OSIJEK (TU) – “Deklaracija i njezini odjeci” bila je tema tribine održane u pastoralnim prostorima Vikarijata Osijek 28. ožujka, uz tjedan obilježavanja Dana hrvatskog jezika i pedesete obljetnice Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika. Tribinu je vodila prof. dr. Sanda Ham, pročelnica Katedre za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku te urednica časopisa “Jezik” koji čuva i unaprjeđuje kulturu uporabe hrvatskog jezika.
Tribinu je organizirao Institut za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“, stoga je prisutne pozdravio predstojnik, mons. dr. Vladimir Dugalić. „Narod bez jezika nema svoj identitet. Jezik je ključno pitanje i ključni problem“, rekao je i izrazio dobrodošlicu voditeljici tribine.
N
a početku predavanja prof. Ham ogradila se od objava u medijima koji govore da se „donosi deklaracija o zajedničkom jeziku“. Ne donosi se, već se radi o šačici javnih osoba, ne jezikoslovaca, koji obilaze bivše zemlje Jugoslavije i nastoje ponovno stvoriti zajednički jezik, onaj nekadašnji hrvatskosrpski ili srpskohrvatski protiv kojega je ova Deklaracija o kojoj ću ja danas govoriti, rekla je u uvodu.
Podsjetila je zatim da je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika objavljena 17. ožujka 1967. u jugoslavenskim novinama Telegram. Radi se o političkom, a ne jezikoslovnom dokumentu, koji govori o hrvatskom jeziku kao posebnom entitetu te je pisan kao amandman na Ustav. Traži da se ustavnim propisom utvrditi jasna i nedvojbena jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga te da se osigura dosljedna primjena hrvatskoga književnog jezika u školama, javnom i političkom životu. Po objavi Deklaracije uslijedili su progoni njezinih potpisnika, izbacivanje iz Partije, ostajanje bez radnih mjesta te se „ni ne zna kolike stotine malih ljudi koji su voljeli hrvatski jezik su loše prošle“, istaknula je prof. Ham.
Smatra se da je Deklaraciju potaknuo Novosadski dogovor, razjasnila je Ham, jer u njemu stoji da Srbi i Hrvati imaju jednu književnost i jedan jezik. „Deklaracija je uspjela udariti u ono što je onu državu okupljalo i držalo na mjestu, u zamisao bratstva i jedinstva, u ustavne temelje te države“, rekla je pojašnjavajući da je to bio pokušaj Hrvatske da se osamostali. O tome da jezik nije važan govorio je i sam Josip Broz Tito, tadašnji mediji pisali su da se ne živi od gramatike te da je samo važno „da se ljudi razumiju“, a S. Ham je naglasila – zajednički srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik bio je rezultat dogovora, a ne rezultat jezičnog razvoja koji je išao u tom smjeru da se jezici spoje. No, to je kasnije zaboravljeno, pa se i sada govori „da je to jedan jezik jer je jezični razvoj išao u tome smjeru“.
Rezultat Novosadskog dogovora bio je i novosadski Pravopis kojega se u ono vrijeme moralo pridržavati. Taj Pravopis donio je velike štete hrvatskom jeziku koje osjećamo i danas jer ne bi bilo tolikih jezičnih savjeta, tolikih nedoumica da se on nije dogodio, rečeno je tijekom tribine. U nastavku predavanja prof. Ham je prikazala upliv novosadskog Pravopisa u suvremene pravopise, istaknula je ljude koji su imali utjecaja na hrvatsku kulturu, no ipak su potpisali Novosadski dogovor uz određene uvjete kojih se nitko nije pridržavao. Svoje izlaganje zaključila je motom časopisa “Jezik”: „Hrvatski se jezik voli znanjem“ i istaknula da su urednici časopisa na posljednjoj stranici napisali otvoreno pismo hrvatskoj javnosti kojim pozivaju na osnivanje Vijeća za normu i zakon o hrvatskom jeziku, jer se i sada pokazuje da „doista nismo posve sigurni u svojoj državi sa svojim jezikom“. M. Kuveždanin
