OSIJEK (TU) – U kapucinskoj crkvi Sv. Jakova, ap., u Osijeku u nedjelju, 21. siječnja 2024., središnje ekumensko bogoslužje Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, uz ovogodišnje geslo „Ljubi Gospodina Boga svojega… i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ (Lk 10, 27) predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup mons. dr. Đuro Hranić u zajedništvu s pomoćnim biskupom đakovačko-osječkim mons. Ivanom Ćurićem i predstavnicima kršćanskih Crkava i zajednica.
Ekumenska svečanost počela je ulaznom procesijom uz pjesmu „Ti, Kriste, Kralj si vjekova“ koju je predvodila skupina bogoslova Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu sa zborovođom i orguljašem Emanuelom Frankolom i Matejom Špiranecom. Bogoslovi niz godina vjerno animiraju pjevanje središnjeg slavlja. Dobrodošlicu kršćanskoj braći i sestrama izrazio je novi gvardijan Kapucinskog samostana s. Jakova u Osijeku fra Juro Šimić, donedavni provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, naglasivši kako „Samostan sv. Jakova, ap., franjevaca kapucina skoro stoljeće – od 1927. godine, kontinuirano i zaufano, s drugim vjernicima, mole Krista Gospodina kako bi svi vjernici bili jedno u ovom svijetu“, a na to nas, podsjetio je, kao pojedince i Crkve obvezuju Isusove riječi s Posljednje večere (Ivanovo evanđelju, 17, 20-23).
Gvardijan Šimić: „Ljubav prema Bogu želimo očitovati jedni drugima“
„Sjedinjeni s brojnim kršćanima diljem svijeta, i mi smo se okupili danas na III. nedjelju kroz liturgijsku godinu, koja se ujedno u Katoličkoj crkvi obilježava i kao Nedjelja Božje Riječi, na zajedničku molitvu za vidljivo jedinstvo kršćana“, rekao je gvardijan Šimić dodajući misao vodilju ovogodišnje Osmine iz Lukina evanđelja (Lk 10, 27). „Ovaj naš susret večeras je izazovan jer nam govori o činjenici naših međuljudskih podjela. Nažalost, podjele su snažno prisutne među svima nama zbog toga što smo ranjeni i obilježeni zlom i grijehom. No, te podjele je Isus Krist svojom krvlju dokinuo i na taj način ostvario mir. U središtu ovogodišnjeg molitvenog promišljanja nalazi se prispodoba o milosrdnom Samarijancu, u kojoj nam Isus poručuje kako se ljubav prema Bogu ostvaruje ljubavlju prema čovjeku, prema bližnjemu. Želimo tu ljubav očitovati danas jedni drugima ovdje u ovoj jednostavnoj crkvi u Osijeku i prepoznati se u onoj veličini u kojoj nas je vidio Bog kad je dao za nas u smrt Sina svoga, Isusa Krista da bi nas njegovim uskrsnućem uzdigao u puninu postojanja“, razložio je Šimić i s posebnim bratskim poštovanjem pozdravio nadbiskupa Hranića, pom. biskupa Ćurića, predstavnike Srpske Pravoslavne crkve, Crkve i crkvene zajednice proizašle iz Reformacije.
„Živeći po istom Evanđelju, svi učinimo da drugi vide tko smo to mi kršćani i čiji smo po djelima plemenitosti, poštovanja, dobrote i ljubavi jednih prema drugima! Neka naša večerašnja molitva pridonese boljoj međusobnoj suradnji, boljem međusobnom prihvaćanju i poštivanju te izgrađivanju zajedništva utemeljena na vjeri u istog Krista Gospodina i njegovo sveto Evanđelje kojim se svi dičimo i naviještamo“, poručio je gvardijan Šimić.
Hranić najavio 100. obljetnicu molitvenih okupljanja kod kapucina
Uvodeći u slavlje „sabranih u molitvi za vidljivo jedinstvo svih nas kršćana“ predsjedatelj Hranić je pozdravio okupljene u Osmini pod biblijskim geslom sv. Evanđelja po Luki kazavši kako su geslo i molitvene tekstove pripremili kršćani Burkine Faso. „U njihovoj se tradiciji i kulturi koristi posuda zvana kalabaš kako bi se gostima, koji umorni stižu s puta, najprije ponudila voda za piće. Taj je gesta izraz dobrodošlice, gostoljubivosti i zajedništva. Tek nakon što se gost osvježi, može započeti razgovor o svrsi posjeta. I mi se okupljamo na ovom središnjem ekumenskom bogoslužju iskazom dobrodošlice jedni drugima, baš kao što je Abraham kod hrasta Mamre iskazao dobrodošlicu trojici svojih gostiju.“ Predsjedatelj Hranić zahvalio je domaćinima ocima kapucinima za njihovo višedesetljetno gostoprimstvo pozdravivši samostansku obitelj s novim (od jesenas) gvardijanom fra Jurom Šimićem.
