Mons. dr. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit

Mons. Đuro Hranić je rođen 20. ožujka 1961. u Vinkovcima u obitelji pok. Stjepana i Eve, rođene Marković. Odrastao je u Ceriću, župa Nuštar. Osnovnu školu pohađao je u Ceriću i Nuštru od 1967. do 1975. godine. Prva dva razreda srednje škole završio je u Osijeku, a posljednja dva u Đakovu na Biskupijskoj gimnaziji "Josip Juraj Strossmayer", gdje je godine 1979. i maturirao. Filozofsko-teološki studij završio je na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu 1986. godine. Za svećenika je zaređen u đakovačkoj katedrali 29. lipnja 1986. Poslije svećeničkog ređenja obnašao je službu župnog vikara (kapelana) u osječkoj donjogradskoj župi Preslavnog Imena Marijina i službu tajnika Instituta za teološku kulturu laika u Osijeku (1986-1987). Godine 1987. odlazi na poslijediplomski studij u Rim. Ondje je, kao pitomac Papinskog hrvatskog Zavoda sv. Jeronima, pohađao specijalizaciju iz dogmatske teologije na Teološkom fakultetu Papinskog Sveučilišta Gregoriana, gdje je 1993. stekao doktorat iz dogmatske teologije, obranivši tezu pod naslovom "Čovjek slika Božja u učenju Ivana Pavla II. (1978.-1988.)"

Po povratku sa specijalizacije iz Rima 1993. godine imenovan je profesorom dogmatike na Teologiji u Đakovu, danas Katoličkom bogoslovnom fakultetu, gdje je kao naslovni docent predavao sve do sada. Bio je prefekt Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu (1993.-1996.), glavni i odgovorni urednik Vjesnika Đakovačke i Srijemske biskupije – revije za teološko-pastoralnu orijentaciju (1994.-2001.) te generalni tajnik Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske (1998.-2003.).

Mons. Hranić je autor niza teoloških članaka objavljenih u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, revijama "Diacovensia", "Kateheza", "Bogoslovska smotra" te različitim zbornicima i časopisima.Bio je član Vijeća za nauk vjere pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK) i član Biskupske komisije HBK za laike. Često je nastupao kao predavač na stručnim susretima, simpozijima i projektima u zemlji i inozemstvu, a u mnogo prilika pozivan je da bude voditelj duhovnih vježbi za laike, svećenike, redovnike i redovnice.

Pomoćnim biskupom đakovačkim i srijemskim te naslovnim biskupom Gaudiabe imenovao ga je papa Ivan Pavao II. 5. srpnja 2001. godine. Za biskupa ga je 22. rujna 2001. u katedrali u Đakovu zaredio mons. Marin Srakić.

Od 1. listopada iste godine obavljao je službu generalnog vikara Đakovačke i srijemske biskupije, odnosno Đakovačko-osječke nadbiskupije. Bio je član Prezbiterskog vijeća, Zbora savjetnika, predsjednik Nadbiskupijske komisije za gradnje i obnove crkvenih objekata, te predsjednik ili član više drugih nadbiskupijskih tijela i komisija. Osobito je bio zauzet u promicanju ostvarenja smjernica Druge biskupijske sinode, u promicanju župnog pastorala i kateheze te teološko-pastoralne i duhovne formacije vjernika laika.

Predsjednik je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za katehizaciju, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju, predsjednik Komisije HBK-a »Iustitia et pax«, član Biskupske komisije HBK za dijalog sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom i član Odbora HBK za hrvatsku inozemnu pastvu. Na plenarnom zasjedanju Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE), održanom od 27. do 30. rujna 2012. godine u St. Gallenu, imenovan je predsjednikom Odbora za katehezu pri Komisiji za katehezu, školstvo i sveučilišta CCEE. Nadbiskupom i metropolitom đakovačko-osječkim imenovao ga je papa Franjo 18. travnja 2013. U službu je uveden 6. srpnja 2013. u prvostolnici Sv. Petra u Đakovu.

Biskupski grb i geslo

Zlatna boja štita simbolizira plodnu stvarnost svijeta, slavonska polja i snagu uskrsne preobrazbe koja je već zahvatila ovaj svijet. Kao simbol uskrsne preobrazbe koja je već zahvatila ovaj svijet, zlatna boja je i simbol Crkve - nositeljice i navjestiteljice Kristova spasenja. Poslana i pozvana na evangelizacijsko djelovanje na njivi ovoga svijeta, Crkva đakovačko-osječka to svoje poslanje ostvaruje na području Slavonije i Baranje.

