SLAVONSKI BROD (TU) – Župnik slavonskobrodske Župe Svete obitelji vlč. David Sluganović, koji je, u 66. godini života i 39. godini svećeništva, okrijepljen svetim sakramentima, u srijedu 31. svibnja 2023., u jutarnjim satima preminuo u Općoj bolnici u Novoj Gradiški pokopan je u četvrtak, 1. lipnja u Slavonskom Brodu.
Misu zadušnicu uz lijes pokojnika, koji je već od jutarnjih sati bio izložen u župnoj crkvi Svete obitelji, u zajedništvu s pomoćnim đakovačko-osječkim biskupom Ivanom Ćurićem i stotinjak svećenika predvodio je mons. Vlado Košić, sisački biskup. Crkve je bila premala da primi nekoliko tisuća vjernika, među kojima su bile brojne redovnice i ministranti, nazočili su i predstavnici drugih vjerskih zajednica u gradu te su mnogi misu pratili u crkvenom dvorištu.
Misa zadušnica
Kao dugogodišnji prijatelj pok. župnika Davida biskup Košić na početku je mise posvjedočio kaka ga poznaje kao čovjeka velika i široka srca. „Dragi biskupe Ivane, dragi svećenici, draga rodbino našeg Davida, dragi vjernici iz župe Svete Obitelji iz Slavonskog Broda i pristigli iz svih dijelova domovine! Izražavam vam svima svoju sućut zbog odlaska Davida Sluganovića, dugogodišnjeg župnika ove župe. Poznavao sam Davida gotovo 50 godina. Bio je čovjek široka srca, kao što je bio široka tijela iz široke Slavonije. Kuda je god išao stvarao je prijatelje. Mislio na druge više negoli na sebe. Zato je zanemario i svoje zdravlje, jer se nije brinuo za sebe, nego je pomagao svima kojima je god to trebalo. Bio je zapravo Caritas, osobito za vrijeme Domovinskog rata, a i poslije, jer je prihvaćao izbjeglice, prognane i svima pomagao. Imao je veliko srce. Učio je to od Gospodina pred kojim se svi skrušimo i zamolimo ga za oproštenje i mir“- rekao je na početku mise biskup Košić.
Homilija biskupa Ćurića
U prigodnoj homiliji biskup Ćurić je u svoje i u ime nadbiskupa Đure Hranića, nadbiskupa u miru Marina Srakića te cijeloga prezbiterija Đakovačko-osječke nadbiskupije izrazio sućut rodbini pokojnika, župljanima njegove brodske župe i rodne župe u Nijemcima.
Kako je Crkva toga dana slavila sv. Justina, kršćanskog mučenika mons. Ćurić je primijetio da naš život u vjeri osvježava i podupire njegovo svjedočanstvo te naglasio kako je biblijski navještaj naše ukopne liturgije s jakim pozivom nama, kršćanima današnjega vremena, da tako izgrađujemo svoju kršćansku duhovnost da svima mognemo pružiti osobno svjedočanstvo vjere, njezine pouzdanosti i njezine ljepote.
Aktualizirajući navješteni odlomak Jakovljeve poslanice naglasio je kako nas apostol sasvim konkretnim uputama poučava kako treba razumjeti i živjeti iskustvo vjere, kako razvijati pravu kršćansku pobožnost koja uvijek uključuje i plodove naših djela,
„Apostol zato opominje: Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Čista i neokaljana bogoljubnost jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji. To je trajni zahtjev, ali i svojevrsni ispit naše vjere, koju propitujemo svakoga dana: Što je s plodovima naše vjere u djelima dobrote i ljubavi, u spremnosti za dijalog; u strpljivosti, poniznosti, blagosti?“, rekao je biskup.
Dodao je kako nas apostol poziva da dobrim življenjem pokažemo svoja djela u mudroj blagosti, da to uvijek bude sa srdačnom, nesebičnom i strpljivom ljubavlju, na što nas, kako je rekao, podsjeća i papa Franjo u svom pismu Radost evanđelja kad naglašava: „Možemo biti sigurni – piše nam papa Franjo – da neće biti izgubljeno nijedno od naših djela koja smo učinili s ljubavlju i da neće biti izgubljena nijedna od naših iskrenih briga za druge, … nijedan velikodušni napor, nijedna bolna strpljivost“ (EG, 279).