„Vaša osječka zajednica je kao pionir na našim prostorima još 1927. započela s vjernicima moliti za jedinstvo kršćana. Poslije ove 97. godine okupljanja na molitvu u ovoj crkvi ćemo za tri godine ponosno, zahvalni Vašoj samostanskoj zajednici, obilježiti okruglu 100. obljetnicu molitvenih okupljanja za jedinstvo kršćana na području Slavonije. Zato se i ovo središnje ekumensko molitveno slavlje na razini naših biskupija ne održava u katedrali u Đakovu (iako ju je njezin graditelj biskup Strossmayer prije 142 godine posvetio ‘jedinstvu Crkava’), nego se okupljamo ovdje u crkvi sv. Jakova u Osijeku,“ razložio je Hranić te pozdravio sabrane u ekumeni: mons. Ivana Ćurića, predstavnike Crkava i zajednica, redovnice grada Osijeka, narod Božji i bogoslove.
Ekumenskom bogoslužju u Osijeku su pribivali: predstavnici Srpske pravoslavne Crkve – izaslanik Heruvima Đermanovića, episkopa osječko-poljskog i baranjskog, protojerej Aleksandar Đuranović, arhijerejski namjesnik, paroh osječki te potpredsjednik Ekumenske koordinacije Osječke regije, te prečasni jerej Goran Todorović, paroh bjelobrdski; Péter Szenn, biskup Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u RH, i u njegovoj pratnji Darko Turšić, pastor Reformirane Crkve u Kotlini te tajnik Ekumenske koordinacije Osječke regije; Branko Berić, biskup Evangeličke Crkve u RH, i dr. sc. Samir Vrabec, svećenik u Evangeličkoj crkvenoj općini Osijek; Matej Lazar Kovačević, nadglednik/biskup Crkve Božje u RH, i u njegovoj pratnji Zlatko Krasnec, đakon u crkvenoj općini u Vukovaru. Nadbiskup Hranić radosnom je zahvalnošću pozdravio i prisutne članove Ekumenske koordinacije Osječke regije, svećenike i vjernike: vlč. izv. prof. dr. sc. Antuna Japundžića, predsjednika Ekumenske koordinacije i profesora Ekumenske teologije na KBF-u u Đakovu; preč. Alojza Kovačeka, župnika župe Sv. Ćirila i Metoda, sl. apostola, dekana Osječkog istočnog dekanata; laika Krešimira Stjepana Pećara i Katicu Krček, predstavnike Katoličke laičke zajednice „Molitva i Riječ“; zatim svećenike prisutne slavlju: vlč. izv. prof. dr. sc. Borisa Vulića, prodekana KBF-a u Đakovu, prof. dogmatske teologije i urednika nadbiskupijskog „Vjesnika“; vlč. Mateja Glavicu, župnika konkatedralne župe Sv. Petra i Pavla, ap.,, i u istoj župi đakona Josipa Vukasnovića; vlč. Nikolu Klemena, tajnika Nadbiskupskog ordinarijata u Đakovu; mr. sc. Ljubomira Sturka, župnika grkokatoličke župe Krista kralja u Osijeku; vlč. Vladimira Sabu, župnog vikara župe Uzvišenja sv. Križa; redovnice grada Osijeka i provincijalnu poglavaricu Marijinih sestara s. Samuelu Markanović, vjernike kršćanskih zajednica i Crkava s kojima su u crkvi molili i: vlč. dr. sc. Drago Tukara, ravnatelj Vikarijata Osijek i nadbiskupijskog Caritasa; vlč. Danijel Tigandžin, župnik župe Sv. Roka u Veliškovcima; i fra Miroslav Petrac, časni brat u Franjevačkom samostanu sv. Križa u Tvrđi.
„Hvala vam za svjedočanstvo svakodnevnog uzajamnog poštovanja, suradnje i prihvaćanja u kršćanskoj ljubavi i zajedništvu. Ponosni smo na vas i na ostale građane Osijeka što zahvaljujući Vama živimo u uzajamnom poštovanju, u miru, zajedništvu i suradnji“, kazao je nadbiskup Hranić ističući da je u središtu molitve prispodoba o milosrdnom Samaritancu, u kojoj „ponovo odzvanja Božji poziv da ljubimo Boga nadasve i svoga bližnjega kao sebe samoga“.
