Razgovor s mons. Marinom Srakićem, đakovačko-osječkim nadbiskupom u miru
U znak zahvalnosti za život, svećeničko i biskupsko služenje te trajni doprinos Crkvi đakovačko-osječkoj, donosimo razgovor s mons. dr. Marinom Srakićem, đakovačko-osječkim nadbiskupom i metropolitom u miru, koji je preminuo u ponedjeljak, 2. studenoga 2026. Razgovor je objavljen u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije u siječnju 2019. godine, pod naslovom „Nije mi bilo teško povući se…“. Umirovljeni nadbiskup bio je prvi sugovornik nove rubrike Vjesnika „Razgovor s povodom“. Osvrnuo se na svoj životni i svećenički put, služenje mjesnoj Crkvi, izazove suvremenoga crkvenog i društvenog života, ali i na svoju ljubav prema crkvenoj povijesti i istraživačkom radu. Govorio je o Biskupijskoj sinodi, molitvi, odgovornosti Crkve u društvu te važnosti mladih generacija. „Neka obnovu ili reformu Crkve ostvaruju nove, mlade generacije pod vodstvom Duha Svetoga!“ – jedna je od poruka nadbiskupa Srakića iz ovoga razgovora, koji vrijedi ponovno pročitati.
- Poštovani nadbiskupe Marine, uživate blagodati zaslužene mirovine, no sigurno je da i dalje pratite život Crkve. Razlikuje li se Vaš pogled na stanje Crkve sada, kad više nemate toliko odgovornu službu, u odnosu na vrijeme kad ste morali odlučivati?
Moj ‘pogled na stanje Crkve’ mijenjao se i razvijao desetljećima. Još koji mjesec pa ću navršiti osamdeset i dvije godine života. Kroz cijelo to vrijeme imao sam prilike vidjeti i doživjeti kako se stanje Crkve mijenjalo, a mijenjao se i moj pogled na stanje Crkve. U djetinjstvu i u mladosti, ali i u vrijeme svećeničke formacije u Đakovu, promatrao sam i doživljavao Crkvu kao neku statičku stvarnost. Nisam smatrao svetima i nepromjenjivima samo dogme, nego i ono što je Papa govorio „s prozora“. Prvi put sam počeo ozbiljno razmišljati o tom pitanju kad sam se spremao na licencijat u Zagrebu, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, kad nam je prof. dr. Đuro Gračanin govorio o temi „De Ecclesia semper reformanda – renovanda“ – „O Crkvi koja se treba uvijek reformirati – obnavljati“. O tome se još otvorenije govorilo u Rimu za vrijeme specijalizacije iz moralne teologije. To su bile godine neposredno nakon Drugoga vatikanskog koncila, kad su se objavljivali prvi komentari koncilskih dokumenata i ubirali prvi plodovi Koncila, to su bile godine i oduševljenja i razočaranja. Nas nekolicina svećenika studenata (Tomislav Ivančić – Zagreb, Pavao Kero – Zadar, Josip Sabol – Zagreb – Varaždin, Marin Srakić – Đakovo), koji smo boravili u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, običavali smo duboko u noć ozbiljno razgovarati i raspravljati o stanju u Crkvi i o perspektivama Crkve te odlukama i porukama Koncila. Te rasprave pomogle su mi da otvorenim očima promatram i pratim događaje i zbivanja u Crkvi i svijetu. Još prije specijalizacije u Rimu obnašao sam službu kapelana i upravitelja župe.
Nakon studija nastupili su dani osobnog angažmana u (našoj) Crkvi, kao odgojitelja u Bogoslovnom sjemeništu, profesora moralne teologije na Visokoj bogoslovnoj školi, autora članaka i predavača na raznim znanstvenim skupovima, simpozijima, tjednima i sl. Nakon toga došlo je imenovanje za biskupa, pri čemu sam prošao sve stupnjeve: od pomoćnog biskupa preko službe koadjutora, pa dijecezanskog biskupa i nadbiskupa te predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Cijelo to vrijeme, kad god sam se suočio s kakvim novim pitanjem, držala me misao: „Ecclesia semper reformanda – renovanda.“
Crkva se suočavala s brojnim izazovima i djelovala u raznim političkim situacijama, od mojih prvih svećeničkih godina, kad sam kao župnik morao plaćati porez i na „peškire“ koje sam dobivao na sprovodima, do današnjih dana kad uživamo tzv. demokraciju, kako u Crkvi tako i u društvu. – Ako, prema riječima sv. Pavla, Crkva treba rasti „do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13), onda to vrijedi i za Crkvu naših dana.
