Vlč. Drago Domitrović

BELAJSKA POLJICA (TU) – Vlč. Drago Domitrović, župnik u miru Đakovačko-osječke nadbiskupije, preminuo je 9. kolovoza 2014. u svojoj kući u Belajskim Poljicima u 87. godini života i 59. godini svećeništva, a sprovodni obredi i misa zadušnica održani su 12. kolovoza. Generalni vikar Đakovačko-osječke nadbiskupije, mons. Ivan Ćurić, predvodio je sprovodne obrede na groblju Sv. Doroteje u Karlovcu, gdje su oproštajni govor održali preč. Blaž Zmajić, župnik u Irigu i mons. Ferdinand Vražić, župnik u Švarči. Misu zadušnicu u filijalnoj crkvi Gospe od Suza u Belajskim Poljicima predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup u miru, mons. Marin Srakić.

Sprovodni obred

U svojoj propovijedi tijekom sprovodnih obreda generalni vikar Ćurić istaknuo je kako nas kršćanski navještaj spasenja potiče da u obredima ukopa, a posebno u misi zadušnici, učimo živjeti u zajedništvu s onim koji “je usnuo u Gospodinu” i koji je i nadalje živi član Crkve – Tijela Kristova, sada, nakon prijelaza s ovoga svijeta, kao dionik nebeske Crkve – u kojoj se „licem u lice“ kuša zajedništvo s Bogom – vječnim stvoriteljem i obnoviteljem života. „Isus nam se predstavlja kao središte i „zaglavni kamen“ vjere i kao pravi izvor naše životne sigurnosti. On nas hrabri svojom spasiteljskom ljubavlju i obećanjem da ćemo u uskrsnuću biti u zajedništvu s njim“, istaknuo je mons. Ćurić. Izražavajući sućut i zahvaljujući svima koji su pokojnom svećeniku Dragi bili na pomoć u njegovoj staračkoj dobi, mons. Ćurić rakao je: „Za našeg brata Dragu molimo: neka se uzraduje vječnom blaženstvu – punini života prema kojoj već sada struji naš zemaljski život, doduše krhak i prolazan, ali po vjeri već sada obasjan svjetlom vječnoga uskrsnog života.“

Oproštajni govori

Oproštajni govor uputio je preč. Blaž Zmajić, župnik u Irigu, gdje je i pokojni svećenik 18 godina obavljao službu župnog upravitelja. Ističući kako je po njegovu dolasku u Irig vlč. Draga, kako su ga tamo zvali, već bio umirovljen, preč. Zmajić prisjetio se dva njihova susreta, u Zagrebu i Đakovu, ali i redovitih čestitki za Božić i Uskrs, prigodnih telefonskih poziva, kao i sjećanja mještana Iriga na bivšeg župnika, što je vlč. Domitrović jako cijenio.

„Bez obzira što ste u životu proživljavali kao svećenik, po vođenju crkvenih knjiga i rukopisu otkrivao sam da ste veoma inteligentni, a znajte: ´Što više znanja, to više boli!´, jer dok svećenik uči, odgaja, prenosi, zaboravlja sebe i gubi snagu. Sve što bi se reklo o Vama, moglo bi se sažeti u jednu rečenicu župnika u starijim godinama: ´Kao aktivni župnik pričao sam ljudima o Bogu – sada, kad ne mogu više djelovati kao župnik, pričam Bogu o ljudima!´ To i jest tajna jednog svećeničkog života“, rekao je preč. Zmajić. Upućujući da prijateljstvo s Bogom nije lako jer se radi o velikoj ljubavi koja poznaje i uvijek traži više, a patnja i samoća sposobnost su i datost za to prijateljstvo, župnik iz Iriga nastavio je: „Meni si rekao i pisao: ´S ljudima, pa i sa svećenicima nisam bio uvijek sretan. S Bogom konačno uvijek sretan!´… Smrt nije kraj, nego početak konačnog prijateljskog odnosa s Bogom našeg života. Vama hvala za 18 godina u Irigu, a za nas poruka: S Bogom sam uvijek sretan!“

Oproštajne riječi izrekao je i mons. Ferdinand Vražić, kojemu je vlč. Domitrović pomagao u njegovoj župi Švarča. Istaknuo je pokojnikovu nepokolebljivu vjernost Katoličkoj Crkvi i poslušnost hijerarhiji Crkve, neprestanu vjernost i ustrajnost u svome svećeničkom pozivu te ljubav prema hrvatskom narodu i Domovini.

