VALPOVO (TU) – Vlč. Franjo Ivić, umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, preminuo je u Svećeničkom domu u Đakovu, na vazmenu subotu, 11. travnja 2015., u 78. godini života i 54. godini svećeništva. Sprovodni obredi održani su 13. travnja na Gradskom groblju u Valpovu. Nakon ukopa uslijedila je misa zadušnica u župnoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM u Valpovu.
Sprovodni obredi
Svećenik – „Božji zvučnik“
Uz prisustvo đakovačko-osječkog nadbiskupa, mons. Đure Hranića, đakovačko-osječkog nadbiskupa u miru, mons. Marina Srakića te pedesetak svećenika, sprovodne obrede predvodio je generalni vikar, mons. Ivan Ćurić. Izražavajući sućut uime prisutnih nadbiskupa i prezbiterija rodbini preminulog svećenika Franje, mons. Ćurić u svojoj je homiliji podsjetio na poticajnu duhovnu usporedbu – da je svećenik „Božji zvučnik“. Prisjetio se slavlja blagdana Male Gospe u Svetištu Gospe Šumanovačke 1981. godine, kada se u predvečerje blagdana u nevelikoj crkvi svetišta prikazivao film „Život Isusov“, a soljanski župnik, vlč. Franja iz glave i srca nijemom je filmu davao svoj glas te opisivao događaje, održavao upravni govor, dijaloge, prenosio Isusove riječi … „Uvijek mi se vraćao taj prizor – svećenika koji s lakoćom govori o Kristu, naviješta ga, tumači i približava. Nije riječ tek o tehničkoj vještini. Valjalo je prethodno dugo slušati i upijati Evanđelje, dati se prožeti Evanđeljem da bi se mogla osjetiti snaga i milina Božjega glasa“, naglasio je.
Životopis
Potom je mons. Ćurić uputio u životopis pokojnika. Vlč. Franjo je započeo svoj život u Valpovu. Rođen je 1. lipnja 1937. godine, u kršćanskoj obitelji Ivana i Ane. U ranom djetinjstvu ostao je bez oca, sam sa svojom majkom udovicom, te tada i odazvao Božjem pozivu. U Valpovu je započeo svoje školovanje, a nakon sedam razreda nastavio u Zagrebu te u Đakovu gdje je maturirao 1956. Uslijedila je godina vojnoga roka na otoku Visu te studij u Đakovu gdje je zaređen za svećenika na Petrovo 1961. Svećeničke službe započinje službom duhovnoga pomoćnika u svom rodnom Valpovu (1961.) te nastavlja službama župnoga upravitelja najprije u Radikovcima (1961. – 1965.) a kasnije u Klakaru (1965. – 1974.). U ljeto 1974. godine imenovan je župnikom Župe Pohođenja BDM u Soljanima gdje će ostati sve do umirovljenja 4. studenoga 2013. U isto je vrijeme, u četiri navrata, vršio i službu župnoga upravitelja u Strošincima (1974–1976., 1979-1980., 1990–1993., 2004–2005.).
Na sliku poniznoga Krista
Izdvajajući lijepu crtu životne mirnoće i postojanosti, koju obilježava gotovo 40 godina službe u Cvelferiji, tijekom koje vlč. Franjo bio vrijedan pastir i istinski duhovni oslonac svojih župljana, generalni vikar je istaknuo: „S kakvom je lakoćom propovijedao, s kakvom jednostavnošću pristupao djeci, s kakvom mudrošću savjetovao mlade i odrasle! S kakvom blagošću i razumijevanjem je ukazivao i poticao na popravak i obraćenje. S ljubavlju je vodio dio Božjega naroda koji mu je bio povjeren trudeći se da se u narodu obnovi i poraste snaga vjere, unatoč teškom bremenu komunističkoga sustava. Brižno je i razborito vodio svoju zajednicu na putu obnove Crkve započetu obnoviteljskim poticajima Drugog vatikanskoga koncila. Iskreno se radovao sa svojim narodom ostvarenju slobode i demokratskoga društva naše domovine Hrvatske, a kad su nadošle godine rata, brižno je tješio i vidao rane stradanja.“ Zahvaljujući pokojnom svećeniku, generalni vikar potaknuo je na molitvu da s Isusom radosno i vječno baštini „novo nebo i novu zemlju“ prema kojima žudi naša vjera i već sada se usmjeravaju naši životi.
Oproštajni govori
Prigodnu riječ prvi je uputio sadašnji soljanski župnik, vlč. Vinko Dubravac. Izrazio je zahvalnost uime svih župljana iz Soljana te Strošincima koje je više vlč. Ivić puta prigrljivao kada ta župa nije imala svoga župnika. Opisujući pokojnog svećenika, posebno je istaknuo njegovu bratsku ljubav, kao i osjećaj za siromašne, koji su mu se često puta obraćali. „Bio je ponizan u susretu s vjernicima, ali i sa svećenicima, a kada bi se dogodila koja konfliktna situacija nije dizao tenzije nego bi se povlačio i pravicu prepuštao drugima. Rado je i često čitao te se na najplemenitiji način želio približiti Bogu i Božjoj mudrosti. Bio je vrsni poznavalac ljudskih duša, pa su se mnogi vjernici, ali i Bogu posvećene osobe kod njega ispovijedale. A bio je i dobar propovjednik, svi su ga rado slušali. Govorio je ne samo riječju nego i svojim jednostavnim, skromnim životom“, istaknuo je vlč. Dubravac.