Čitamo u Časoslovu prekrasan tekst sv. Vincencija Lerinskoga: „Zar u Crkvi Kristovoj neće biti nikakva napretka vjerskog života? I te kako će biti, i to veoma velikog. Tko bi naime mogao biti tako zavidan ljudima, tko tako protivan Bogu da bi pokušavao spriječiti napredak? No neka to bude uistinu napredak, a ne promjena vjere. Napredak je naime u tome da se stvar onakva kakva jest obogati, a promjena u tome da se nešto iz nečega u nešto drugo preobrazi. Potrebno je dakle da raste, te mnogo i silno napreduje kako kod pojedinaca tako i kod svih zajedno, kako kod jednog čovjeka tako i kod cijele Crkve, u svako doba i u sve vijeke umnost, znanje, mudrost, ali sve to u svome redu, u istoj naime istini, u istom smislu i istom shvaćanju“ (Časoslov, IV., petak, 27. tjedan kroz godinu: Služba čitanja).
I na području crkvenog života vrijedi ono svima nama poznato pravilo: „Ništa nas ne smije iznenaditi!“ – (NNNI). Dakle, jednako gledam Crkvu danas u mirovini kao i kad sam bio u aktivnoj službi, odgovoran. Sam odlazak u mirovinu nije utjecao na mene da sada Crkvu promatram drukčije, jedino sam shvatio da danas Crkvi trebaju nove, mlade sile. To je zgodno nama bogoslovima rekao vrhbosanski nadbiskup Smiljan Čekada: „Iz daljine čuje se topot mlade generacije, a nama starima otupješe kandže!“ Pratim zbivanja u Crkvi, ali ih ne prosuđujem nekim novim kriterijima razorne kritike. Neka obnovu ili reformu Crkve ostvaruju nove, mlade generacije pod vodstvom Duha Svetoga!
- Kako trenutno vidite život sveopće i mjesne Crkve? Koje su ključne točke o kojima treba voditi računa i pomno paziti na razvoj događanja?
Budući da je Crkva božansko-ljudska ustanova, valja voditi računa o ta dva vida ili elementa njezina bića. Često zaboravljamo na onaj božanski element i zanemarujemo činjenicu da je glavni djelatnik u Crkvi Krist i njegov Duh. Kad su papu Ivana XXIII. pitali: „Sveti Oče, kako ste spavali prve noći nakon što ste izabrani za Papu?“ odgovorio je: „Jako dobro. Znate, Crkvu predvodi Duh Sveti, a Papa je samo njegov sluga i oruđe u njegovim rukama!“ Imajmo to prvo na pameti.
Drugo, Crkvi svijet u kojem živi i djeluje nameće teme i probleme, mijenja rječnik, stavove, mentalitet, potrebe, i to trebamo uočiti, na to odgovoriti, inače se može dogoditi da djelujemo u prazno; svijet očekuje jedno, a mi mu pružamo drugo, što njega ne zanima ili što ne razumije. Ne bi se smjelo dogoditi ono što se dogodilo jednome kapelanu, o kome su vjernici govorili: „Taj naš kapelan lijepo govori, ali mi ništa ne razumijemo!“
U današnjoj situaciji valja imati na pameti da je naša Crkva preživjela razdoblje komunizma i prešla u razdoblje demokracije, a demokracija se ne dobiva na dar, nego se izgrađuje. To nije demokracija pučkoškolaca, kad „drugarica“ ne dođe na sat, pa djeca kažu: „Drugarice nema. Dečki, demokracija!“ To znači: radi što znaš! Mnoge stvari su nešto novo, valja odgajati u pravom duhu, i mlade i stare. Na razini domaće Crkve, prije prvih slobodnih izbora držali su nas vanjski motivi, držao nas je ‘sveti prkos’; sada svatko može ispovijedati vjeru kako hoće i koju hoće.
