkica Šemper, magistra rehabilitacijske edukacije, predsjednica Pododbora za OSI pri Vijeću HBK za laike, pjesnikinja i medijska djelatnica. Formativni jesenski jednodnevni seminar u Sinodskoj dvorani Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice otvorio je i vodio preč. Alojz Kovaček, nadbiskupijski povjerenik Ureda za pastoral OSI i njihovih obitelji.
Susret je otvoren duhovnim poticajem riječima sv. Franje Asiškog i molitvom, koju su predmolile s. Zdenka Andrić i Tihomila Viljetić, članice nadbiskupskog Povjerenstva za pastoral OSI i njihovih obitelji. Preč. Kovaček uvodno je predstavio bogate životopise predavačica, prof. Igrić koja ima 55-godišnje znanstveno i praktično iskustvo s obiteljima djece s teškoćama i OSI te Željkicu Šemper čiji je stručno zauzimanje za OSI kroz gotovo 30-godišnji rad prepoznato u javnosti te su obje afirmirale iskustva i u zagrebačkom Učilištu za obrazovanje odraslih IDEM.
„Moje dijete je marsovac!“
Profesorica Igrić govoreći o temi „Obitelj djece s teškoćama/OSI i važnost podrške u svladavanju prepreka za uključivanje u zajednicu“ uvodno je približila invaliditet kao socijalni problem, kako „djeci s teškoćama, kao i ostaloj djeci obitelj predstavlja temelj njihovog cjelokupnog razvoja – tjelesnog, psihičkog, socijalnog i duhovnog, i činjenica da dijete ima teškoće u razvoju dovodi sve članove obitelji u specifičan položaj; roditeljska očekivanja o idealnom djetetu su narušena, a vlastita neostvarena postignuća i želje neće moći kompenzirati djetetovim postignućima“. Međutim, već od rođenja do vrtićke dobi i kasnije sredina često nema razumijevanja za djecu s teškoćama i OSI koju doživljavaju kao „marsovce“, teret u socijalizaciji i trošak, određena sredina ih isključuje, nerijetko čak i roditelj(i) odbacuje jer „moje dijete je marsovac“, stide se, posebice u sredini gdje se teško živi i stavovi nasljeđuju te teško prihvaćaju rođenje djeteta s teškoćama, ali mnogo je više pozitivnih primjera prihvaćenosti. U smislu utjecaja socijalnog konteksta na kvalitetu života obitelji s OSI prof. Igrić pokazala je primjere diskriminacije i isključivanja obitelji iz kršćanskog zajedništva zbog različitosti njihovog djeteta te je promišljano i o pitanju što može crkvena zajednica učiniti u obogaćivanju kvalitete života obitelji s djetetom s teškoćama u razvoju i OSI? Predavačica Igrić govorila je o modelima integrirane edukacije (središte je dijete kao problem) i inkluzivne edukacije (obrazovni sustav kao problem), rezultatima znanstvenog istraživanja (proveo zagrebački Centar inkluzivne podrške IDEM, 2010.) o roditeljskoj percepciji i stručnoj podršci koju (ne)dobivaju, o bitnom osvješćivanju procesa prilagodbe roditelja, mogućnosti savjetovanja i važnom udruživanju roditelja jer „roditelji djece s teškoćama u Hrvatskoj često su prepušteni sami sebi, suočavaju se s nizom problema, od nerazumijevanja potreba vlastitog djeteta do neznanja o pravima djeteta tijekom školovanja i, osim što se nose s izazovima roditeljstva djeteta s teškoćama, prisiljeni su se boriti za dobrobit djeteta od samog djetetovog rođenja, što naročito dolazi do izražaja u školskom periodu“.
Kako Crkva (do)prinosi kvaliteti života pojedinca?