Služba riječi i homilija mons. Ivana Ćurića
Homiliju je izrekao je mons. Ivan Ćurić, pom. biskup đakovačko-osječki. „Kako nas lijepom radošću ispunja iskustvo našeg današnjega susreta. Vjerujem da možemo osjetiti i dokučiti kako je u njemu i mnogo više i dublje od onoga što nam s nekom jednostavnom dragošću doziva u pamet drevna izreka: ‘Simlis simili gaudet’/Sličan se sličnome veseli. Da, već i to izražava blizinu koja nam dolazi od istine da pristajemo uz Krista, da se priznajemo njegovima i nazivamo se Kristovim imenom – kršćani. A to je ime koje prije svega nosi sasvim osobito, duboko životno iskustvo: Moj je život po Isusu Kristu povezan s Bogom. I kad god nam Isus progovara, znamo: On nam objavljuje Božji život, istodobno i nas poziva da se otvorimo Božjem životu, kušajući već sada, na svom zemaljskom putu, makar u nepotpunoj mjeri, neizmjerni dar zajedništva s Bogom“, uvodno je podsjetio propovjednik promišljajući kako to za kršćanina znači otkrivanje i izvora i cilja iz Božje ruke, a konačno ispunjenje ima jedino u punome zajedništvu s Božjim životom.
Mons. Ćurić podsjetio na ekumensko bdjenje, svjedočanstvo ljubavi
„Da svijet upozna Krista i njegovu ljubav. Tu je poruku, tako zorno, pred očima cijeloga svijeta htio očitovati nedavni susret, neposredno prije početka održavanja prvoga zasjedanja Opće skupštine 16. Biskupske sinode u Rimu, 30. rujna 2023. kad je bilo upriličeno ekumensko bdijenje ‘Together’ – ‘Zajedno – Okupljanje Božjeg naroda’. Bdijenje je priredila Zajednica iz Taizéa. Bio sam nazočan među ostalim članovima Sinode. Pogledom sam i ja tražio neko središnje, uzvišenije mjesto gdje je papa Franjo. Ali, ne. Smjestio se sa strane, kao jedan od crkvenih poglavara – pastira, s carigradskim ekumenskim patrijarhom, anglikanskim canterburyjskim nadbiskupom i predstavnicima više kršćanskih Crkava i zajednica, uključujući i episkopa Srpske pravoslavne Crkve, uz sudjelovanje mnoštva kršćana različitih denominacija okupljenih na Trgu sv. Petra. Nekima se učinilo da ta gesta nije bila potrebna neposredno pred početak Sinode, jednog važnog koraka koji se tiče života Katoličke Crkve. No, tomu se nasuprot izdizala jedna još snažnija i važnija poruka, ona o zajedništvu koje sabire sve kršćane i poziva ih da svojim životom, riječju i djelom pruže svijetu ‘lijepo svjedočanstvo’ o ljubavi koju po krsnoj vjeri svi nose u svojim srcima, kad traže i zazivaju Božju blizinu, ne bježeći od svijeta i ne prestajući biti dio velike ljudske obitelji. Na takav put vjere i ljubavi prema bližnjemu nuka nas geslo Osmine ‘Ljubi Gospodina Boga svojega… i svoga bližnjega kao sebe samoga!’ (Lk 10, 27)“.
U homiliji Ćurić je promišljao o jasnoj Isusovoj pouci, ujedno i opomeni jer „u primjerima svećenika i levita ne možemo ne vidjeti da ih bogobojaznost i pobožnost ne nadahnjuju za korake dobročinstava i ljubavi“.
„Jesmo li sanjari na ekumenskom putu?“
Propovjednik je razmatrao o razdijeljenosti i snažnom pozivu na jedinstvo koji odjekuje riječima sv. Grgura Nazijanskoga (4, st.): Podijelili smo Krista, mi koji smo toliko ljubili Boga i Krista! Lagali smo jedni drugima zbog Istine, pothranjivali smo osjećaje mržnje poradi Ljubavi, odijelili smo se jedni od drugih! (Oratio 6,3).
