Nadbiskup Hranić zaredio dvojicu svećenika

ĐAKOVO (TU) – Đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić, u subotu, 29. lipnja 2024. u đakovačkoj je prvostolnici zaredio dvojicu novih svećenika: Mihaela Macanića i Josipa Vuksanovića. Uz nadbiskupa koji je predvodio svečano euharistijsko slavlje koncelebrirali su đakovačko-osječki pomoćni biskup, Ivan Ćurić, poglavari Bogoslovnog sjemeništa dr. Stjepan Radić, rektor, dr. Davor Senjan, vicerektror, mr. Stjepan Matezović, duhovnik i Mato Gašparović, ekonom i ravnatelj UZUK-a te v. d. dekan KBF-a dr. Ivica Pažin i brojni drugi svećenici središnjih nadbiskupijskih ustanova i župnici, župni vikari, svećenici studenti. Posluživao je trajni đakon Ivan Tutiš.

Misnom su slavlju nazočili članovi obitelji ređenika, župljani župa iz kojih potječu ređenici; Župe sv. Mihaela Donji Miholjac i Župe Rođenja BDM Semeljci te župljani Župe Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Županji i Župe sv. Petra i Pavla u Osijeku gdje su ređenici bili na đakonskom praktikumu te vjernici domaće Župe Svih Svetih u Đakovu i drugi građani grada Đakova i okolnih mjesta.

Nakon liturgijske služe Riječi uslijedo je obred ređenja u kojemu su rektor Radić i duhovnik Matezović predstavili kandidate, a đakoni se spremno odazvali prezbiterskoj službi rekavši: Evo me!

Nadbiskup je u homiliji tumačio naviještena liturgijska čitanja. „Svjedočanstvo vjere i molitva Crkve: to su sastavnice Crkve u svako vrijeme. Čudesno oslobođen iz tamnice, Petar ispovijeda: Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke (r. 11a). Tako nam Djela apostolska i danas poručuju da onaj koji je Isusa uskrisio od mrtvih, uvijek djeluje u svojoj Crkvi, a na poseban način među apostolima, od kojih je prvi Petar.

On djeluje po svojim apostolima, po zboru biskupa i po njima pridruženim svećenicima, i on će djelovati i po ovoj dvojici koje danas pridružujemo zboru svećenika ove Đakovačko-osječke nadbiskupije i koji zajedno sa sv. Pavlom u današnjem drugom čitanju pred Isusa stavljaju, izlijevaju pred njega svoje živote i sve svoje snage kao svoje žrtve ljevanice (Fil 2,17).“

Obraćajući se ređenicima nadbiskup je rekao da i njih Isus pita Tko sam ja?, pa onda s novim pitanjem: Tko sam ja za vas; a vi, što vi kažete tko sam ja?. Govorio je o Šimunu Petru, njegovoj malovjernosti, prevrtljivosti ali on ipak ispovijeda vjeru u Isusa Krista, a Isus ga postavlja temeljem svoje Crkve. „Dva glagola: svezivati i odrješivati – dva su pojma povezana s dopuštenjima i zabranama u području sadržaja vjere i morala. Od danas ste i Vas dvojica, dragi ređenici, pozvani naučavati, naviještati i razabirati te prosuđivati moralne vrijednosti ljudskih izbora u svjetlu Kristove evanđeoske poruke (usp. Iv 20,23). Petrova ispovijest, a jednako tako i Vaša svećenička služba, nije puko ljudsko djelovanje („tijelo i krv“), već je ono ovisno o vjeri i obavijeno je milošću Oca koji je na nebesima (usp. Iv 1,13).

Bog i Vas dvojicu zove i želi takve kavi jeste: Ne zato što ste savršeni, nego da biste i Vi po milosti današnjeg svećeničkog ređenja, snagom sv. svećeničkoga reda, postali zaogrnuti milošću, suobličeni Isusu Kristu i da biste tako – snagom Božje milosti u Vama – svjedočili nebeskoga Oca, koji je dobar prema svima i ljubi svakoga čovjeka.“ Te je nadbiskup Đuro nastavio i dalje obraćajući se ređenicima: „Ma koliko god nam je talenata darovano za učenje i stjecanje znanja, valja nam razumjeti da je prava mudrost u ljubavi darivanja do kraja, do križa i da se zato valja trajno vježbati u poniznosti te izbjegavati bilo koji oblik preuzetne oholosti koja bi nas navela da prednost pred evanđeoskim savjetima dademo svojim stavovima i shvaćanjima ili da svome ograničenom umu dademo prednost pred Božjim bezgraničnim promislom. Drugi trebaju iskusiti da živimo u Isusu, da više slijedimo njegov glas negoli svoje ideje, da se naš život temelji na njegovoj riječi i da ga tražimo ponajprije u onome u čemu nas on najviše ljubi: u našim križevima i u našim ljudskim slabostima.“

Zatim je nadbiskup tumačio likove Petra i Pavla, njihove službe i svu slabost i nepouzdanost oslanjanja na vlastitu snagu i mudrost no Bog ih je uzdigao u svojoj ljubavi i poslao ih da budu svjedoci Božje ljubavi koja je sposobna mijenjati čovjeka.

„Crkva je evangelizacijska i misionarska. Pozvani ste svjedočiti i naviještati evanđelje svim ljudima i svakom pojedinom čovjeku. Naviještati u ljubavi i bez nametljivosti. I u tome nam sveti Petar i sveti Pavao daju primjer kako treba djelovati i ne umarati se u svakodnevnom služenju evanđelju i konkretnom čovjeku. Uvijek u svijesti, kao što smo u drugom čitanju čitali o Pavlovoj svijesti, da Gospodin ‘stoji uz nas i da nas on krijepi da se potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi’ (2 Tim 4,17). Ma gdje bili i ma kome naviještali evanđelje, valja se uvijek pouzdavati u Božju milost i njegovo vodstvo, a ne tek u vlastitu pamet, vještine, pastoralne modele i u vlastite organizacijske sposobnosti. Dragi ređenici, priđite, radosno izrecite svoja obećanja, s povjerenjem izlijte svoje živote kao žrtve paljenice te kušajte i vidite kako je dobar Gospodin“ – zaključio je mons. Hranić.

Nakon homilije nastavljen je obred ređenja u kojem su ređenici obećali pred narodom Božjim poslušnost nadbiskupu i njegovim nasljednicima. Prostrli su se pred oltarom dok je cijela crkva za njih molila litanije Svih Svetih. Nadbiskup Đuro je na njih položio ruke, kao znak apostolskog nasljeđa i silaska Duha Svetoga, a zatim i svi drugi prisutni svećenici.

Nakon toga je uz svećenike okupljene oko oltara molio posvetnu molitvu ređenja. Potom je uslijedilo oblačenje misnoga ruha novim svećenicima i primanje darova koje će svakodnevno prikazivati na euharistijski stol. Nadbiskup je ređenicima uputio i cjelov mira kao simbol dobrodošlice u prezbiterij, a to su učinili i svi prisutni svećenici. Novozaređeni svećenici pridružili su se nadbiskupu i ostalim koncelebrantima za oltarom.

Na kraju misnoga slavlja novozaređeni svećenici podijeli su mladomisnički blagoslov.

Misno je slavlje i ređenje pjesmom pratio katedralni Mješovit zbor pod ravnanjem maestra Ivana Andrića i orguljsku pratnju maestra Vinka Sitarića. J. Hrehorović