Pružaju nam se najrazličitije mogućnosti pastoralnog djelovanja, ali u takvoj situaciji valja sačuvati ili raspiriti nutarnji, apostolski žar. Primjerice, jedva smo dočekali mogućnost školskog vjeronauka, a onda smo ga veoma brzo skinuli s ramena i prebacili na ramena laika. Ni nakon četvrt stoljeća od dolaska demokracije nismo se oslobodili neke „anestezije“ koju nam je uštrcao komunistički režim. Mi moramo sačuvati ili, bolje rečeno, probuditi mladost duha, njegovati dijalog i otvorenost s onima i prema onima koji ne misle isto kao i mi, čuvati se bijega od odgovornosti, jer nedostatak nečega od toga više ugrožava snagu i jedinstvo Crkve i ljudskog roda negoli političke napetosti. – Još jedna pouka: „Nemojmo se vladati kao gazde u poduzeću, kao da smo mi umrli za naše vjernike, a ne Gospodin Isus Krist. Ako on onako blago razgovara sa ženom Samarijankom, ako onako oprašta i ženi preljubnici i sv. Petru, smijemo li mi biti stroži od njega!?“
- Tijekom prošle pastoralne godine osvrnuli smo se na desetogodišnjicu II. biskupijske sinode. Koliko je ona zaživjela, što Vam se čini da se može učiniti glede provedbe zaključaka Sinode?
Konačni sud o uspjehu Sinode prepustimo Gospodinu i povijesti, ali možemo već sada nešto reći o tome. Iskreno govoreći, koliko smo uložili, toliko ćemo brati, dodavši, dakako, ono što je Duh Sveti svojom milošću umnožio. Neki su već napisali doktorsku radnju o našoj Sinodi. Sudjelovanje i rezultati idu od nule do potpunog angažmana. Jedan svećenik, koji nije održao nijedan sastanak na temu Sinode, rekao mi je: „Ta vaša Sinoda popela mi s na vrh glave!“ a drugi je rekao: „Biskupe, ovaj zbor mladih plod je Biskupijske sinode.“ U nekoliko župa pitali su me: „Biskupe, hoće li ta sinoda doći i do nas?“ Slijedeći sugestije Sinode, u nekim župama porastao je broj suradnika na mnogim područjima.
Osjeća se da je obnova uhvatila korijene, ali smo još uvijek daleko od idealnoga. Uspjeh Sinode ne prosuđuje se samo kroz njezino slavlje ili zasjedanje, nego po njezinim učincima nakon zasjedanja. Mnogo toga je odlučeno, dosta toga je i ostvareno ili se ostvaruje. To potvrđuje i Kalendar susreta tijekom cijele godine. Neki događaji i strukture ili institucije plod su Sinode, kao, na primjer, pohod Svetog Oca Ivana Pavla II. našoj biskupiji, uzdignuće Teologije na stupanj Katoličkog bogoslovnog fakulteta, osamostaljenje Srijemske biskupije, uspostava metropolije, uzdignuće Đakovačke biskupije na rang nadbiskupije i dr. Tu su razni instituti, ustanove, uredi, komisije, škole, povjerenstva, odbori, odjeli, savjetovališta, na razini biskupije, dekanata, župa.
- Spomenuli smo da ste u mirovini. Je li se bilo teško povući? Odvojiti se od odgovornosti, obveza…
Mnogi su me to pitali, a ja sam svakome jednako odgovorio: „Nije mi bilo teško povući se. Ja sam i za vrijeme aktivne službe imao svoj hobi: bibliotekarstvo, arhiv, knjižnica, istraživanje i pisanje. Objavljivao sam članke s područja morale teologije, internacionalnog morala, obiteljske problematike i svećeničkog odgoja, ali najviše mi je ležalo pisanje i istraživanje s područja domaće crkvene povijesti. Bio sam neko vrijeme uz profesorsku službu i knjižničar. U toj sam službi uočio da su se mnogi naši biskupi i svećenici bavili knjigom, napose svećenici u XIX. stoljeću, pa sam se i ja pokušao oprobati pišući članke ili knjige.
Nisam bolovao od perfekcionizma, tj. da pišem najpametnije i najbolje… Htio sam svojim pisanjem upoznati našu vjerničku javnost s našom (biskupijskom) povijesti, u kojoj smo imali doista vrijednih i zaslužnih biskupa i svećenika. – A što se tiče odgovornosti, svojedobno mi uopće nije bilo teško povući se ni sa službe rektora Sjemeništa, a ni nedavno sa službe biskupa. Ništa me ne pogađa odredba da umirovljeni biskup ne može biti član nikakve upravne institucije ili nekog biskupijskoga tijela. Ne želim biti „otata“ u našoj biskupiji. Svojem nasljedniku sam rekao: „Nadbiskupe, ako me koji puta budeš pitao za savjet i ja Ti nešto savjetujem, Ti slobodno odluči po svome. To mene neće ništa povrijediti!“
- Sigurno je da molitvom i dalje pratite Crkvu đakovačko-osječku. Stoga imamo jedno jednostavno, a opet važno pitanje – kako, na koji način, dobro moliti?