Zakljućujući homiliju mons. Ćurić ističe: „I nama je danas na srcu vjerodostojnost našega poslanja, kao i onda kad su početkom 19. stoljeća započinjali snažniji ekumenski koraci. Tada su bili zaokupljeni pitanjem: kako naviještati Evanđelje narodima koji još nisu bili kršćanski. Nešto kasnije, baš radi toga je 1910. godine u Edinburgu sazvan skup kršćanskih zajednica na kojem su progovorili i predstavnici tada ‘mladih’ Crkava. (…) U kršćanski navještaj odviše snažno umiješale su se te čak pretegnule dimenzije ‘svijeta’ – strategije utjecaja i moći, političkih osvajanja i dominacije. To snažno osjećamo i danas, u svijetu izmučenom ratovima, mržnjom, nacionalizmima i podjelama (papa Franjo (2019.)… Jedan od velikih promicatelja ekumenskoga pokreta iz našega kraja, đakovački biskup J. J. Strossmayer, govoreći o potrebi zbližavanja kršćanskih Crkava 1881. godine ovako piše: A ja sam uvjeren da će ovo, što si predočavamo samo slikovito i u snu, do sredine a najkasnije do konca sljedećega stoljeća (20.) postati stvarnost blagoslova i spasenja. Dvadeseto stoljeće je prošlo, i nije uspjelo ‘ispuniti’ Strossmayerovu gorljivost kojom je požurivao čas jedinstva. No, sadržaj njegove želje i ‘sna’ u Crkvi i dalje snažno živi.
„Ekumenski put s Kristom – kako je slatki jaram i lako breme“
Mi s ekumenizmom želimo gledati Krista koji je jedini temelj oko kojega se okupljamo i povezujemo, razborito razvrstavajući različitosti, otklanjajući stavove koji su izvor neprijateljstava i sukoba, a prepoznajući širinu i pravu blagodat bogatstva u različitosti. Ekumenski nas hod upućuje i na potrebu odgoja za jedinstvo u različitosti – u svim našim životnim sredinama – u obiteljima i župama, i na svim području društvenoga, socijalnoga i kulturalnoga života. Kad kao kršćani sudjelujemo u molitvi i ekumenskim koracima, u tome očitujemo, a onda i svima pokazujemo, da nam je stalo do obnove ranjenoga zajedništva Kristove Crkve. Time ujedno očitujemo onu trajnu svježinu koja pokazuje kako kršćanska vjera kreće i raste ‘ex novitate mentis’ – ‘iz obnovljena (preobražena, nanovo rođena) duha’ (Drugi vatikanski koncil). U mnoštvu glasova, koji do nas dopiru, razabirimo upravo one koji nas potiču na dijalog i zajedništvo! Bez bojazni da bi istinski iskren ekumenizam bio neko skriveno nadmetanje, ili prijedlog nekog djelomičnoga, sumnjiva nauka; neki ‘eklekticizam’ – proizvoljna mješavina kršćanskih tradicija. Ne, danas ekumenizam, kako to lijepo razlaže danas umirovljeni profesor ekumenske teologije KBF-a u Sarajevu dr. Niko Ikić, čije sam misli imao prilike naznačiti i na spomenutoj Sinodi u Rimu, ‘nije trijumfalni hod, ni polemika, ni taktika, ni politika; ni oportunizam, ni fanatizam, (…) ni prljava nagodba, ni ljudski ugovor. Ne ide za stvaranjem neke ‘supercrkve” (N. Ikić, 2010.). Ekumenski je hod, veli on, ‘križni put kršćana’. Put koji se uvijek utemeljuje na Kristu, na nj se oslanja i k Njemu vodi, i u svemu Njega nasljeduje. Da, predragi moji, put je to i danas tako bremenit i zahtjevan, ali znamo – to je put koji s Kristom i nama postaje slatki jaram i lako breme.“
Pozdravna riječ kršćana
Aleksandar Đuranović, pozdravljajući sabrane u Osijeku i nadbiskupa Hranića, uvodno je rekao kako su Božji mirotvorci suočeni s aktualnim izazovima naoružavanja i ratovima: „Ponovno se svijet počeo masovno naoružavati, ima demona u više ljudi koji žele vladati cijelim svijetom i svakim umom. Na žalost, ponovno smo svjedoci dvostrukim mjerilima, licemjernim odnosima… i zato se danas povodimo, prije svega, jezikom Evanđelja, jezikom Svetoga pisma jer svaki drugi način i put kojim bismo pošli odveo bi nas u beznađe. Ne govorim o svom osobnom stavu po tom pitanju, nego o temi koja nas je večeras zajedno okupila te pozdravljam osobno i prvo u ime episkopa osječko-poljskog i baranjskog gospodina Heruvima koji nam je svima u Osmini uputio pismo koje ću u cijelosti pročitati.