Prof. Igrić je razložila rezultate znanstvenog istraživanja u Slavoniji, središnjoj Hrvatskoj i Dalmaciji koje je, iz životnih priča obitelji, pokazalo kako je religijsko uvjerenje: veliki oslonac u životu, snaga za nošenje sa životnim izazovima te daje smjernice za prihvaćanje invaliditeta i međusobni odnos u obiteljima, naglasivši: „Religijska uvjerenja su socijalni kontekst, koji značajno doprinosi kvaliteti života pojedinca.“ Istaknula je bitno propitivanje: radimo li na mijenjaju stava o njima kao „objektima“, umjesto da im priznamo status „subjekta“, partnera u evangelizaciji; kakva je podrška njihovim obiteljima; primjerice u kojoj mjeri su Vaše župne zajednice mjesto gdje će naći ono što im treba – razumijevanje, prihvaćenost, ohrabrenje, nadu, podršku, rasterećenje odgovornosti? Smjernice za djelovanje, podsjetila je Igrić, utemeljene su u dokumentima pape Ivana Pavla II., konkretno u enciklici Redemptor Hominis (Otkupitelj čovjeka) koja traži da se svakomu čovjeku omogući susret s Kristom Spasiteljem, zatim u Apostolskoj pobudnici Catechesi tradendae (Kateheza u naše vrijeme) gdje stoji da se u ime pravde osobama s invaliditetom posvećuje jednaka pažnja kao i ostalim vjernicima. „Smjernica je za naše djelovanje u Crkvi vođenoj Evanđeljem – ‘Meni ste učinili, koliko ste učinili jednom od ove moje najmanje braće’, Crkvi koja je prva u svijetu pokazala brigu za OSI, prije svih konvencija i deklaracija na razini UN-a, nacionalnih strategija i planova za ostvarivanje jednakih prava djece i osoba s invaliditetom. OSI su naš izazov i prilika“, rekla je prof. Igrić zaključivši: „Neka ovaj seminar bude poticaj za razmisliti što se može učiniti u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji na razini predškolskih ustanova, škola, Crkve, vaše uže zajednice po pitanju izjednačavanja uloge i mjesta djece s teškoćama/OSI i njihovih obitelji u vašim zajednicama te kako učiniti da se više nijedan roditelj ne osjeća da je njegovo dijete manje vrijedno u školi, susjedstvu i Crkvi.“
„U prihvaćanju drugoga prepoznajemo sami sebe“
Izlaganje „O nama s nama – Lice i naličje invaliditeta očima iskustvenog stručnjaka“ mag. edukacijske rehabilitacije Željkica Šemper otvorila je i protkala svojom lirikom predstavivši se uz svjedočenje o svojemu invaliditetu i cjeloživotnoj posvećenosti radu sa OSI. Podsjetila je na sadržaj i značenje invaliditeta, invaliditet u obitelji i kako se s njim nositi: „Invaliditet u obitelji: ‘Mama, tata, s vašim djetetom nešto nije u redu.’ I postupno slijede osjećaji krivnje i međusobno okrivljavanje, pokušaji iskupljivanja, spašavanje braka… Invaliditet kao posljedica traume/bolesti je šok za samu odraslu osobu/dijete jer se i dalje vidi iz perspektive ‘dok sam bio zdrav/a’, Valja spriječiti povlačenje i izolaciju, zadržati koliko je najviše moguće prethodne aktivnosti ili stvoriti zamjenske i imati duhovnu podršku, tražiti smisao u novoj situaciji za samu osobu i za obitelj. Gdje su tu vjera i Crkva? Ekstremne su situacije u obitelji OSI i djece s teškoćama u razvoju vidljive u rasponu od bijega od Boga i Crkve do fanatične vjere u čudo. I pitaju zašto, zašto meni? U evanđelju slušamo: Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: ‘Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?’ Odgovori Isus: ‘Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.’ (Iv 9, 1-3). Važna je podrška i razumijevanje svećenika, redovnica, aktivnih vjernika, prijatelja vjernika. Ako okruženje prihvaća dijete s teškoćama u razvoju i/ili OSI, i oni sami i njihove obitelji lakše će prihvatiti invaliditet. Prihvaćanje se pokazuje i prilagodbama sakralnih i pastoralnih prostora – arhitektonske i komunikacijske (indukcijska petlja, taktilna crta vođenja). Što nam je činiti? Prihvatiti drugoga kao drukčijeg, komunicirati, djelovati s njim za njega, gorjeti, ali ne izgorjeti.“ Približila je motrište kako osobu s invaliditetom i poteškoće vide drugi te razmatrala poziciju vjere i Crkve u prihvaćanju drugoga kao drukčijeg. „Osobe s invaliditetom se mogu uključiti u aktivnosti župnog Caritasa, u molitvene zajednice, čitače, zbor, uređenje crkve/ili okoliša. Djecu s teškoćama u razvoju, također, možemo uključiti u aktivnosti u kojima sudjeluju i druga djeca (ministriranje, zbor, kreativne radionice). Cilj je prihvaćanja da dijete bude dobro, sretno i da se Bog proslavi. Tek osmijeh može podići osobu iz depresije. U prihvaćanju drugoga prepoznajemo sami sebe, vidimo gdje smo slabi, kakvi jesmo i kakve nas Bog želi. Sjetimo se kako je iza vanjštine lica ljepota, dijete Božje, netko tko te treba i voli“, istaknula je Šemper.
Na kraju prvoga dijela seminara preč. Kovaček je svima zahvalio: „Dvadeset godina sam na čelu nadbiskupijskog Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji i seminarima nastojimo približiti jedne drugima, razumjeti i surađivati, umjesto podjeljivati. Inače se dijelimo ‘ovaj je svećenik, ovaj vozač, čistač’ po kategorijama znanja i zvanja pa tako i osobe s invaliditetom i djecu s poteškoćama dijelimo na dijagnoze, npr. Downov sindrom, mentalna retardacija… I tu, kroz kategoriziranje osobe s invaliditetom, postoji opasnost da se izgubi osoba! Čuli smo i o tome i neka dobrobiti koristi poslušano. Dobro je posvijestiti i prihvatiti da imaš osobu pred sobom, a ne invalidnost.“
U župi jačati suodgovornost vjernika s invaliditetom
Naposljetku su održane interaktivne radionice: „Suradnja stručnjaka i roditelja djece s teškoćama/osoba s invaliditetom – kako ju unaprijediti“ uz vodstvo Ljiljane Igrić te radionica „Bezgranična radost – osobe s invaliditetom u župnoj zajednici“ uz vodstvo Željkice Šemper i katehistice Kristine Benček. Obje su radionice istaknule kako suradnja uvijek ima dvostruki smjer: ja pomažem drugima, a oni pomažu meni, pa i u uklanjanju arhitektonskih i komunikacijskih prepreka.
Ukazano je na primjere dobre prakse u pojedinim župama i udrugama. Šemper i Benček pojasnile su četiri razine djelovanja u jačanju suodgovornosti vjernika s invaliditetom (razina pristupačnosti; obuke; teološke refleksije i razina aktivnog sudjelovanja u pastoralnom životu Crkve) i kako ih postići. To znači djelatnu župnu zadaću: upoznati osobe s invaliditetom na području župe; održavati kontakte s udrugama i grupama osoba s invaliditetom; posvetiti pozornost obiteljima osoba s invaliditetom; jačati karizme i darove osoba s invaliditetom; prevladati mentalitet pružanja socijalne skrbi, zamjenjujući „djelovati u njihovo ime” s „djelovati s njima”; identificirati digitalne mogućnosti i konkretne metode za sudjelovanje vjernika laika s invaliditetom u životu župe.
Susret je završen molitvom i druženjem. U seminaru su sudjelovali katolički volonteri i roditelji djece s teškoćama udruženi u Zajednicu Vjera i Svjetlo s područja Đakova, Osijeka, Vinkovaca i Slavonskog Broda, edukacijski rehabilitatori, psiholozi, socijalni radnici, radni terapeuti te s. Rastislava Ralbovsky i s. Zdenka Andrić, redovnice u provincijalnoj kući Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Nevenka Špoljarić