ĐAKOVO (TU) – „Toliko je puta s usana blagopokojnoga pape Franje Crkvi i cijelom svijetu znala odjeknuti riječ ‘todos’ (svi), na njegovu zavičajnom španjolskom jeziku, sve u želji da svaku osobu, sve narode i kulture, sva mjesta i sva čovjekova iskustva, osobito sve one na životnim ‘periferijama’, označi kao one do kojih dopire i kojima je upućena Kristova Radosna vijest. I da cijelu Crkvu, sav Božji narod, sve zajednice i sve krštenike potakne da budu svjedoci i nositelji Evanđelja. U taj široki i sveobuhvatni ‘todos’ pape Franje, u zajedništvu cijele Crkve, i mi se večeras na osobit način uključujemo svojim zahvalnim spomenom i molitvom na prvu obljetnicu njegove smrti“, rekao je đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić predvodeći u prvostolnici sv. Petra u Đakovu, u utorak, 21. travnja 2026., misno slavlje o prvoj obljetnici smrti pape Franje.
U koncelebraciji je bio rektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu preč. dr. Stjepan Radić, vicerektor vlč. dr. Davor Senjan, kanonik Prvostolnog kaptola mons. Luka Marijanović i župni vikar Mihael Macanić, a liturgijsko pjevanje animirao je Zbor Santo pod vodstvom s. Jelene Kovačević.
U svojoj homiliji biskup Ivan ukratko je ocrtao životni put pape Franje, koji „do zadnjega dana svog zemaljskoga života na Uskrs i jutra Uskrsnoga ponedjeljka 21. travnja 2025. kad je preminuo, ne prestaje isticati da smo ‘kao pojedinci i kao zajednica, pozvani ‘dati tijelo i srce’ nadi Evanđelja’, jer se samo s Kristom može doživjeti istinska preobrazba: ‘tamo gdje se čini da je sve mrtvo, sa svih se strana ponovno javljaju klice uskrsnuća’“.
„Kako nas je znao zadiviti jednostavnim i poniznim gestama! I to od samoga početka, kad se prigodom prvoga pojavljivanja nakon izbora naklonio zamolivši sabrani Božji narod da ga za novu službu blagoslovi svojom molitvom“, rekao je biskup Ivan i nastavio: „Na istom je tragu i njegova prva homilija u Sikstinskoj kapeli 14. ožujka 2013., u nekom novom, ali jednostavnom stilu, s dinamičnošću glagolâ: hoditi, graditi, ispovijedati, donoseći u snazi Petrove službe učvršćivanja braće i sestara u vjeri jasnu i odlučnu pouku: ‘Ako ne ispovijedamo Isusa Krista, postajemo pobožna nevladina organizacija, ali ne Crkva, Gospodinova zaručnica’.“
U nastavku homilije biskup Ivan je istaknuo: „Slijediti nam je Isusov put, podsjećao je papa Franjo, na koji se odgovara životom, ne naučenim formulama. Često smo morali zastati kad čujemo kako ‘kršćanski put započinje korakom unatrag’. Kad to još snažnije naglasi: ‘Zapamtite to, kršćaninovo putovanje počinje korakom unatrag, oslobađajućom decentralizacijom, uklanjanjem sebe iz središta života’. Zašto? Jer slijediti Krista ne znači imati ga negdje ‘u zapećku srca’, misliti ‘da smo pobožni i dobri a nastaviti ići svojim putem ne dopuštajući da nas pobijedi i ponese Isusova logika’. A to je, ‘logika križa’, veli papa Franjo dok se pita: ‘Koliko je udaljen Onaj koji tiho vlada na križu od lažnog boga za kojeg bismo željeli da vlada silom i ušutka naše neprijatelje! Koliko se Krist, koji se nudi samo s ljubavlju, razlikuje od moćnih i pobjedničkih mesija kojima se klanja svijet’, u ‘duhovnoj svjetovnosti’ na čiju je opasnost snažno upozoravao, jer u njoj, živeći u svijetu, nikako nećemo uspjeti posvjedočiti da ‘nismo od svijeta’, nego ćemo vjeru lako prepustiti ‘posudi za destilaciju’, koja ju pretvara u ‘ideologiju’, a u njoj ‘nema Isusa, njegove nježnosti i blagosti, ni njegove ljubavi.“ Spominjući navedene poticaje, biskup Ivan naglasio je da je papa Franjo u središte kršćanskoga poziva najviše stavljao sasvim konkretna, svakodnevna djela, s pitanjem: „Umijem li prepoznati Isusovo lice u malenima? Brinem li se za bližnjega? Zahvaljujem li onima koji se brinu za mene?“
Biskup je posebno istaknuo korake blagopokojnoga pape na planu obnove Crkve rekavši: „I poslanje cijele Crkve u suvremenom svijetu papa Franjo je htio još više usmjeriti prema Kristu. Na tragu koncilske obnove poticao je u njoj obnovu sinodalnosti, kao njezine izvorne i bitne dimenzije, pozivajući ju da „raširi prostor svojega šatora“ (usp. Iz 54, 2), da bude Crkva u izlasku, zajednica susreta i dijaloga, Crkva slušanja, najprije onoga „što Duh govori crkvama“ (usp. Otk 3,13), potom uzajamnoga slušanja pojedinaca i zajednica, službi i karizmi koje rastu iz milosti i krsnoga poziva, imajući uvijek na umu svu konkretnost životnih prilika i kultura u kojima se živi i navješćuje Evanđelje.“
Potom je nastavio: „Na takvu zauzetost pape Franje podsjetio nas je ovdje u katedrali, u Misi zadušnici na dan papina ukopa i naš nadbiskup Đuro, ističući da nas je blagopokojni papa ‘neprestano pozivao na kulturu susreta, gradnju mostova, odgovornost jednih za druge, na izlaženje Crkve iz same sebe prema Kristu i prema bližnjemu, osobito prema onima koji su na različitim egzistencijalnim periferijama. Ukazivanjem na krizu koja današnjeg čovjeka baca u očaj, strah, zatvorenost i isključenost, papa je otvarao obzore nade koju nitko ne može ukrasti.’“
„U tu uskrsnu, radosnu nadu večeras ugrađujemo svoju molitvu za blagopokojnoga papu Franju“, rekao je biskup Ivan te zahvalio „za dragocjeni dar njegova života i službe, za pastirski nauk koji je pred naš ljudski pogled uvijek iznova stavljao Krista, utjelovljenoga Spasitelja, upućivao na njegovu blizinu i milosrdnu ljubav, koja nas obnavlja i jača, ne prestajući nas pozivati da ga nasljedujemo.“ Tiskovni ured