Ustvrdio je da upravo u tom svjetlu promatramo svoje živote, i propitujemo o svom kršćanskom odazivu Kristu, dok se opraštamo od svećenika Davida, prebirući po njegovu životnom putu.
Životni put vlč. Davida
Ocrtavajući život i djelo vlč. Davida biskup Ivan je rekao: „Rođen je u Župi Sv. Katarine u Nijemcima 11. travnja 1958. od oca Josipa i majke Luce, rođ. Rošić. Sâm svjedoči o radosti svoga djetinjstva u obitelji s osmero djece. U rodnim Nijemcima završava osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje stječe u Zagrebu i Đakovu, gdje je maturirao 1977. U Skopju je odslužio vojni rok, nakon kojega započinje filozofsko-teološki studij i sjemenišnu formaciju u Đakovu. Za svećenika ga je zaredio biskup Ćiril Kos u đakovačkoj katedrali na Petrovo 29. lipnja 1984. godine. Nakon ređenja započinje svećeničku službu kao župni vikar u Gradištu (1984. – 1986.). Neposredno pred Došašće 1986. dolazi za župnika u Župu Sv. obitelji u Slav. Brodu kao njezin prvi samostalni župnik, nakon što ju je u prvo vrijeme nakon osnivanja vodio župnik Župe Duha Svetoga, mons. Marko Majstorović.
Kad je za župnika u ovu župu došao vlč. David, sve je bilo kao u ‘povojima’ – i župno središte, i cijelo naselje. No, i sam se sjećam kako se u toj skromnosti osjećala neka ‘betlehemska radost’. Vlč. Davidu te skromne izvanjske prilike ni malo nisu umanjivale radost i polet. Štoviše! Sve se činilo još bliskijim, neposrednijim, dohvatljivijim. Taj je pristup vlč. David zadržao i kasnije, kad se izgrađivalo ovo župno središte i oblikovala zajednica.
Tako nam je često bila iznenađujuća pokretljivost vlč. Davida i njegova prisutnost. I to na mnogim mjestima – i tamo gdje se molilo, ali i gdje su bili fizički i građevinski poslovi. Čini se da mu je, jednostavno rečeno, nešto bilo jako i važno – biti na pomoć. Pojedincima, obiteljima, zajednicama, djeci, mladima, starima i bolesnima. Uvijek spreman za susret, za riječ i djelo podrške u potrebama, i to ljudima svih staleža i zanimanja.
Posebno je to pokazao u vremenu Domovinskoga rata i vremena poslijeratne obnove. Svojom je neposrednošću mnoge osvajao za suradnju u karitativnim djelima i nije odustajao da u tome prednjači, da on sâm čini prve korake, ne čekajući uvijek da se do kraja jasno poslože svi formalni uvjeti i pretpostavke. Stoga je jednim dijelom bilo teško pratiti njegovu okretnost i brzinu. Unatoč tomu, mnogi će najviše pamtiti njegovu radosnu susretljivost, inicijative i projekte te brojna djela kojima je, nadilazeći prepreke i barijere, spremno hitao u pomoć.
I njegova svećenička riječ odisala je lakoćom i svježinom. S oduševljenjem je davao prostora molitvi i pobožnostima, uvijek ostavljajući dojam nadahnuća koncilske duhovnosti i crkvenoga zajedništva u otvorenosti, zajedništvu i suradnji pastira i vjernika laika.
Dugo će ga pamtiti i spominjati ova župna zajednica, ovaj dekanat i grad Slavonski Brod, sav ovaj brodski kraj „s ovu i s onu stranu Save“, kojima je darovao 37 godina zauzetoga života i svećeničkoga služenja.