Staro pravilo kaže: „Reci mi koliko i kako moliš, pa ću ti reći kakav si vjernik!“ Isto pravilo nastavlja: „Treba se baviti i drugim stvarima.“ Glede odnosa između molitve i ‘drugih zanimanja’, sv. Toma Akvinski postavio je neku normu, prema kojoj „treba toliko moliti koliko je potrebno da se razbukti nutarnji žar (vjera, nada, ljubav)“. Konkretno pravilo treba tražiti u konkretnom životu. Na pitanje kako moliti i što moliti, pouku nam daje Sveto pismo. U Starom zavjetu velikani izraelskog naroda bili su velikani i u molitvi, npr. Abraham, Mojsije, David, proroci Izaija i Jeremija i drugi. Apostoli su vidjeli kako se Isus moli i divili mu se, pa su ga zamolili da i njih nauči moliti. I naučio ih je Očenaš.
Poučeni Isusovim primjerom, apostoli su molili prije i poslije nekog apostolskog pothvata ili događaja. U Dokumentu o službi i životu prezbitera (PO) Koncil je na prvo mjesto stavio ‘službu’, jer upravo ona treba nadahnjivati svećenikov život, a time i oblik duhovnosti i molitve, a ne oponašanje monaškog života, kao što je to izvrsno istaknuo sv. Franjo Saleški u svojoj Filoteji. Konkretna situacija svećeniku diktira što će, kad će i kako će moliti.
- Kako izgleda dan umirovljenog nadbiskupa?
Budući da nemam točno utanačen dnevni red, rekao bih da dan počinjem i završavam molitvom i razmatranjem. U sklopu toga je svako jutro sveta misa u biskupskoj (kućnoj) kapelici. Cijelo prijepodne i (redovito) cijelo poslijepodne rezervirano je za istraživanje i pisanje. Nekada se znanstveni rad protegne do kasno u noć. Obično poslije ručka ne idem odmarati ili, što bi Španjolci rekli, nemam ‘siestu’. Ja se odmorim kad promijenim predmet ili područje rada. Zato obično u isto vrijeme radim na dva teksta, jednom većem, središnjem, i drugom, kraćem. Ako je ikako moguće, jedan sat rezerviram za šetnju uz knjigu – radi zdravlja. Dan mi završava oko pola noći. Ako pratim kakvu utakmicu, ja za stolom radim, a iza leđa mi je televizor, pa kad čujem da je pao gol, okrenem se da vidim kako je pao.
- Puno pišete, istražujete arhive i donosite povijesne činjenice koje dosad nisu bile poznate, poput one da je Stepinac prvi put pred đakovačkom katedralom odlučio biti svećenikom. Koliko je istražena ili neistražena povijest Crkve đakovačko-osječke?
Kad u razgovoru spomenemo da smo iz Đakovačko-osječke nadbiskupije, tada obično kažu: „Ah, da, Strossmayer je bio đakovački biskup“, i to je jedino što znaju o Đakovu, i ništa više. A Đakovačka biskupija ima svoju slavnu, ali i tešku povijest. Osim slavnih i zaslužnih biskupa, koji su se iskazali kao mecene i dobrotvori, biskupija je imala slavnih i uglednih svećenika koji su se proslavili na mnogim područjima baveći se znanstvenim i teološkim radom kao teolozi, filozofi, književnici, pjesnici, matematičari, povjesničari, glazbenici. Prvi priručnik iz Pastoralne teologije na hrvatskom napisao je đakovački svećenik, prvi udžbenik Kršćanske sociologije na hrvatskom također je napisao naš svećenik, itd. Sve bi to trebalo predstaviti našoj svećeničkoj i vjerničkoj javnosti. Ono što sam napisao i objavio samo je mali dio.
