OSIJEK (TU) – Retfalačka župa Uzvišenja sv. Križa u Osijeku u srijedu, 29. travnja, zadušnicom se zahvalno oprostila od vlč. Helmuta Schumachera, retfalačkog župnika s kojim je župna obitelj sagradila župnu crkvu i rasla u vjeri 33 godine (od rujna 1971. godine do kolovoza 2004.). Večernju misu predvodio je retfalački župnik preč. Ivan Jurić, propovijedao prvi župni sin, aljmaški župnik vlč. dr. sc. Tomislav Ćurić, a suslavio nekadašnji retfalački kapelan, komletinački župnik, vlč. Ivan Petričević i retfalački kapelan vlč. Danijel Tigandžin. Mješoviti zbor, uz ravnanje Ivana Bošnjaka i orguljsku pratnju Vjere Kurtović, pjevao je misu u kojoj su sa velikom župnom obitelji sudjelovali vjernici iz Osijeka, đakon Karlo Strišković i redovnice Družbe Sestre Naše Gospe.
„Broj okupljenih na ovoj misi govori nama prisutnim svećenicima – isplati se biti svećenik, župnik, biti dobri pastir kao što je bio pok. župnik Helmut Schumacher; pokazuje da cijenite svećenika i Crkvu te da ono što zajedno činimo i osjećamo, da nam se Bog neprestano objavljuje i preko sakramenata, vjernih svećenika u ime Isusovo i da nas On okuplja. Schumacherov glas bio je tih… Kada sam bio mladi župnik novoosnovane župe u Josipovcu savjetovao sam se s njim i kasnije kad sam ondje gradio crkvu. Taj njegov tihi glas dopro je do svakoga, govorio je srcem, svećeničkom vjerom i pastirskom ljubavlju. Poznavao je svaku kuću i osobu i kad ste se susretali pitao je poimence za svakoga. Što to znači? Da vas je nosio u svom srcu, a i u svojoj molitvi sigurno prinosio Bogu molitvu za vaše obitelji, za sve vas. Hvala vam što ste danas došli izreći molitvu za njega. Ne znam je li potrebna posebna molitva za njega jer nisam Papa da ga proglasim svetim, ali vjerujem da se nalazi pred licem Božjim i da se danas s nama raduje“, rekao je predslavitelj Jurić uvodeći u misno slavlje.
T. Ćurić: „Župnik Schumacher bio je čovjek duboke vjere, duhovni div“
„Kako je poseban ovaj trenutak i ovaj događaj slavlja svete mise kojom se mi kao župna zajednica želimo oprostiti od našeg pokojnog župnika. Sve nekako odiše, nadam se da to osjećate, posebnom milinom, sabranošću, nekom posebnom čeznutljivom ljubavlju“, kazao je na početku propovijedi vlč. Ćurić zahvalivši župniku Ivanu Juriću za poziv na zajedničko slavlje svete mise i da „propovijeda kao duhovni sin velikog župnika Schumachera“. „Po čemu i zašto taj župnik bio tako velik, velik čovjek, svećenik? Slušali smo ovih dana i biskupe i svećenike i vjernike koji su o njemu govorili tako divne stvari, sve nama dobro znano jer smo s njim ovdje živjeli skoro 33 godine, dok je u ovoj župi obavljao svoju župničku službu. Gdje god okom pogledamo, što god u ovoj crkvi dotaknemo u svemu je naš župnik ostavio svoj trag, svoj pečat i na tome smo neizmjerno zahvalni. Zašto je bio velik? Ne zbog toga što je veliko i značajno za svijet, baš suprotno. Naš župnik je bio velik zbog toga što je veliko i značajno pred Bogom, ne pred ljudima, a to su duhovne vrline; kreposti koje je on živio i svjedočio svojim vlastitim životom. Zato je on za nas velik i zato je on nama primjer i zato je on dar Božji i Crkvi i našem narodu. On je u svojoj oporuci napisao, čuli ste na zadušnici u Čepinu, da se na njegovu sprovodu održi homilija, tumači Božja riječ, a nemojte, kaže ništa govoriti o meni. Zamislite kako je to veliko! Tko to može? Nakon gotovo 58 godina svećeničkog života tako ponizno reći govorite o Evanđelju, na mom sprovodu nemojte govoriti o meni! I zato bih rekao nešto o njegovim krepostima, onome što je krasilo njegov život. Zato što našeg župnika svi znamo i što nam je s njim zajedničko i što je podnio da bi se izgradila ova župna kuća, a njemu bi bilo draže da spominjem kreposti, duhovna dobra na kojima se možemo nadahnjivati; on je sijao, mi trebamo izrasti u obilne plodove.“
Duhovna oporuka u krepostima: prihvatiti volju Božju, biti vjeran, ponizan
Vlč. Ćurić je promišljao kako je župnik vjeru svoju živio kao svećenik i čovjek razloživši kako je Schumacher bio „čovjek duboke vjere koju je autentično živio, propovijedao i vjerovao – bio je vjerodostojan; živio u skladu s voljom Božjom (ne namećući svoju ni drugih ljudi) koju je nastojao prepoznavati i prihvaćati, a to nije jednostavno ni lako, ali je moguće zato što se oko toga trudio“.