Na svojoj mladomisničkoj pozivnici 1984. godine dao je otiskati riječi: ‘Vjerujem u oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni.’ Svima nam dobro poznate riječi ispovijedi naše vjere u kojoj se danas zahvalna srca opraštamo od našega brata Davida i u vjeri prinosimo svjedočanstvo njegovih nastojanja i dobrih dijela, dok istodobno ponizna srca molimo da mu Gospodin otpusti grijehe te očišćen prispije uskrsnuću i neprolaznoj, vječnoj radosti. Amen“.
Oproštajni govori
Uime župljana od svoga se župnika na kraju mise dirljivim riječima oprostila župljanka Ana Prkačin Opačak. Ustvrdivši kako će ga pamtiti po blagom osmijehu i brizi za svakoga čovjeka koji se pred njim našao, o svome je župniku posvjedočila: „Bio siromah, bio bogat, dobar, zao, mlad, star, domaći ili stranac, za vlč. Davida nije bilo nepremostivih prepreka. Svi su bili dobro došli u njegovu župu Svete obitelji i tako su se u njegovoj blizini i osjećali, kao kod kuće. Vrata su župe bila širom otvorena za brojne posjetitelje, molitvene grupe i zajednice, seminare i predavanja, predstavljanje knjiga, pjevače, svirače, članove Terapijskog centra Ivanovac, predstavnike udruge Betlehem za nerođene, a posebno za hrvatske branitelje te sve vjernike Slavonskog Broda koji su rado dolazili u našu župu na misu koja je bila zadnja u gradu. Nikoga se nije bojao, ni od koga strepio, nego sav svoj rad predavao Bogu u ruke i Blaženoj Djevici Mariji koju je posebno častio“.
U ime generacije bogoslova sa Šalate 1973. oprostio se vlč. Zvonko Mrak, župnik u Valpovu. „Dragi Davide, živio si punim srcem i dušom. U tvoje srce i široku dušu stali su svi koji su trebali tvoju pomoći. Nije bilo granice u tvojoj želji i volji da pomogneš. Takav si bio u mladosti prije 50 godina kada smo se upoznali pa sve do svoje smrti. Zajedno smo rasli, tražili i slijedili putove života, ostvarivali svoj poziv i život. Uz puno radosti i sreće bilo je i puno tuge i patnje. Hvala prijatelju za tvoju dobrotu, ljubav plemenitost i široku dušu i srce u koje su stali svi koji su ti bili na životnom putu. Oprosti ako te nismo uvijek prihvaćali takvoga kakav jesi. Vjerujemo da imamo zagovornika na nebu“, rekao je uz ostalo vlč. Mrak.
Sprovod
Poslije mise mnoštvo se vjernike za lijesom uputilo prema Gradskom groblju gdje je sprovodne obrede predvodio biskup Ćurić. Od pokojnog župnika uime brodskih svećenika i svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije oprostio se brodski dekan Tomislav Ćorluka, koji je 20 godina bio župnik u njegovoj rodnoj župi u Nijemcima. O vlč. Davidu je rekao: „U srcu je spoznao da je smisao ljudskog života činiti dobro drugima i kad je razmišljao gdje može činiti najviše dobra spoznao je da je to svećeničko zvanje. Sjećam ga se još iz bogoslovije kao izuzetno vedrog, optimističnog i darežljivog bogoslova. Već je tada imao položen vozački ispit C kategorije za kamion te je najviše je od svih bogoslova kamionom išao po župama i prikupljao pomoć u hrani za Bogoslovno sjemenište koje je tada bilo vrlo siromašno. Poglavari su u njega imali povjerenja, jer je to uvijek dobro odradio. 