Osobno sam istražio i objavio da su đakovački i srijemski biskupi i svećenici napisali i izdali 2 883 naslova (Marin SRAKIĆ, Bibliografija knjiga, brošura, monografija i muzikalija biskupa i svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije, od 1526. do 2006. godine, Đakovo, 2007.). U svom radu objavio sam duže ili kraće monografije nekolicine biskupa: Antuna Josipa Ćolnića (autobiografiju preveo s latinskoga), Antuna Mandića, Josipa Jurja Strossmayera, Ivana Krapca, Stjepana Bäuerleina, Ćirila Kosa, a sada istražujem, uz ostalo, život i djelo biskupa Antuna Akšamovića, koji je vodio biskupiju više od 30 godina, u vrlo teškim prilikama. Osim njih, obradio sam životopise uglednih svećenika ili neke pojedinosti iz njihova života, odnosno neke događaje iz povijesti biskupije ili institucija Đakovačke i Srijemske biskupije. To su sve zanimljive stvari koje otkrivaju bogatstvo naše biskupije.
- Odakle potječe Vaša ljubav za povijest i povijesna istraživanja?
To je teško reći. Rekao bih da početci sežu u najranije djetinjstvo. U davna vremena kad su se održavala sijela i posijela, uz uljanice i petrolejke, u našu kuću dolazili su susjedi, rođaci, prijatelji, koji bi molili da im se za vrijeme sijela nešto čita, a u našoj kući nisu se čitale knjige kao što su Grička vještica, Jovo Čaruga ili Egipatska sanjarica. Moj otac bio je knjižničar Križarskoga bratstva u selu i kao takav imao je pun ormar izdanja Svetoga Jeronima. Najčešće se čitala koja od tih svetojeronimskih knjiga ili Biblijska povijest Starog i Novog zavjeta. Ja sam sve to i kao dijete rado slušao.
Drugo, u našoj pučkoj školi držala se ‘kombinirana nastava’, pa dok je učiteljica predavala povijest četvrtom razredu, ja sam kao drugoškolac rado slušao o kralju Tomislavu, Krešimiru, Mlecima i sl. – Nadalje, u sjemenišnoj gimnaziji na Šalati imali smo izuzetno ugledne profesore iz povijesti (dr. Emil Majer, dr. Josip Nagy, itd.). I u Đakovu nas je profesor crkvene povijesti (mons. Ivan Sečkar) uspio zainteresirati za crkvenu povijest. Kad me biskup Stjepan Bäuerlein pozvao i rekao da bi me slao na studij specijalizacije, ja sam mu rekao da bih najradije studirao katehetiku ili povijest. Glede katehetike on je rekao: „Drago dijete, nisam ja još star!“ Naime, on je predavao katehetiku, a za povijest nisam dobio putne isprave za Rim. I tako, iako sam specijalizirao moralnu teologiju, više pišući članke iz povijesti, nisam zanemario ni druga područja (moral, obitelj, sjemenišni odgoj). Osim toga, uz profesuru, bio sam knjižničar pa sam i tu zavolio proučavati i pisati.
- Pitali smo Vas za ključne točke u pogledu na život Crkve, no jednako je važno osvrnuti se na život Slavonije, ljudi i stanje gospodarstva. Prije svega, zanimaju nas Vaša sjećanja – kakva je Slavonija bila prije, i usporedba – kakva je danas?
Nekad se pjevalo: „Slavonijo, zemljo plemenita!“ i govorilo: „Ja sam iz bogáte Slavonije!“ Tako se govorilo kad se bogatim smatrao onaj koji je na stolu imao kruha i slanine. Danas se bogatstvo mjeri prema drugim kriterijima, prema nečemu čega Slavonija nema, ili joj se po „hrvatskim demokratskim zakonima“ otima. Mene jeza hvata kad čujem pjesmu o bogatoj Slavoniji, a još više kad se u takvoj situaciji pjeva: „Inati se, Slavonijo!“ Tko je kriv? Ne bih se služio onom isprikom iza koje su se skrivale prijašnje generacije tvrdeći da su za sve zlo krivi Turci. Za loše ceste (kaldrme i drumove): „Turci su krivi!“ Za bijelu kugu u Slavoniji: „Turci su krivi!“ Kad se odgovornost prestala svaljivati na Turke, počeli su govoriti: „Komunizam je kriv!“ Za sve je komunizam kriv. Doduše, ima puno istine u tome, pogotovo kad je riječ o Slavoniji.
