VINKOVCI (TU) – Znanstveno-stručni skup o hrvatskoj akademskoj kiparici i povjesničarki umjetnosti Alojziji Ulman, povodom 100. obljetnice njezina rođenja, održan je u petak, 15. svibnja 2026. u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Vinkovcima.
Skup su organizirali Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Centar za znanstveni rad u Vinkovcima i Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Đakovu. Suorganizatori znanstveno-stručnoga skupa bili su Gradski muzej Vinkovci i Gradska knjižnica i čitaonica Vinkovci, a pokrovitelji Đakovačko-osječka nadbiskupija i Grad Vinkovci.
Skup su pozdravili ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci Vedrana Lugić i voditelj Galerijskog odjela Gradskog muzeja Vinkovci, viši kustos Zoran Šimunović te uime Grada Vinkovaca voditelj Odjela za gospodarstvo Josip Barišić i uime Vukovarsko-srijemske županije Marko Vukolić iz Upravnog odjela za turizam i kulturu.
Domaćini su bili redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i upravitelj Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Đakovu mons. dr. sc. Vladimir Dugalić i znanstvena savjetnica u trajnom izboru, upraviteljica Centra za znanstveni rad HAZU u Vinkovcima dr. sc. Anica Bilić koja je, pozdravljajući skup, rekla: „Alojzija Ulman rođena je u Vinkovcima 17. svibnja 1926., a ovaj skup nema samo obljetničku narav, nego želi znanstvenim pristupom revitalizirati i revalorizirati njezin opus jer je, kao hrvatska kiparica, premašila ne samo ove naše slavonske i hrvatske nacionalne granice, nego je ostavila zapaženi trag u europskim razmjerima, a njezine se skulpture nalaze i u Africi, Aziji i Americi. Međutim, mi ovdje govorimo o njoj ne samo kao o kiparici, nego i kao o povjesničarki umjetnosti i kulturnoj djelatnici.“ Pojasnila je da je njezina pozicija bila poprilično nezahvalna. „Bila je žena u patrijarhalnom okruženju, bila je umjetnica i bila je kršćanskoga opredjeljena. To su tri razine koje ju stavljaju u submisivan položaj“, rekla je dr. sc. Bilić.
Mons. dr. sc. Dugalić rekao je kako „do sada postoje samo dvije manje monografije o radu Alojzije Ulman koje više ističu osobne odnose s njom i pokušavaju dati načelni uvid u njezin umjetnički opus. Međutim, sveobuhvatni prikaz njezina svestranoga rada, do sada nije učinjen. A ona je kroz svojih tridesetak godina, koliko je radila kao referentica za crkvenu umjetnost Biskupijskoga ordinarijata u Đakovu, a i s osnivanjem Ateljea za sakralnu umjetnost ovdje u Vinkovcima, ostavila uistinu neizbrisiv trag u povijesti naše biskupije, ali i puno šire.“
„Alojzija Ulman iza sebe ostavila je preko tisuću umjetničkih ostvarenja, uglavnom skulptura, zatim, u više od 30 naših crkava uređivala je interijere, svetišta. Tako da je to jedan uistinu pozamašan opus koji je iza sebe ostavila. Mislim da ćemo mi sad ovdje po prvi put pokušati sabrati sve to i napraviti jednu kompletnu sliku njezina umjetničkog opusa. Međutim, osim tog umjetničkog rada po kojemu je najpoznatija, Alojzija Ulman ostavila je dubok trag u Vinkovcima i na drugi način. Primjerice važna je njezina uloga kao promicateljice pastoralne kulture“, zaključio je mons. Dugalić.
Pozdravljajući skup đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić rekao je kako je doista došlo vrijeme za revalorizaciju opusa Alojzije Ulman. „U komunističko vrijeme, nažalost, s nama kao Crkvom nitko nije htio surađivati. A mi smo u svako vrijeme kroz povijest, uređujući naše sakralne prostore i druge građevine, imali potrebu za stručnom pomoći umjetnika koji će osmisliti i oplemeniti prostor. I uvijek smo se trudili da u naše prostore dođu djela koja imaju vrijednost jer tako i odgajamo ljude, odgajamo vjernike“, dodao je.
