OSIJEK/SLAVONSKI BROD (TU) – O posttraumatskom poremećaju, kriznim stanjima i gubitcima govorila je na predavanju Obiteljskog četvrtka održanog preko Zoom aplikacije, 27. listopada 2022. godine prof. Maja Jakšić, dipl. katehistica, specijalistica iz pastorala kriznih situacija i realitetna psihoterapeutkinja te suradnica Obiteljskoga savjetovališta u Splitsko–makarskoj nadbiskupiji.
U svom izlaganju definirala je kako se traumatski događaj se razlikuje od gubitaka i kriznih stanja. On nadilazi granice uobičajenog ljudskog iskustva i ne ovisi o percepciji situacije pojedine osobe, jer je trauma teška za sve osobe. Takve situacije su ratna iskustva, nasilje, teške nesreće, mučenja, dijagnoze po život opasnih bolesti i sl. Iza takvog iskustva slijedi traumatska stresna reakcija koja se može javiti za vrijeme traumatskog događaja, ali i kasnije, pa govorimo o posttraumatskim stresnim reakcijama, odnosno to je tzv. sjećanje na sjećanje. „Reakcije nakon traumatskih događaja očituju se u čestim bolnim sjećanjima, noćnim morama, potiskivanjima, zamrzavanju, ili udaljavanju od drugih ljudi. Važno je ljudima u takvim situacijama najprije osigurati sigurno ozračje, kako bi im mogli pomoći da poslože dijelove svojih sjećanja koje će integrirati u svoje životno iskustvo“, uputila je prof. Jakšić.
Krize su naprotiv, sastavni dio života i pogađaju osobe, obitelji, skupine, nacije. Događaj koji izaziva krizu kod jedne osobe neće nužno i nekog drugoga dovesti u psihičko stanje krize. Uz to, postoje različiti događaji koji mogu izazvati stanje krize, naglasila je predavačica i pobrojala da se obilježja krize očituju kao: iznenadni i/ili rijedak događaj koji je izrazito uznemirujući i stresan većini ljudi, a uključuje prijetnju ili doživljaj gubitka, te stvarni gubitak osoba, stvari ili vrijednosti važnih za pojedinca.
Tugovanje je nadalje odgovor na svaki važan gubitak, a takvih je u životu mnogo. Najbolniji gubitak je smrt voljene osobe. Cilj tugovanja je naučiti se nositi s gubitkom. Svako tugovanje je kao otisak prsta, jedinstveno iskustvo za svaku osobu koje se ne može uspoređivati, istaknula je predavačica.
Kod pružanja potpore tugujućim osobama važno je ponuditi svoju prisutnost umjesto davanja rješenja. Priznati ogromno iskustvo ljudske patnje te im pomoći izdržati njihovu bol, umjesto pokušati ublažiti ju. Današnje društvo negira smrtnost odnosno izgubili smo sposobnost prihvatiti kraj života koji neminovno dođe, pa kao smrtnici u odduhovljenom svijetu, ne znamo kako se nositi s gubitkom, rekla je prof. Jakšić.
Predavanje je zaključeno poticajnim mislima – da putem kriza, trauma i gubitaka možemo tražiti odgovor na temeljna pitanja: Tko sam? Koja je svrha moga života? te Kamo idem? „I uskrsli Krist se učenicima ukazao s ranama, kao da nam je želio poručiti da možemo naučiti živjeti s iskustvom koje nam je bilo teško, ali je ključno preusmjeriti pogled sa svojih rana na Krista, na njegovu ranu, jer onda postaje jasnije da su bol i patnja stvarne te da nijedna trauma nije veća od Boga“, naglasila je predavačica. Elizabeta Matuzović