“ Episkop je u razmatranju potaknutim geslom SMO (Lk 10, 25-37) uvodno naglasio kako se Stari zavjet otkriva kao savršeni zakon Božji i vjersko mjerilo za Izabrani narod Božji i taj „narativ nas usmjerava u pravdu“, riječi koje u Knjizi Izlaska Bog kazuje proroku Mojsiju u Deset Božjih zapovijedi koje „sadrže primarne temelje morala, temeljne principe bez kojih je normalno postojanje i funkcioniranje ljudskog društva jednostavno nemoguće… U Ovom trenutku sjetimo se riječi svetog nastavnika monaštva, prepodobnog Antonija Velikog, koji je govorio: ‘Od bližnjeg zavise i životi smrt (duše). Dobivajući brata, dobivamo Boga: sablažnjavajući brata, griješimo protiv Krista.’ Zato imajmo ljubavi za sve ljude i prema svemu što je Bog stvorio – i vidljivo i nevidljivo. Srdačno vas sve pozdravljam, želeći vam svako istinsko dobro od Boga i ljudi, i neka bude i ova Molitvena osmina za zajedništvo kršćana svima nama na korist i spasenje u vječnoj ljubavi Gospodina i Boga našeg.“
Péter Szenn uvodno je rekao kako najprije trebamo „zahvaliti Bogu za svo blago kojim smo okruženi, a u tom blagu jesi i ljudi koje u vjeri trebamo gledati pogledom Isusa Krista, motriti kao živi blagoslov“, naglasivši važnost SMO u poticaju da „činimo dobro drugima i prihvatimo našeg bližnjeg otvorenog srca jer Bog nas je stvorio da se brinemo jedni za druge i živimo u istini“.
Branko Berić promišljao je u okviru teme Osmine o odgovoru na pitanje tko je moj bližnji kazavši kako je evanđeoska prispodoba krštenicima izazov za učiniti „pravu stvar“ i traži iscjeljenje, pomirenje jer prava ljubav ne dijeli. Poručio je Berić, ako se kršćani ne okupe zajedno i ne brinu jedno o drugima, nemaju šansu opstati. Naglasio je potrebu za pomirenjem, važnost Božje ljubavi prema svijetu, ljubavi koja je Božji dar, a od čovjeka neuzvraćen; zaključivši kako je puno lakše lagati jedni drugima nego živjeti u ljubavi jedni s drugima te moramo rasti u ljubavi i vjeri, pronositi Božju ljubav prema ljudima jer „onaj koji ima ljubav u sebi, ima u sebi Boga“ pronosi. koja je važna za iu biti , traži
Matej Lazar Kovačević pozdravio je nazočne dodajući pozdrav izočnom nadbiskupu u miru mons. Marinu Srakiću te je u duhu gesla Osmine istaknuo: „Ponizno nam je priznati da su područja ljudske egzistencije kontaminirana, ljudsko biće je poniženo, ranjeno i s upitom o svome danas i za budućnost! Zato nam je nužno ponavljati Zapovijed ljubavi jer nam Gospodin Isus daje kriterij koji uvijek ostaje na snazi: pozvani smo ljubiti kao što On ljubi; bez uvjetovanja, ograničavanja, potpuno i nesebično! Ovaj večerašnji međusobni susret u vjeri prihvaćam i kao susret s Bogom koji ljubi… Poziv Gospodina Isusa je za sve nas izravan i posve jasan: „Ljubi!“ Njegova pedagogija je radikalna! Nasljedovati Gospodina Isusa, otvara naše biće s upitom u drugom smjeru: ‘Ponašam li se ja kao bližnji?’ Čovjeku ne može udijeliti pomoć onaj koji je na putu udaljavanja od Božje prisutnosti, nego onaj koji Gospodinovoj ljubavi daje svoje ruke i noge, svoj um i toplinu vlastitog srca. Po takvima Bog postaje vidljiv, osjetljiv i dohvatljiv za bližnjega. Molimo Gospodina, da se krijepošću Duha Svetoga približimo jedni drugima i da prepoznamo Njegovu prisutnost u sestrama i braći. Zajedništvom u Gospodinu je nužno zaustavljati se na putu ovozemaljskog kretanja i biti raspoloživima za braću ljude.“
Bogoslužje je zaključeno predsjedateljevom zahvalom, molitvom blagoslova i zajedničkim pjevanjem Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog!, a zajedništvo nastavljeno druženjem uz bratsku trpezu u dvorani kapucinskog samostana.
Ekumenski hod se nastavlja 22. siječnja molitvom u 19 sati u Zajednici MiR, bogoslužjem 23. siječnja u 18 sati u donjogradskoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi i završava 25. siječnja u 19 sati u katoličkoj župi Sv. Ćirila i Metoda. Nevenka Špoljarić