U to komunističko vrijeme u tome smo imali svega dvije osobe, Milu Wod u Zagrebu i Lojziku Ulman ovdje na ovim našim prostorima. One su htjele surađivati s nama svećenicima, ali su zato i platile svoju cijenu. Bile su marginalizirane i nisu bile prihvaćene u svijetu kojemu one pripadaju, a to je svijet umjetnika”, istaknuo je nadbiskup Hranić napominjući kako se, nažalost, „rad Alojzije Ulman možda ne zna dovoljno vrednovati ni u crkvenim redovima“.
U radnom dijelu skupa, koji je moderirala dr. sc. Anica Bilić, sudjelovalo je više predavača koji su nastojali sagledati lik i djelo Alojzije Ulman iz različitih gledišta. Matija Maša Vekić pristupila je liku i djelu umjetnice Alojzije Ulman s biografskog gledišta. Mihaela Gelemanović Pracaić osvijetlila je društveno-politički kontekst života i rada Alojzije Ulman. Počasna predsjednica obnovljenog društva „Hrvatska žena Vinkovci“ Helena Kuharić, koja je uz nadbiskupa Hranića inicirala skup, osvijetlila je profesoricu Alojziju Ulman u komunikacijskom pamćenju suvremenika. Mons. dr. sc. Dugalić osvijetlio je trag u korespodenciji Alojzije Ulman i đakovačkih biskupa mons. Stjepana Bȁuerleina i mons. Ćirila Kosa. Dr. sc. A. Bilić istražila je njezin doprinos zamahu štovanja cibalskih (vinkovačkih) mučenika biskupa sv. Euzebija i lektora sv. Poliona.
Drugi radni dio skupa, kojeg je moderirao mons. dr. sc. Dugalić, bio je posvećen stvaralaštvu svestrane umjetnice Alojzije Ulman. Dr. sc. Igor Loinjak s Filozofskog fakultetu u Osijeku govorio je s pozicije likovne komponente sakralnoga opusa Alojzije Ulman. Mr. sc. Robert Erk, koji se nalazi na doktorskom studiju liturgike u Rimu, javio se preko video zaslona i govorio o temi „Umjetnost u službi liturgije: analize sakralnih prostora Alojzije Ulman“. Slovenski konventualac o. Marijan Vogrin govorio je o temi „Likovna i kiparska ostvarenja Alojzije Ulman u Sloveniji“. Matija Maša Vekić pokušala je nabrojati božićne jaslice i ostala sakralna kiparska djela Alojzije Ulman, koja se nalaze najviše u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Srbiji, Njemačkoj, Africi i Australiji te se javlja potreba njihova katalogiziranja. Teologinja i viša knjižničarka iz Đakova Ankica Landeka dala je vrijedan prilog sustavnoj bibliografiji Alojzije Ulman s naglaskom na pisanu i prevodilačku ostavštinu iz područja povijesti umjetnosti, arheologije, muzeologije i likovne kritike.
Zbog svojih vjerskih uvjerenja prof. Alojzija Uman dobila je otkaz u vinkovačkoj gimnaziji 1954., ali je od iste Gimnazije u povodu njene 100. obljetnice postojanja, 1982. godine, dobila spomen-medalju. Za svoja kiparska djela dobila je nagradu u Parizu 1961. i u Rimu 1987. godine. Za svoj pastoralni rad u u Crkvi dobila je najviše papinsko priznanje za laike Pro Eccesia et Pontifice, tj. „za Crkvu i Papu“. Umrla je iznenada 27. rujna 1994. u Splitu u tijeku Međunarodnoga kongresa za starokršćansku arheologiju na kojem je sudjelovala. IKA