Uime župljana oproštajni govor izrekla je Manda Filipović, izražavajući najveću ljudsku zahvalnost svećeniku koji je mještanima Soljana tijekom 40 godina bio „otac, brat, uvijek prvi i najbliži čovjek, prijatelj spreman pomoći, saslušati, savjetovati, utješiti“. „Velečasni, hvala vam za svaku godinu provedenu u Soljani. Za sve one polnoćke i Božiće s tamburašima, za Sveto trodnevlje kada smo pjevali muku, za sve zornice i križne putove, svibanjske i listopadske pobožnosti. Hvala vam i za Tijelovo, kada ste svake godine toga dana kroz selo vodili procesiju, iako već narušena zdravlja i uz veliki napor, sa visoko uzdignutim Presvetim Sakramentom, svojim hodom i svojom velikom žrtvom, hvalili ste i slavili Boga. Vodili ste pučko pjevanje i zahvaljujući vama sačuvali smo stare napjeve i pučke pobožnosti. Svaku kuću ste zadužili krštenjem, vjenčanjem ili sahranom. Na vječni pokoj ispratili ste tisuću Soljanaca za vaših 40 godina. Puno ste kuća, kako ste znali reći „pomeli“, odnosno ispratili zadnjega stanovnika. Brisali ste prezimena, gasila su se soljanska ognjišta, a radovali ste se svakom vjenčanju i krštenju te žarko željeli da Soljani opstanu i žive.“ Prisjećajući se odlaska vlč. Ivića iz Soljana župljanka Filipović je naglasila: „Hrabro i snažno zagrlili ste svoj križ koji vam je bio poslan i kao strpljivi Job, nosili ste ga prikazujući sve patnje i trpljenje u ruke Božje“ te je poželjela da pokojnom svećeniku Bog podari uskrsnuće i vječni život.
Uime valpovačkih svećenika prigodnu riječ izrekao je vlč. Željko Šimić. Naglašavajući redak Ivanova evanđelja Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime (Iv 15,16) rekao je: „Gledajući primjer nesebičnog služenja i tihog, samozatajnog rada na njivi Gospodnjoj koji nam je Franjo pokazivao, uvjeren sam da je uvijek bio svjestan ovog retka u svome životu.“ Vlč. Franjo bio je istinski sretan i ostvaren zbog onoga što je i tko je, zbog toga što je svećenik, istaknuo je vlč. Šimić te nastavio: „Hvala ti na svakom primjeru i riječi podrške. Hvala na primjeru koji si ostavio svima nama svećenicima koji ostajemo s narodom kojemu si pun pozitivne energije i optimizma služio. Posebno hvala na primjeru i katehezi koju si pružio svim ljudima strpljivim i optimističnim prihvaćanjem svoje bolesti.“ Sprovodne obrede pjesmom je animirao zbor Župe Pohođenja BDM iz Soljana.
Misa zadušnica
Misu zadušnicu u valpovačkoj župnoj crkvi, u kojoj je pokojnik kršten početkom lipnja 1937., predvodio je mons. Srakić, koji je s vlč. Ivićem pohađao isti razred Dječačkoga sjemeništa na Šalati. Vlč. Franjo na Šalatu je došao nakon završene sedmoljetke u Valpovu. „Budući da je došao iz vanjske škole, poznavao je mnogo toga što mi u Dječačkom sjemeništu nismo poznavali. Sjećam se, Franju Ivića zapamtili smo po tome što je poznavao filmsku umjetnost i stranu književnost, naročito beletristiku. On je već tada o 
svakom gledanom filmu i pročitanom djelu, napisao kratki sadržaj i svoje dojmove“, istaknuo je nadbiskup.
Nabrajajući njegove službe od svećeničkog ređenja, 29. lipnja 1961. do umirovljenja 2013. – tijekom 52 godine radnog staža, nadbiskup Marin posebno je izdvojio njegovu karizmu katehizacije djece i mladih. „Poznavanje filmske umjetnosti, beletristike i književnosti, uz završenu teologiju, bilo je izuzetno dobro sredstvo za katehizaciju, zato je 
njegov sat vjeronauka bio zanimljiv, a on je imao mnogo toga reći djeci, mladima, odraslima, starijima. Nije se držao samo starih metoda, on je katehizirao prema tada suvremenim metodama. Možemo iskreno reći, dok su se mlađi svećenici izvlačili od tog oblika pastoralnog rada, vlč. Franjo već je tada katehizirao i rado prihvatio predavanje školskog vjeronauka, i to kao što smo čuli – u godinama kada je mogao ući u zasluženu mirovinu“, rekao je nadbiskup izdvajajući katehizaciju i kao karizmu
Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Završavajući svoju propovijed, nadbiskup je naglasio: „Na liku pokojnika doživjeli smo plemenitost, uglađenost, vedrinu, komunikaciju, radost. U svojoj službi vlč. Franja bio je učitelj i poslužitelj u župnoj zajednici, ne gospodar svojih vjernika. Bio je jednostavan u odnosima prema braći svećenicima, solidaran i prijateljski raspoložen prema vjernicima, a vjerujem da je nadahnuće dobivao i u zajednici fokolarina kojoj je pripadao.“ Potom je zahvalio Gospodinu za sve dobro što je po svome sluzi Franji učinio Crkvi đakovačko-osječkoj. Misno slavlje pjesmom je animirao Mješoviti zbor valpovačke župe.
M. Kuveždanin