Komunizam je osiromašio, uništio naša sela, uime „antifašizma“ otimajući seljaku sve što mu je urodilo, tjerajući ga u „kolhoze“ jugoslavenskog tipa, tj. seljačke radne zadruge (SRZ). Dušan Bilandžić, jedan od prvih poslijeratnih partizanskih komesara, priznao je preda mnom da je njega, tada još „tinejdžera“, našim bi se jezikom reklo „žutokljunca“, partija imenovala za komesara grada Osijeka, i on je – sam je priznao – kao takav pustošio i grad Osijek i okolicu.
Došao je i prošao rat, i sad su našli novoga krivca: „Rat je kriv.“ Rat je postao novi dežurni krivac, a zanemaruje se pljačka Slavonije putem zakona o privatizaciji, kriminalna denacionalizacija, profiterstvo, a da ne govorim o nepravednim zakonima prema kojima se PDV i druge dažbine plaćaju u onim općinama i gradovima u kojima se nalaze sjedišta tvrtki. A sjedišta najvećih slavonskih tvrtki i izvorišta bogatstva (njive i šume, plin i nafta) nalaze se izvan Slavonije i tako se bogatstvo Slavonije slijeva u džepove drugih, a vi Slavonci pjevajući „Inati se, Slavonijo“ pakirajte kufere – i za Irsku, Njemačku, Dansku, jer ne možete živjeti od lažnih poslijeratnih obećanja o „privilegiranim krajevima“ u kojima će kao stimulans plaće biti veće, jer će se za stradale krajeve odvajati više…
Iako nije sve u novcu i u onome što čovjek ima, nego u nečemu drugome, vrednijem, bez materijalnih se sredstava ne može živjeti. Nakon rata velika većina prognanika vratila se kućama, ali ne može se živjeti gledajući prazne sobe i godinama čekajući posao. Mladi su bili godinama strpljivi, čekali i čekali, ali je njihovu čekanju i strpljenju došao kraj kad im je došla ponuda izvana. I sada kad se Slavonija već ispraznila, „otvaraju se kese“ kako bi se mladi zaustavili ili vratili. Što je još gore, prema starom receptu, iskrivljava se povijest, i na Slavoniju i na Hrvatsku lijepe se etikete koje ih nastoje prikazati onakvima kakve one nisu, i kakve ih mladi ne mogu zavoljeti.
Aktualna situacija u svijetu, a pogotovo u Hrvatskoj, ne trpi jednostavne promatrače dok se drugi zalažu. Naprotiv, ona je snažan poziv na socijalnu i društvenu odgovornost. U tom smislu, naši mladi imaju vrlo važnu ulogu. Oni nisu budućnost našeg naroda, nego sadašnjost. Ne možemo misliti na budućnost, a da se mladima ne pruži i omogući stvarno sudjelovanje da budu akteri društvenih promjena. Ne možemo zamisliti Hrvatsku, a da se njima ne pruži mogućnost da budu sudionici i protagonisti izgradnje Hrvatske. A kako možemo naše mlade učiniti sudionicima u toj izgradnji kad ih lišavamo posla, dostojanstvenog posla koji im omogućuje da se razvijaju i uspiju vlastitim rukama, svojom inteligencijom, svojom energijom?
Kako možemo prepoznati u njima neke protagoniste izgradnje Hrvatske, kada podatci o nezaposlenosti i o bilo kakvoj zaposlenosti milijuna mladih Hrvata sve više rastu? Kako predusresti gubitak mladih koji odlučuju otići drugamo u potrazi za idealima i smislom kome oni pripadaju, jer im ovdje u njihovoj zemlji, njihovoj domovini, ne znamo pružiti pogodnost i prikladnost i vrednote? „Pravedna raspodjela plodova zemlje i ljudskoga rada nije puko čovjekoljublje. To je moralna obveza“ (usp. papa Franjo).
Biskupi Đakovačko-osječke metropolije uputili su prije dvije godine svoju pastirsku poslanicu o tim pitanjima, a jedva da se tko na nju osvrnuo. Poruke, izjave, poslanice biskupa ne shvaćaju i ne prihvaćaju ozbiljno. Našim medijima bio je važniji napuhani i izmišljeni „slučaj Gradište“, nego susret mladih u Vukovaru na kojem se skupilo 30 000 mladih. Crkva je marginalizirana, kad digne svoj glas, proglase ju natražnom, srednjovjekovnom, ‘klerofašističkom’, ‘ustašoidnom’, zločinačkom institucijom, dok se u isto vrijeme neki skrivaju svoje zločine „kao zmija svoje noge“, zaštićeni svojim sinovima i unucima koji ne dopuštaju da se otkriju zločini prošlosti.
