Mons. Antun Jarm

Na gradskom groblju u Đakovu u četvrtak 27. prosinca ukopan je mons. Antun Jarm, umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je preminuo 23. prosinca 2013. u Svećeničkom domu u Đakovu. Ukopne obrede predvodio je pomoćni biskup đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić, koji je, u ime okupljenih svećenika i čitavog prezbiterija, časnih sestara i okupljenih vjernika, uputio riječi sućuti nadbiskupu Marinu Srakiću te sestrama i rodbini pokojnog  svećenika. „U ovom času tuge i žalosti zbog smrti našega dragog pokojnika, želimo se osnažiti utjehom vjere i učiniti postojanom našu nadu. Vjerujemo, naime, Kristu  koji je umro za nas, da – bilo da živimo, bilo da umiremo – zajedno s njime živimo. Zazovimo zato našega Spasitelja Isusa Krista, po kojemu, u kojemu i za kojega je stvoreno sve, i čovjek kao kruna stvorenoga svijeta“, rekao je biskup Hranić, podsjetivši okupljene na životni put pokojnog svećenika.

Misa zadušnica u đakovačkoj katedrali

Nakon ukopnih obreda, u đakovačkoj katedrali za pokojnog je svećenika slavljena misa zadušnica koju je predvodio nadbiskup Srakić. „Nakon što smo se sprovodnim obredima oprostili od našeg brata, sabrali smo se ovdje oko oltara da za njega prikažemo euharistijsku žrtvu Nebeskom Ocu, u ovoj katedrali u kojoj je on prije 52 godine primio svete redove suđakonata, đakonata i prezbiterata“, rekao je nadbiskup, koji je uz pokojnika bio jedan od  šestorice koji su zajedno primili te redove. „Izražavam zahvalnost Gospodinu za njegov život i za ono što je učinio za našu đakovačko-srijemsku i đakovačko-osječku Crkvu. Zahvaljujem na suradnji koju mi je pružao tijekom cijelog mog svećeničkog i biskupskog života“, istaknuo je nadbiskup, podsjećajući kako je mons. Jarm preminuo zadnjih dana došašća, a kako se od njega opraštamo u sveto božićno vrijeme.

„Za njega je advent završio i nastupio je vječni Božić, završilo je čekanje i počela je radost susreta. Nakon adventskog iščekivanja došao je Božić, a za Antuna, nakon životnog iščekivanja, napose iščekivanja kroz bolest, došao je Božić; ali ne Božić liturgijske proslave, već Božić susreta s Gospodinom licem u lice u vječnosti“, rekao je nadbiskup, podsjećajući nazočne kako su do maloprije stajali uz lijes, a sada su pokraj jaslica: „Prva misao je – to je susret sa životom i smrću – u jaslicama je život, a u lijesu smrt. Ali, vjera nam govori drugačije – život je i u jednom i u drugom. Za kršćane su i lijes i kolijevka znak novog života – života u Bogu, do kojeg se, istina, dolazi uz mučni prolaz kroz vrata križa, tj. bolesti, patnje i smrti.“

Istaknuvši primjer sv. Terezije Avilske, koja je pred kraj života govorila „Gospodine, mi se toliko godina poznajemo, mislim da je došao čas da se i vidimo“, nadbiskup je rekao: „Kao vjernik u vjeri koju je primio od svojih roditelja, i kao svećenik, mons. Jarm po teologiji je poznavao Gospodina. Čas smrti je susret s Bogom ne u milosti vjere, nego u blaženom gledanju dviju osoba – Boga i čovjeka. Za Bogu posvećenu osobu čas smrti je željeni čas susreta s Kristom kojega ona slijedi i ljubi potpunim predanjem. Zato, ova naša euharistija, bez obzira što je oproštajna, ima obilježje blagdana, kao konačnog zajedništva s Bogom što ga svećenički život ovdje na zemlji participira i predoznačuje.“

Iz oproštajnog govora biskupa Đure Hranića:

Mons. Antun Jarm rodio se od oca Petra i majke Ane r. Štimec 12. lipnja 1935. godine u Gundincima. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u Strizovojni, a potom odlazi u Dječačko sjemenište na Šalatu u Zagreb kao sjemeništarac tada Đakovačke i Srijemske biskupije. Maturirao je u Đakovu 1952. godine, gdje je završio i teološki studij. Za svećenika ga je zaredio biskup Bauerlein 6. ožujka 1960. godine. Kao mladomisnik najprije je 7 mjeseci bio kapelan u Čepinu, a potom je kroz 11 godina obavljao župničku službu: 3 godine u Rokovcima i Andrijaševcima (istodobno kroz nekoliko mjeseci bio je i upravitelj župe Cerna), te kroz 8 godina u župi Uzvišenja sv. Križa u Retfali u Osijeku. Veoma uspješno i zapaženo župničko djelovanje te uredno poslovanje ponukali su biskupu Stjepana Bauerleina te ga je on 1971. godine imenovao ravnateljem Ekonomata Đakovačke i Srijemske biskupije.

Naslijedio je teško ekonomsko stanje, u Biskupije koja poslije nacionalizacije crkvene imovine nije uspjela stvoriti sustav koji bi joj osiguravao uzdržavanje župa i središnjih biskupijskih ustanova. Ekonom Antun Jarm je kroz 18 godina (1971.-1989.) ustrajno i strpljivo stvarao novi biskupijski ekonomski sustav, koji je u ondašnjim okolnostima omogućio stabilnost i skroman, ali normalan život središnjih biskupijskih ustanova. Zajedno sa svojim suradnicima, u provom redu s mons. Stjepanom Karalićem, preustrojio je Ekonomat Biskupije i obnavljao biskupijsko gospodarstvo. To je omogućilo obnovu i izgradnju pojedinih biskupijskih zgrada. Ističemo osobito izgradnju Svećeničkog doma te sveobuhvatnu obnovu i rekonstrukciju kanoničkih kurija na Strossmayerovom trgu u Đakovu.

