OSIJEK (TU) – U kapucinskoj samostanskoj crkvi svetog Jakova u Osijeku u utorak, 16. lipnja, obilježen je dan proglašenja Padra Pija svetim, što je bilo 2002. godine u Rimu. Tim povodom večernje misno slavlje predvodio je vlč. Kristijan Perović, svećenik Krčke biskupije i voditelj molitvene zajednice Nebesko Kraljevstvo. S njim u koncelebraciji bio je gvardijan kapucina fra Juro Šimić koji je navijestio evanđelje.
U svojoj propovijedi vlč. Kristijan ukratko je podsjetio vjernike na veličanstveni dan i događaj proglašenja, poznatog kapucina i mistika, Padre Pija svetim, u Rimu za vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II. te je na poseban način istaknuo da je sv. Pio često prolazio kroz teške kušnje i nerazumijevanja od najvišeg autoritet Crkve, koji ga je provjeravao zbog njegovih stigmi.
„Pratili su ga, slali mu tajne agente u San Giovanni Rotondo, prisluškivali su njegovu ispovjedaonicu, sumnjičili ga da je varalica i zabranjivali mu javno ispovijedanje i slavlje mise. I znate što su na kraju svih istraga pronašli? Pronašli su jednu činjenicu: poniznog redovnika koji čvrsto drži krunicu u ruci te gori od ljubavi prema Isusu, koji provodi brojne sate u ispovjedaonici brišući grijehe i suze grešnicima. Dokaza je bilo napretek. Optužba je bila neoboriva: ovaj čovjek je potpuno, radikalno Kristov!“, rekao je vlč. Kristijan.
Uputo je zatim da nas sv. Pio uči da se naš kršćanski identitet ne dokazuje velikim i ispraznim riječima, nekim velikim teoloških raspravama ili komentarima na društvenim mrežama. „On se dokazuje na bojištu svakodnevnog života, u duhovnom boju koji svako od nas u životu vodi. Svijet u kojemu živimo želi nas pod svaku cijenu učiniti mlakima, bezličnim i pasivnim kršćanina samo na papiru.
Đavao je postao u svemu lukav – on danas ne mora doći k vama u nekom strašnom i vidljivom obliku kako bi vas prestrašio i odvratio od Boga. Njemu je dovoljno da vas preko današnjeg ubrzanog tempa života tiho uvjeri kako nemate vremena za Boga i molitvu. Dovoljno je da vam šapne kako je krunica zastarjela i dosadna molitva za starce, da je nedjeljna misa postala opcionalna stvar čije se vrijeme može i na neki drugi način provesti, a da je ispovijed tek neki zastarjeli mračni ritual. Na taj način, korak po korak, on nam neprimjetno krade duhovno oružje i briše dokaze da smo kršćani“, uputio je propovjednik.
Naglasio je zatim da je padre Pio krunicu nazivao svojim oružjem, svojim najdražim mačem protiv sila tame te podsjetio vjernike da svatko ima križ koji nosi – bolest, nerazumijevanje, hladnoću bračnog druga, roditeljsku brigu i tugu, i naglasio: „Đavao pod svaku cijenu želi da taj križ nosiš s gnjevom i gorčinom u srcu. Želi da zbog svega Boga psuješ i prezireš, da prigovaraš i tražiš krivce oko sebe.
Sveti Pio, koji je pedeset godina krvario na svome tijelu, ponizno nam poručuje: ‘Isus te nikada ne pita da nosiš svoj križ sam. On ga je već ponio prije tebe, i On ga nosi s tobom.’ Kada prihvatiš svoj križ s potpunim povjerenjem u Božju providnost ti ovome ranjenom i uplašenom svijetu šalješ najsnažniju moguću poruku. Pokazuješ im da tvoja nada i tvoj mir ne ovise o zdravlju i novcu nego o Bogu. To je najglasniji dokaz tvoga kršćanstva!“
Vlč. Perović na kraju je istaknuo: „Kada je 2002. godine svetac iz Pietrelcine bio proglašen svetim pred milijunima hodočasnika u Rimu, Crkva nije slavila samo njegove mistične darove, njegove stigme, dar bilokacije ili čudesna ozdravljanje koja su punila novinske stupce. Crkva je iznad svega slavila njegovu neizmjernu, konkretnu i opipljivu ljubav prema malenom, siromašnom i bolesnom bratu čovjeku. On nije bio svetac koji je lebdio u oblacima nego je bio čvrsto nogama na zemlji. On je usred krševite, siromašne i zapostavljene garganske pokrajine, vlastitim rukama i donacijama vjernika, sagradio jednu od najmodernijih i najvećih bolnica u Italiji, kojoj je dao znakovito ime: ‘Kuća za ublaženje patnje’.
Shvatio je veliku istinu čovjeka: ne možeš ljubiti Boga kojega ne vidiš, ako ne liječiš i ne ljubiš brata čovjeka kojega vidiš i koji pokraj tebe pati. Zato naša kršćanska ljubav nakon ove duhovne obnove mora prestati biti samo teorija. Ona mora dobiti konkretne ruke i noge… Istinski završni ispit naše vjere počinje upravo onoga trenutka kada ovaj naš liturgijski susret završi, kada izađemo kroz ova crkvena vrata i zakoračimo u svoje obitelji, na svoja radna mjesta i među svoje susjede. Molimo Padra Pija da u svakome od nas zapali onaj isti neugasivi oganj božanske ljubavi koji je u njegovu srcu gorio čitava života.“
Na kraju mise fra Juro je zahvalio vlč. Peroviću što je za ovu prigodnu došao s Raba, kao i svima koji su u velikom broju tijekom dva dana sudjelovali u duhovnoj obnovi koja se sastojala od molitvi i pobožnosti Padre Piju, slavlja misne žrtve, klanjanja pred Presvetim te čašćenja relikvije koju samostan odnedavna posjeduje. Liturgijsko pjevanje vodio je Boris Ljubić, uz pomoć i sudjelovanje Marijinih sestara čudotvorne medaljice. Tiskovni ured