Mladomisničko geslo „Tko dobro čini, od Boga je“, koje je uzeo, bilo je njegov i životni moto. Bio je sretan kad bi usrećivao druge. Kada je 1986. došao u sadašnju župu Svete Obitelji dvije je godine stanovao u sakristiji, a onda malo po malo gradio. Najvažnije mu je bilo graditi živu Crkvu, imati kvalitetne suradnike, snažne u vjeri i ljubavi prema Bogu i bližnjima, suradnike na koje se može osloniti. Zajedno sa župljanima je dograđivao i uređivao župnu crkvu, gradio toranj, a onda su nicali pastoralni centar, župna kuća, dječji vrtić, dom za stare, vjeronaučna dvorana, dom za studente, prostor za redovnice… Radovalo ga je kad je mogao pomoći ljudima da postanu samostalni. Iako je od bogoslovnih dana volio kuhati, zadnjih godina sam je kuhao, pekao kolače, pravio sokove, pripravljao zimnicu. Vozio se automobilom koji je kupio za 350 €. Najviše su ga oplemenjivali susreti s ljudima. Primao je siromahe svih vrsta, izbjeglice, prognanike, branitelje ranjene na duši i tijelu, do svećenika. Za vrijeme Domovinskog rata sav se dao u radu za prognanike i izbjeglice. Caritas tri Brodska dekanata je vodio 15 godina, sagradio novi karitativni centar, pomagao u obnovi kuća i crkava, svesrdno se zauzeo za otvaranje Pučke kuhinje u Brodu, sam vozio viličar i istovarao šlepere, vozio kamione i kombije. Uvijek je imao dobre ideje i dar za organizaciju. Unatoč teškoćama, za njega nije bilo nesavladivih prepreka, niti nerješivih problema. Za svoj rad nije očekivao nikakve zahvale, niti priznanja, no 2002. Grad mu je dodijelio Zlatnu čaplju – godišnju nagradu. Milosrdni Bog mu je neprestano otvarao putove da može još više i više pomagati potrebitima. Častio je Gospu, preporučivao mnoge zagovoru Gospe od suza, primio oltar Majke Triput Divne, Gospe Šenštatske i ovdje je godinama ova župe, nakon smrti mons. Šeše bila sjedište tog pokreta. Ako je netko doslovno čuo i provodio Isusove riječi iz evanđelja – Bio sam gladan, žedan, gol, bolestan… što god ste učinili bilo kome od mojih najmanjih, meni ste učinili – onda je to bio vlč. David. Vjerujemo da je jučer, odmah iza pola noći čuo Kristove riječi: Dođi slugo dobri i vjerni uđi u radost Gospodara svoga“.
U svoje i uime građana Slavonskog Broda s puno emocija od svoga se župnika i prijatelja oprostio slavonskobrodski gradonačelnik Mirko Duspara. Ustvrdivši kako je vlč. David bio gorostas čovječnosti, skromnosti i poštenja, prisjetio se prvog susreta s njim 1996. kada je u toj župi započeo gradnju svoje obiteljske kuće te naglasio kako mu je već tada prišao, raspitivao se jel treba kakvu pomoć i našao rješenje za njegove probleme.
„Kako je upoznao mene prije 27 godina, tako je ustrajno i neobično skromno ulazio u živote svojih sugrađana. Uvijek na strani slabijih, poticao ih je i hrabrio i baš zato je bio velik. Jednostavan i dostupan, uvijek prisan. Nikada nije izgubio osjećaj za čovjeka i pravdu, a radovao se svakoj obitelji, svakom novorođenčetu, okupljao djecu i mlade, posebno brinuo o starima i nemoćnima. U ovoj župi proveo je 37 godina, a za njegov nesebični pastoralni rad i karitativno djelovanje 16. svibnja 2002. godine Grad Slavonski Brod odlikovao ga je Nagradom za životno djelo „Zlatna čaplja. Dragi župniče, hvala ti na svemu“, rekao je gradonačelnik Duspara.
Vlč. David pokopan je u grobnicu u kojoj počivaju brodski svećenici Josip Rimac, Vid Mihaljek i Marko Majstorović. Pjesmom su ga u vječni počinak ispratili: zbor njegove župe i Muška pjevačka skupina „Veseli šokci“. Da je i u svojoj župi, u gradu i šire, te među svećenicima, koje je doživljavao kao braću, bio doista omiljen, bilo je vidljivo i po tolikom mnoštvu vjernika koji su nazočili i na misi zadušnici i na pogrebu na Gradskom groblju, a mnogi nisu skrivali svoje suze i tugu za tako dragim i velikim čovjekom-svećenikom. Brankica Lukačević