Tri crte u donjem dijelu štita simboliziraju tri rijeke na granicama iste Đakovačko-osječke nadbiskupije: Dunav, Savu i Dravu. Smještajem i rasporedom rijeka unutar štita, nadbiskupov grb tako nastavlja tradiciju starih slavonskih grbova. One su istodobno prisutne i na grbovima više đakovačkih biskupa novijega vremena. Tri rijeke upućuju i na krsnu vodu te na trostruku (proročku, kraljevsku i svećeničku) službu i isto dostojanstvo, zajedničko svim krštenicima.

U središtu štita nalazi se pšenično zrno, posijano u zemlji. Ono dominira štitom. Uprisutnjuje evanđeosku 'logiku' sadržanu u Isusovim riječima: "Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod" (Iv 12,24). Pšenično zrno koje umire u zemlji ne dočekuje ljetnu žetvu, niti vidi plodove svoga umiranja. No, bez te spremnosti na samozatajno umiranje kroz velikodušno darivanje u prilog novoga života nema niti ljetne žetve. Zrno, koje umirući hrani klicu novoga života, u grbu govori o potrebi ustrajnog i velikodušnog darivanja sebe samoga, jer ništa ne može zaživjeti niti nastati, ako netko prethodno za to ne umre, odnosno ako velikodušno i predano sebe u to ne ugrađuje, darujući svoje sposobnosti, vrijeme, energiju i nadasve ljubav. ˝Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti" (1 Kor 3,6-7). Dok Crkva danas promišlja o potrebi nove evangelizacije i trudi se da ona bude „nova u svom žaru, metodama i izrazima“, potrebna joj je živa svijest o prvenstvu Božje milosti, jer jedino Bog "daje rasti". Zato je u grbu nad proklijalim zrnom pšenice smješten simbol Duha Svetoga, koji na zemlju silazi u liku goluba.

Svojim djelovanjem, Duh Sveti izvodi Crkvu i svijet iz njihovih povijesnih sputanosti i strahova, ljude nadahnjuje mudrošću vjere, pruža im svoje darove, otvara im horizonte i izvodi ih "na pučinu" kršćanskog svjedočanstva i evangelizacijske zauzetosti (usp. Lk 5,4). Duh Sveti uvijek iznova obnavlja posustalog čovjeka, daje mu snagu i novi zamah, štiti i podupire njegov povijesni hod, te ga vodi prema punini života i eshatološkoj budućnosti.

Oko štita je karakteristični ures grbova crkvenih osoba: prelatski šešir i ukrasne vrpce. Na vrhu štita dominira križ s dvije poprečne grede. Zajedno s palijem ispod štita i ukrasnim vrpcama simbolizira službu nadbiskupa metropolita. Križ je zlatne boje, ali svjetliji u odnosu na štit, te tako svjedoči o Kristovoj uskrsnoj proslavi i o kozmičkoj dimenziji već započete uskrsne preobrazbe.

U samom dnu štita nalazi se slomljeni kotač - simbol mučeništva sv. Katarine Aleksandrijske, djevice i mučenice, zaštitnice filijalne crkve u Ceriću (župa Nuštar). Simbolizira nadbiskupove korijene, djetinjstvo i sredinu u kojoj je niklo njegovo svećeničko zvanje te predstavlja izraz njegove osobne zahvalnosti svima onima koji su dio sebe ugradili u njegovu formaciju i svećenički život.

U podnožju štita je nadbiskupovo geslo: Izvezi na pučinu (latinski Duc in altum). Izabrano je prilikom imenovanja đakovačkim i srijemskim pomoćnim biskupom 2001. godine. Navedene riječi iz Lukina evanđelja (Lk 5,4) tada je aktualizirao papa bl. Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu "Ulaskom u novo tisućljeće" i predstavio ih kao nadahnuće i geslo pastoralno-evangelizacijskih nastojanja Crkve na početku trećeg tisućljeća. One ostaju izazov i nadahnuće i za poslijesinodsku obnovu Đakovačko-osječke nadbiskupije te za cjelokupna nastojanja Crkve u novim vremenima.