ĐAKOVO (TU) – U utorak, 7. srpnja 2026. godine, na Gradskom groblju u Đakovu održani su sprovodni obredi, koje je predvodio prof. dr. Ivica Raguž, rektor samostanske crkve. Sestra Aleksija Kobaš, članica Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa, preminula je u nedjelju 5. srpnja 2026. god. u Portu, na Krku. Uz rodbinu pokojne s. Aleksije, obredima je nazočio đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić i pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić, sestre redovnice, svećenici, bogoslovi, djelatnici Nadbiskupije, napose Bogoslovnoga sjemeništa.
Misa zadušnica
Nakon sprovodnih obreda, u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, misu zadušnicu za pokojnu s. Aleksiju Kobaš predvodio je također prof. dr. Raguž, uz koncelebraciju prof. dr. sc. Stjepana Radića, mr. sc Stjepana Matezovića, dr. sc. Davora Senjana i nećak s. Aleksije vlč. Pavo Kopić, župnik u Krepšiću. Prof. dr. Raguž u svojoj propovijedi istaknuo je ljudski i redovničku osobinu s. Aleksije koja je voljela tišinu i boravak s Gospodinom. Također je potaknuo sve prisutne na molitvu i traženje zagovora s. Amadeje Pavlović, po čijem posredovanju je s. Aleksija ozdravila. Sprovodne obrede pjesmom je pratio samostanski zbor pod ravnanjem s. Jelene Kovačević, a na misi zadušnici pod ravnanjem s. Svjetlane Paljušević.
Iz Životopisa
S. Aleksija rođena je 3. lipnja 1943. godine, u Oštroj Luci – Bok, BiH, kao treća djevojčica od sedmero djece Marijana Kobaša i Luce rođ. Pejić. Krštena je istoga dana u Župnoj crkvi Imena Marijina, Oštra Luka – Bok, i dobila ime Manda. Uz kršćanski odgoj, uvodilo se u obitelji Kobaš djecu u život navikavajući ih na rad i pomoć u kućnim poslovima. Manda je u selu završila četiri razreda osnovne škole i ostala je kod kuće za pomoć u domaćinstvu i na polju. Starije sestre ubrzo su osnovale vlastite obitelji, pa je Manda ostala kao glavna pomoć roditeljima. Po naravi povučena, pokazivala je više interesa za odlazak u crkvu, nego u seosko društvo pa joj se u takvom ozračju razumljivo nametnula misao o životu za Boga u samostanu. Kršćanski roditelji prihvatili su s radošću njezinu želju te je ubrzo zatim, godine 1960., pokucala na vrata samostana u Đakovu, i bila je primljena. Jako joj se svidjela samostanska tišina. U Zagrebu je stekla svjedodžbu domaćinskih vještina koje je rado prenijela u djelo u zajednicama u kojima je djelovala.
Poslije Prvih zavjeta 1965. godine bila je spremna za svaku filijalu, jer je dobra domaćica posvuda poželjna, a svojim je djelovanjem i sama potvrdila izreku da „iz kuhinje dolazi blagoslov“ u zajednicu. Tako je pošla u Vrnjačku Banju, a već 1966. godine velika kuhinja đakovačkoga Sjemeništa trebala je, makar i na kratko, njezine molitvene i marljive ruke i njezino srce. Tu je ostala do 1969. godine. Zatim je kao kuharica djelovala u Vinkovcima, u Germeringu u Njemačkoj, u Skopju u Makedoniji, gdje je od 1984. do 1990. godine vršila službu poglavarice te sestarske zajednice. Iz zapisa i svjedočanstava sestara doznajemo da su sestre puno značile mons. Joakimu Herbutu, tadašnjem skopsko-prizrenskom biskupu, kao i tadašnjem pom. biskupu mons. Kiri Stojanovu, svećenicima, a i vjernicima. Nakon 25 godina službe u Skopju djelovala je ponovno kao kuharica u Županji i Slavonskom Brodu.
Gospodin ju je pohodio teškom bolešću, imala je tumor na želudcu. Godine 2009. došla je u Đakovo, u Dom sv. Josipa. Sestre su tada žarko molile i utjecale zagovoru naše majke M. Amadeje Pavlović. Vjerujemo da je ona isprosila ozdravljenje našoj s. Aleksiji, jer se, nakon tako teške dijagnoze, potpuno oporavila. Nakon toga radila je kućne poslove i kao vratarica u Zagrebu, na Vrhovcu. Posljednja njezina služba bila je u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu, od 2021. godine. Prošle, 2025. godine, proslavila je svoj dijamantni jubilej i nastavila služiti svećenicima i bogoslovima u istoj službi.
s. Nada Martinković