Misa zadušnica

Izražavajući sućut nazočnim svećenicima i vjernicima Belajskih Poljica i okolice uime đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića i prezbiterija navedene nadbiskupije, nadbiskup Srakić prisjetio se zajedničkog studiranja i susreta s pokojnim svećenikom te je istaknuo njegovu veliku i čvrstu vjeru, odlučnost, dobrotu i nenametljivost. Bio je osoba koja je u sebi nosila Isusa Krista te je rado, u svim prilikama i neprilikama života, nastojao naviještati Radosnu vijest. Vlč. Domitrović znao je dugo i s oduševljenjem razgovarati o duhovnim stvarima, pojmovima i iskustvima, a nadbiskup je rekao kako je njegova smrt za sve ozbiljno upozorenje jer „poručuje da bdijemo i da uvijek budemo pripravni na susret s Gospodinom, podsjeća nas da ´nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li, dakle, ili umiremo, Gospodinovi smo´“ (Rim 14, 7-8).

Pojasnio je potom da biti pripravan znači živjeti “u milosti Božjoj”, što je prvi temeljni uvjet za pravi kršćanski život, a “živjeti u milosti” i “pomoći drugima da žive u milosti” poslanje je i prvobitni ideal Božjeg službenika. Biti pripravan, znači i biti uvijek na svome mjestu, naglasio je mons. Srakić rekavši kako je naše mjesto, mjesto volje Božje, mjesto svagdašnje dužnosti, mjesto nasljedovanja Krista koga smo spoznali, uzljubili i krenuli za njim. „Katkada zadaća koja nam je povjerena može biti izvor patnje, katkada je zadaća ponizna i skrivena, bez ljudskih utjeha i priznanja. A ipak, to ´biti na svome mjestu´, kao i kod vlč. Drage koji je do posljednjega dana ostao na svom mjestu, daje nam utjehu i snagu”, istaknuo je.

Životopis

Potom je đakovačko-osječki nadbiskup u miru iznio životopis pokojnoga svećenika, podsjećajući da se vlč. Domitrović rodio 9. prosinca 1927. g. u Belajskim Poljicima kod Karlovca. U Karlovcu je završio srednje školovanje. Još kao srednjoškolac bio je osuđen na pet godina prisilnog rada, od čega je odslužio tri godine, a nakon toga je uvjetno pušten na slobodu, ali uz zabranu kretanja. Osjećao je poziv na svećeništvo, pa je 1950. godine uputio molbu za prijem u đakovačko Bogoslovno sjemenište. Odabrao je đakovačku Bogosloviju jer su u Zagrebačkom sjemeništu te godine državne vlasti pokrenule proces protiv nekih poglavara i bogoslova, a njemu je nakon izlaska iz zatvora bilo zabranjeno slobodno kretanje.

U Drugom svjetskom ratu, a najviše u poraću, vlč. Domitrović izgubio je gotovo cijelu svoju obitelj. Ostala je na životu samo njegova majka. U Đakovu je završio filozofsko-teološki studij i bio zaređen za svećenika 29. lipnja 1955. godine. Nakon ređenja imenovan je duhovnim pomoćnikom u Župi sv. Mihaela u Osijeku, godinu dana nakon toga upraviteljem župe u Vrbici, gdje je bio na službi tri godine, a potom upraviteljem župe Irig u Srijemu, gdje je ostao osamnaest godina.

Nakon 22 godine pastirskog djelovanja u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji vlč. Drago podnio je molbu za razrješenje službe i stavljanje u privremeno stanje mira, a osnovni razlog bilo je njegovo zdravstveno stanje i briga o majci, starici. O majci je vodio brigu do 1986. godine. Kada mu je majka umrla, pokojni biskup Ćiril Kos pisao mu je da se odluči hoće li prekinuti privremenu mirovinu ili doći u Svećenički dom u Đakovo ili, ako želi, ostati u svojoj kući i pomagati braći svećenicima. On je odlučio ostati u svojoj kući sam, osamljen, često mučen mislima da je drugima na teret.Pomažući drugim svećenicima, suzbijao je tu misao o “beskorisnosti”.

Zaključujući svoju homiliju, mons. Srakić je rekao: „Gospodin je odlučio što će za vlč. Dragu značiti ´biti na svom mjestu´. U mladosti ga je pozvao, poput Abrahama: ´Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog u zemlju koju ću ti ja pokazati´ (Post 12, 1). I on se pozivu odazvao, svjestan onih riječi ´kuća je naša na nebesima´. Uslijedio je zadnji poziv, u prošlu subotu, i on je krenuo putem vječne domovine. Preporučimo ga Blaženoj Djevici Mariji da ga ona, Uznesena, preporuči svome Sinu, Dobrom Pastiru.“

Na kraju mise zadušnice riječi zahvalne pokojnom svećeniku uputio je i župnik Barilovačkog Leskovca i župni upravitelj župe Ladvenjak, vlč. Petar Repić ističući njegovu prisnost, skromnost i požrtvovnost koju su iznimno cijenili svećenici toga kraja, a na zadušnici je koncelebriralo njih tridesetak. M. Kuveždanin