Uz to je bio i predavač crkvene administracije na Visokoj bogoslovnoj školi i crkvene glazbe na Biskupijskoj gimnaziji “J. J. Strossmayer” u Đakovu. Kroz 16 godina bio je i prosinodalni sudac Biskupijskog sudišta (1971.-1989.) te član Zbora savjetnika, Prezbiterskog vijeća, Ekonomskog vijeća i drugih stalnih i prigodnih biskupijskih tijela i povjerenstava. Kao rektor Samostanske crkve Srca Isusova kroz 11 godina (1974.-1985.), njegujući liturgijski život u Samostanu, liturgijski je odgojio čitavu generaciju Sestara sv. Križa.

No, pok. mons. Jarm, povjerovao je u Riječ koja je tijelom postala. Kao svećenik napisao je brojne tekstove i članke u kojima tumači Božju riječ, liturgijska otajstva te sabire, nudi i lomi zrnca kršćanske mudrosti. Preveo je i objavio više naslova duhovnog i molitvenog sadržaja. Napisao je i više znanstvenih članaka povijesnog karaktera i tekstova u kojima je predstavljao pojedine osobe te kulturnu baštinu s područja Đakovačke i Srijemske biskupije. Budnim je okom pratio i komentirao događaje s područja crkvenog života te crkveno izdavaštvo: podržavao je, hvalio, ali i kritičkim (ponekad i satiričnim) tonom prizemljivao biskupijsku i širu javnost, tražio veću kvalitetu i pozivao na istinu. Osim u crkvenim, također je u različitim društvenim tiskovinama objavio nekoliko stotina članaka evangelizacijskog i kulturnog sadržaja.

Godinama je grafički uređivao brojne veće i manje publikacije u izdanju Biskupskog ordinarijata Đakovo, župnih ureda i pojedinih svećenika. Napisao je bezbroj kraćih i dužih novinarskih članaka u crkvenim glasilima te u lokalnim svjetovnim novinama i publikacijama. Obrađivao je i objavljivao statističke podatke iz života Đakovačke i Srijemske biskupije. Fotografiranjem i prikupljanjem fotografija stvorio je vrijednu fototeku u kojoj je nastojao sustavno dokumentirati život župa i crkvenih institucija te stanje brojnih crkvenih građevina. Uredio je više monografija i surađivao s brojnim izdavačima i grafičarima na području Biskupije i izvan nje.

Svojim uredničkim radom, prevođenjem, spisateljstvom i izdavanjem niza vrijednih i zapaženih knjiga, monografija i brošura, afirmirao je Biskupski ordinarijat u Đakovu i kao izdavača, a među vjernicima je istodobno na taj način širio i promicao knjigu te kršćanski tisak. Nekoliko svojih knjiga objavio je i kod drugih izdavača ili u privatnom izdanju.

Promicao je korištenje tiska i tiskovina u evangelizaciji i crkvenoj komunikaciji. Praktički je kroz čitav svećenički život, sve dok se nije ozbiljnije razbolio i otišao u mirovinu, surađivao te pisao u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije. Kroz 8 godina (1994.-2001.) bio je i urednik obavijesnog dijela te grafički urednik Vjesnika. Bio je i prvi te veoma revan biskupijski dopisnik i suradnik u crkvenim medijima na nacionalnoj razini, član Odbora HBK za sredstva društvenog priopćavanja, biskupijski delegat Informativne katoličke agencije (IKA), član Hrvatskoga društva katoličkih novinara od njegova utemeljenja.

Bio je među prvim svećenicima koji us prepoznali važnost prisutnosti Crkve u elektronskim medijima te blagodat korištenja mogućnosti koje pružaju suvremena elektronska sredstva društvenog priopćavanja u evangelizaciji, unutarcrkvenoj komunikaciji te u komunikaciji Crkve s društvenom sredinom. Svojim je radom i nastojanjima senzibilizirao i odgovorne u Biskupiji te širu biskupijsku zajednicu za iskorake na medijskom planu. Godinama je svojim osobnim angažmanom, prijedlozima i poticajima stvarao pretpostavke za ustroj Biskupijskog statističkog ureda i Tiskovnog ureda, te je dugogodišnjim ustrajnim i sustavnim fotografiranjem sakralnih objekata, crkvenih svečanosti, osoba, susreta, umjetnina, liturgijskog posuđa, paramenata i sl. prikupio bogatu zbirku fotografija, koju je sortiranjem i sistematizacijom pretvorio u pravu fototeku, sadržajno vezanu uz život naše Biskupije. Godine 2002. Biskupiji je poklonio tako stvorenu fototeku. Od tada do umirovljenja koncem 2009. godine  bio je i službenim dekretom imenovan voditeljem Biskupijskog medijskog arhiva. U njemu je ustrojio foto, audio i videoteku te je sve do umirovljenja nastavio sa sustavnim prikupljanjem i sistematiziranjem prikupljene građe. Od 1991. do danas bio je i ravnatelj Biskupijskog statističkog centra.

Kroz posljednjih 18 godina (od 1992. do 2009.) bio je stup i član Biskupijskog povjerenstva za gradnje i obnove crkvenih objekata. Cijeneći njegov uzoran i zauzet svećenički život, pokojni biskup Ćiril Kos predložio ga je sluzi Božjemu papi Ivanu Pavlu II. te ga je on 1983. godine počastio naslovom Kapelana Njegove Svetosti. A. Banović