- Crkvu u svijetu potresaju bolni događaji zlostavljanja, a i Crkvu u Hrvatskoj povremeno potresu takva pitanja. To su rane Crkve koje krvare. Možete li se osvrnuti na tu problematiku?
Nastupila su teška vremena i za papu Franju i za Crkvu općenito. Istina, to se nije dogodilo prvi put, ali nas to ne tješi. U povijesti Crkve nekoliko su se puta očitovale ljage na njezinu tijelu. Talijanski filozof i teolog Antonio Rosmini, u knjizi „Cinque piaghe della Chiesa“ – „Pet ljaga Crkve“, istaknuo je u XIX. stoljeću pet ljaga na tijelu Crkve i digao glas da se liječeći njih vrati povjerenje u Crkvu i crkvene ljude. Zbog toga su njegova djela stavljena na Indeks, a on proglašen najvećim neprijateljem Crkve. I mi smo u dogmatici učili da je bio heretik, a prije nekoliko godina Crkva je toga „heretika“ beatificirala, proglasila blaženim. Netko je rekao da Crkva ima pet, a ne četiri obilježja, tj. ona je jedna, sveta, katolička, apostolska i grešna Crkva.
Događaji u Crkvi iz novijeg vremena potresaju je od vrha do dna, ali ne zato što se to otkrilo, nego što se to dogodilo, i to u tako velikom broju. Crkva našega vremena prolazi kroz ozbiljnu katarzu (čišćenje), mnogi će se sablazniti nad tim činjenicama, mnogi će napustiti Crkvu, ali „blago onome tko se ne sablazni o mene“ kaže Isus (usp. Lk 7,23). Gospodin se još u Starom zavjetu okomio na pastire koji su pasli sebe, a ne ovce, koji su zloupotrijebili svoj autoritet i tako izgubili povjerenje cijeloga naroda. Gospodin je pozvao biskupe i svećenike i postavio ih da u njegovo ime i po njegovu uzoru kao dobri pastiri vode Gospodnje stado, a ne da se ponašaju kao vuci, robujući svojim strastima i nastranostima.
- Jednako bolno je pitanje porasta broja razvedenih bračnih parova. Na neki način uvijek se traže krivci… Je li kriva Crkva, obitelj i primjer koji se daje u obitelji ili pak društvo, mediji, svi zajedno… i na koji način pokušati pomoći?
Najgore što se u toj situaciji može učiniti jest da gubimo vrijeme „tražeći krivca“, ali to ne znači da ne treba tražiti uzroke i tako u korijenu liječiti bolesno. Valja imati na umu da živimo u sekulariziranom, postkršćanskom, ali i postmarksističkom vremenu u kojem su preuzele vlast i vladaju one velesile koje imaju namjeru rastočiti temeljne institucije na kojima je dosad počivalo društvo, tj. obitelj, Crkva i država.
Masonske velesile suvremenog sekulariziranog društva koje se postavljaju iznad svih institucija i struktura okomile su se na temelje ljudskog društva, tj. na brak (ženidbu) i obitelj (porodicu), pa i na državu. One smatraju da obitelj nije apsolutna, sveta, vječna i nepromjenjiva institucija i nije plod prirodnog čovjekova poziva, pogotovo nije nadahnuta i uređena nekim božanskim naumom. Zato nameću gender ideologiju, istospolne brakove, apsolutnu slobodu rastave braka, itd. Za njih je aktualni oblik bračnog života samo prolazna povijesna kategorija. Porodica nestaje i prestaje biti centar sjedinjenja članova obitelji. Obitelj ustupa mjesto slobodnom sjedinjenu slobodnih individua. Suvremeno sekularizirano društvo prihvatilo je od (propalog) marksizma ideju da porodica nije osnovna ćelija društva. Ako to društvo formalno i ne zastupa da treba ukinuti porodicu i naciju i uspostaviti društveni (zajednički) odgoj, ono smatra da porodicu, naciju, države, zakone, religiju, moral i slobodu treba kontrolirati, jer su to u neku ruku samo instrumenti koji služe višim interesima. Neke od tih ideja već su dobrano nagrizle naše društvo i naš „kršćanski“ mentalitet, na redu su rastave brakova, izglasana i zakonski odobrena Istanbulska deklaracija. Istina, često su u pitanju tzv. ‘permisivni zakoni’ koji nešto dopuštaju, ali ne naređuju. Međutim, ako je nešto pravno dopušteno, ne znači da je time i moralno dopušteno. U takvoj situaciji kršćani su pozvani suvremenom čovjeku pružiti svjedočanstvo svoje kršćanske savjesti i prihvaćanja obitelji i braka kakvi su izašli ispod Stvoriteljeve ruke.