„Dok se opraštamo od njega ne možemo se ne upitati kako i koliko mi danas vjerujemo? Temeljno pitanje je koliko ja vjerujem, koliko ti; kako i na koji način mi svoju vjeru živimo i svjedočimo? Jesmo li mi kadri kao vjernici ne nametati svoju ljudsku volju, želje i pravila te kadri prepoznati ono što Bog danas od nas traži? Baviti nam se tim pitanjem koje proizlazi iz duhovne oporuke našega župnika! Zajedno s vama danas želim moliti da nas Gospodin obnovi u toj vjeri da budemo, doista u vjeri, onako kako nas je poučavao naš župnik. Svi smo polazili župni vjeronauk, primali za sakramente sve do tečaja priprave za brak. Što je ostalo u našoj vjeri od toga što nam je naš župnik prenosio? To su 33 godine, da kamenu prenosiš vjeru i on bi upio, a ne čovjek. Molimo da znamo prihvaćati volju Božju u svim razinama svoga života“, potaknuo je. Razmatrao je o vjernosti pozivu i svojoj Crkvi na koju je župnik poticao i usmjeravao, naglasivši kako je vjeran onaj koji prihvaća crkveni nauk, upitavši: „Jesmo li oni koji prihvaćaju sve što danas Katolička Crkva naučava ili se ponašamo kao u trgovini izabirući iz svetog poklada ono što nama odgovara, odbacujući nesviđajuće?“ Potaknuo je na „molitvu Gospodinu da nam otvori srca i pamet da budemo vjerni vjernici, ne kolebljivi, da u poslušnosti prihvaćamo nauk Crkve i da nam Gospodin kao milost podari se u nama nastani što smo primili po župniku i budemo vjerni svome kršćanskom pozivu i nikada svoju vjeru ne zatajimo i ne zastidimo se“. Ćurić je govorio i o trećoj kreposti – župnikovoj poniznosti koja se ogleda u skromnosti i nepristranosti. „Župniku Schumacheru svi su bili jednako važni, za sve je imao jednake molitve jer mu je do svih stalo, od najmanjih do najstarijih, čak je i djecu sa vi oslovljavao u bojazni da nekoga ne povrijedi. Kad bi nam Gospodin dao da po njegovoj smrti kao njegovom stadu još više porastemo u poniznosti i budemo ponizni pred Bogom i jedni pred drugima. Župnik je bio čovjek dosljednosti onoga što Crkva traži i upornosti u dobrim i plemenitim nakanama u onomu što Bog od nas traži. Više je slušao, manje govorio, ali je puno rekao. Kao ministrant bilo je da sam nedjeljom znao biti na pet misa, a on je na svakoj drukčije govorio, molio je za to, poučavao. Nikada iz njegovih usta nisam čuo neprimjernu riječ ni pošalicu; kod njega je svaka riječ bila sveta i važna. Kad bismo uspjeli više slušati, a manje govoriti! Rekao je nitko te neće pitati što si ušutio nego što si govorio. Uvažimo njegov govor jer čovjek koji samo govori ne može čuti ni Boga ni drugoga. Svojim svećeničkim životom vjeru je živio i svjedočio vlastitim primjerom. I njegovo svećeničko geslo govori o djelima, neizrecivim zaslugama koje duhovni oci nazivaju duhovnim divovima. Za mene je on bio duhovni div jer je vjerodostojno živio je svoj svećenički poziv, tako mislio, govorio, vjerovao i tako na taj način svakome od nas pružio divno svjedočanstvo kako trebamo živjeti svoju vjeru“, rekao je Ćurić i na kraju ispričao: „Sjećam se kad sam došao kod njega, a to nisu znali ni moji mama ni tata, prije 27 godina i rekao mu da želim biti svećenik. Pamtim tu milinu župnikovu u njegovu pogledu i razdraganost u tihom glasu. Bio je na osobit način sretan jer sam mu rekao da želim biti svećenik zbog toga što sam Vas gledao, promatrao i slušao, zagledan u Vaš primjer zato što ste takvi kakvi jeste. I danas sam na to ponosan i Bogu zahvalan. A ima li za jednoga svećenika većega dara od toga da odgoji svoga duhovnoga sina. I sada želim zajedno s vama zahvaliti Bogu za sve ono što je naš župnik Helmut Schumacher u svom svećeničkom životu tiho i nenametljivo za nas činio i savjetima i različitim potporama, na različite načine iskazanom ljubavlju. Neka mu Gospodin bude nagrada, a mi svojim životom pokušajmo opravdati ono što župnik u našim srcima posijao.“
I. Petričević: „Znao je slušati, liječio ljubavlju, strpljivošću i uvažavanjem“