- Za kraj našega razgovora zamolili bismo Vas da se osvrnete i na naš časopis. Kako vidite „Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije“? Možete li nam dati koju smjernicu kako bismo bili još kvalitetniji?
Glasnik/Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije mijenjao je ime i urednike, suradnike i čitatelje, ali je kroz to cijelo vrijeme, tj. od 1873. do danas, ostao na crti programskog Uvodnika, naslovljenog Naša namjera, što ga je njegov utemeljitelj biskup Josip Juraj Strossmayer zamislio, a u prvom broju Glasnika Uredništvo objavilo. Ovaj biskupijski časopis nije želio biti list ‘strogo znanstvena smjera’, nego je želio razglasiti naredbe i okružnice, zatim promicati praktično obrazovanje svećenstva, izbjegavajući suhoparne prepirke, gole i neplodne teorije… Časopis je imao svojih oscilacija ili zbog političkih obustava (1946. – 1948.) ili zbog policijskih konfiskacija, ili zbog nedostatka suradnika, ali u cjelini Glasnik/Vjesnik nije prelazio granice zacrtanih okvira.
Bez obzira na povremene oscilacije, njegova pastoralna orijentacija nije padala, nego rasla, kao što je to priznalo uredništvo slovenskog časopisa Cerkev v sedanjem svetu u svom prvom broju, o 20. obljetnici pretplate na naš biskupijski časopis (V. F., Ob jubileju smo mu hvaležni. Z veseljem ugotovljamo, da njegov nivo ni padal ampak je rastel…, u: Cerkev v sedanjem svetu 1-3/1967.).
Vjesnik je prolazio kroz najveću krizu nakon Drugoga vatikanskog koncila kad su počeli izlaziti i drugi časopisi sličnoga sadržaja i kad su se „ukrstila koplja“ između „progresista“ i „konzervativaca“ i kad je tadašnje Uredništvo propustilo neke priloge koji su odstupali od koncilskih smjernica, pa su čitatelji reagirali, pitajući se: „Je li to časopis za pastoralnu orijentaciju?“ Ipak, svojom znanstvenom razinom, ali i suradništvom i tematikom, ovaj časopis nadmašio je sve nade što ih je gajilo uredništvo u samim početcima njegova izlaženja. On je cijelo vrijeme izlaženja doista bio interdijecezanskog i internacionalnog karaktera, ne samo zbog toga što je nakon Drugoga svjetskog rata bio jedini vjerski časopis toga karaktera, nego i po tome što je uvijek imao suradnike i pretplatnike izvan granica biskupije i države.
Prema svjedočanstvu mnogih čitatelja, Vjesnik spada u vrh pastoralno-teoloških časopisa koji izlaze na području Hrvatske. Uz Gospodarski list,„nosi štafetu“ najdužeg staža u kontinuiranom izlaženju (1873. – 2019.). I onda kad je prijetila opasnost da bude posve zabranjen (1946. – 1947.) ispunio je prvu svoju zadaću, tj. objavljivao je obavijesti i okružnice. U zadnjih nekoliko desetljeća Uredništvo Vjesnika nema problema s potrebnim materijalima za pojedine brojeve ni u stručno-teološkom dijelu ni s dijelom (oba)vijesti. Teolozi, profesori, svećenici i laici rado se odzivaju pozivu na suradnju. Jedina mu je slaba strana –težina, ali ne mjerena znanstvenošću, nego kilogramima. Meni su liječnici ograničili podizati teret do 6 kg, a naš Vjesnik, npr. za 2014. godinu, teži 7,68 kg! Ali ništa zato, uskoro će Vjesnik dobiti na još većoj težini kad bude digitaliziran i kad ga budemo mogli staviti u džepić prsluka. – A dotad i otad samo naprijed i unaprijed, a na onom što je bio i što će ubuduće biti za našu Nadbiskupiju i domovinsku Crkvu već sada ČESTITAM!
M. Kuveždanin / Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije 1/2019. / Fotografije: Medijski arhiv Đakovačko-osječke nadbiskupije