Župnik Petričević podsjetio je kako je kao mladomisnik došao u retfalačku župu 31. svibnja 1975. godine gdje je bio kapelan 12 godina i tri mjeseca koliko je ravnopravno sa župnikom služio Božjem narodu te ga itekako dobro poznaje. Naglasio je bit Schumacherovog mladomisničkog gesla “Kao što je tijelo mrtvo bez duše, tako je vjera mrtva bez djela” (Jak 2,26) u predanom življenju te su obojica u župi „bez puno razgovora, jer je bilo puno službi, znali što treba misliti i učiniti“. „Uvijek sam se divio njegovoj skromnosti i velikom duhu kako je primao svakog, poštivao ga i za svakoga je imao vremena. Ono što manjka svima nama ljudima, bračnom paru i u svakomu razgovoru je to da ne znamo slušati, a on je slušao i slušao. Imao je duhovnu moć primjećivanja i otkrivanja, to je bilo veličajno. Kad se tražila građevinska dozvola za crkvu bilo je da do jutra nije spavao. Na razgovor su mu dolazili noću, bilo je takvo vrijeme, a u vrijeme Domovinskog rata dolazili su vojni časnici i iz Zagreba, za svakoga je imao vremena, molio. Mnogo je svjedočenja što je sve taj čovjek učinio strpljivošću, jednostavnošću, pobožnošću. I u mojoj 51 godini svećeništva i 77 godina života pitam se kako netko voli svoje zvanje i voli čovjeka i da nikada, nikada, nikada nije pravio razliku među ljudima? U razgovoru je uvažavao svakog čovjeka. Jednom zgodom došao je biskup Ćiril Kos, dok je vlč. Helmut imao duhovni razgovor s nekom bakom i mirno je zamolio biskupa neka nešto pogleda, sačeka. On je saslušao, dobro birao riječi. Najviše je liječio svojom vjernošću, ljubavlju, strpljivošću i uvažavanjem svake osobe. Volio svoje zvanje i čovjeka. Hvala mu za sve što je posijao i neka vam bude poticaj da znate slušati biti strpljivi i imate puno povjerenje u Boga i u zgodno i nezgodno vrijeme“, rekao je Petričević te izgovorio molitvu prihvaćanja koju je H. Schumacher molio.
„Tihi glas Božjega čovjeka dopirao je u dubinu srca“
Za djela ljubavi i duhovnom očinstvu župnika Schumachera naposljetku mise u ime retfalačke župne obitelji zahvalila je župljanka Nevenka Špoljarić naglasivši kako su duhovnog oca vjeroučenici nazivali Pater, koji je „kućnu Crkvu“ pohodio biciklom i pješice i iz čijeg su pastorala rasla svećenička i redovnička zvanja. “Duhovna ostavština svima nama može se izreći u misli sv. Augustina: Pjevajte glasom, pjevajte srcima, pjevajte životom, jer doista, naš Pater je pjevao tihim glasom Božjega čovjeka što je dopirao u dubinu srca i to zato jer je pjevao iskrenim srcem ljubeći Boga i sve nas; pjevao je životom djelatno pokazujući ljubav Božju na poseban način, osobito u teškom razdoblju za Crkvu i život vjere.
Ljubeći Crkvu u svemu što čini, župnik Schumacher bio je ne obični graditelj župne crkve Uzvišenja sv. Križa, sebedarni tata-odgojitelj u vjeri, duhovnik, tihi propovjednik i uzorni radnik na njivi Gospodnjoj, donositelj radosnog mira koji je mirom zračio, postojano vjeran Bogu i dosljedan. Neumorni graditelj crkve, između svinjaca u kokošinjaca u Retfali, iznimno uporan čovjek čija je ustrajnost utemeljila Božju kuću molitvom i hodnjom – stotine puta tijekom komunizma odlazio je u ured ishoditi građevinsku dozvolu, ne odustajući unatoč stalnim odbijanjima i odgodama. Hodio je križnim putom. I sjećamo se s radošću vjeronauka dva puta tjedno u daščanom prostoru nadograđenom na grobljanski mauzolej gdje smo slušali Božju riječ koju je propovjednik Helmut duboko duhovno proživio i iz njegovih usta često je zvučala drukčije jer je dopirala iz ljubavi, odzvanjajući poput poezije u surovoj stvarnosti. U toj prvoj crkvi-mauzoleju slavili smo mise i sakramente u skromnosti života ugledani na uzornu skromnost župnika, uvijek vedroga osmijeha u svakomu susretu. Sjećamo se pomaganja obiteljima u nesreći i nevolji, misa završavanih duhovno-duhovitom vedrinom, mudrih savjeta pa i odgojnih metoda u čestite ljude, igranja u dvorištu koje je služilo i za liturgijsku namjenu – pričesti i krizme, pastoralne suradnje sa redovnicama Sestre naše Gospe, duhovne brige za kapelane i Družbu Marijinih sestara čudotvorne medaljice, udijeljenih blagoslova i svima nam upućenih pravih svetih riječi okrijepe i ljubavi“, rekla je Špoljarić zaključujući: „Pater je bio pastir dobri darujući obilje dobra u počecima župnoga života (koje traje 65 godinu) vidljivog u crkvenom zdanju i srcem vidljivu ljubav „pastira dobrog“ u poimeničnom poznavanju župljana na adresi stanovanja. Vjerujemo da i njega Bog prepoznaje po njegovu imenu i primit će ga u svoju slavu.“ Nevenka Špoljarić