ČEPIN / ĐAKOVO (TU) – Misu zadušnicu za vlč. Helmuta Schumachera, umirovljenog svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije koji je preminuo 24. travnja 2026. u Kliničkoj bolnici u Osijeku u 83. godini života i 58. godini svećeništva, predvodio je u ponedjeljak, 27. travnja u župnoj crkvi Uskrsnuća Kristova u Čepinu srijemski biskup Fabijan Svalina, a homiliju je izrekao pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić. Nakon mise zadušnice sprovodni obredi održani su na Gradskom groblju u Đakovu jer je vlč. Schumacher u svojoj oporuci izrazio želju da bude pokopan u svećeničkoj grobnici.
Uz brojne svećenike, na misi zadušnici u župi posljednje službe vlč. Schumachera, prisutno je bilo mnoštvo vjernika iz Čepina i Osijeka, redovnice Družbe sestara Naše Gospe, Marijine sestre čudotvorne medaljice i Milosrdne sestre sv. Križa te nećaci pokojnika.
Ustrajao je boriti se za izgradnju župne crkve
Na početku mise zadušnice biskup Fabijan pozvao je vjernike i svećenike da u tišini srca donesu pred Gospodina život, svećenički put i sve ono što je bio i što je Crkvi dao vlč. Schumacher, koji je rođen u Zemunu, Srijemskoj biskupiji te je duboko u sebi nosio vjeru svoga kraja. „A ta vjera ga je oblikovala i vodila putem svećeništva, putem predanja, služenja i tihe vjernosti Bogu i ljudima. Posebno mjesto u njegovu svećeničkom životu zauzima i njegova dugogodišnja služba župnika u Retfali, u Osijeku. U zajedništvu s vjerničkim narodom nosio je teret jednog zahtjevnog vremena. U godinama komunističkog režima, kada nije bilo lako javno živjeti i graditi vjeru, zajedno sa svojim vjernicima ustrajao je boriti se za izgradnju župne crkve Uzvišenja Svetoga Križa. Bila su to teška i izazovna vremena, ali upravo se u toj kušnji očitovala njegova ustrajnost i njegova vjera i pastirska hrabrost. Bio je svećenik koji nije odustajao. Zajedno s narodom gradio je ne samo zidove crkve, nego i žive Crkve, zajednicu vjernika ukorijenjenu u Kristu. I njegova prisutnost i služenje ostavila je duboki trag u srcima mnogih vjernika“, naglasio je srijemski biskup i podsjetio da vjera, koju je živio i naviještao vlč. Schumacher, upućuje na Krista Isusa, pobjednika nad smrću, koji je smisao i ispunjenje svakog svećeničkog života.
Kristov odsjaj u životu i svećeničkoj službi
Započinjući svoju homiliju, biskup Ivan rekao je kako je pokojni svećenik u malom dijelu svoje oporuke uputio da se u bogoslužju njegova sprovoda izrekne homilija, ne neki govor njemu posvećen te rekao: „S razlogom nam daje tu uputu, koje ćemo se držati stavljajući u svemu u središte ‘našu nadu’ koja je Krist, jer je jedina nada koja ne postiđuje, nikad ne razočarava. I kad je u pitanju naša besmrtna nada, On je „Danica koja ne zna zalaza“ – kako smo i ove godine pjevali u uskrsnoj noći – Onaj „koji se povrati od mrtvih i vedro zasinu ljudskome rodu““
Spominjući se ipak „Kristova odsjaja što smo ga u životu i svećeničkoj službi našega brata svećenika Helmuta prepoznavali“, biskup Ivan je rekao: „Opraštamo se od njega u vazmenom vremenu, s prvom postajom sprovodnoga bogoslužja ovdje u župi Uskrsnuća Gospodinova, u kojoj je u Kristovo ime bio pastirom, sa župnom crkvom uz groblje, kako je to u prošlosti bila česta praksa. I u tome možemo prepoznati nešto važno, da se u našoj kršćanskoj vjeri sve temelji i vezuje na događaj i navještaj uskrsnuća: Krist je uskrsnuo, da i nas privede uskrsnuću – onakvom preobraženom životu kakav je i Njegov život poslije uskrsnuća. Zato i sama smrt, za kršćanina, prestaje biti zadnji ubojiti udarac, jer ju pobjeđuje nada uskrsnuća.“
Osvrćući se na evanđeoski odlomak o Dobrom Pastiru, koji se naviješta u cijeloj Crkvi, biskup Ivan rekao je kako je On, Dobri Pastir, ‘Veliki svećenik’ u čiju se službu u zajednici Crkve ucjepljuje život i služba svakog svećenika. „Kad se Isus predstavlja kao Dobri pastir, u središte stavlja istinu svoje ljubavi“, rekao je biskup Ivan i nastavio: „Pastir je to – kako nas je svojom porukom za jučerašnju nedjelju molitve za nova svećenička i redovnička zvanja potaknuo papa Lav – koji budi udivljenje: onaj tko ga promatra otkriva da život postaje uistinu lijep kad se ide za njim. U slici Dobrog pastira svećenik prepoznaje i gradi svoj identitet: bliskosti, sućuti i solidarnosti, življenoga zajedništva u Crkvi kojoj je glava Krist, koji za sve ljude polaže svoj život.“
Životni put
Biskup Ivan potom je iznio životni put pokojnog vlč. Schumacher. Rođen je 17. srpnja 1943. godine u Zemunu, od roditelja Antuna i Kristine, r. Močković. I za njegovu obitelj bilo je to vrijeme teških životnih prilika i ratnih stradanja. Unatoč opasnostima ostaju u Zemunu gdje mladi Helmut završava svoje osnovo i dio srednjoškolskoga obrazovanja. Gimnaziju završava u Đakovu u Biskupskom liceju s maturom 1961. Filozofsko-teološki studij i svećeničku formaciju završava u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu, nakon čega odlazi na odsluženje vojnoga roka u Bitolj, u Sjevernoj Makedoniji. Sveti red prezbiterata primio je u đakovačkoj katedrali na Petrovo, 29. lipnja 1968. godine zajedno s još 16 ređenika iz Đakovačke i Srijemske te dugih biskupija. Mjesto njegove svećeničke pastoralne službe od samih je početaka vezano uz grad Osijek. Započinje ju u današnjoj konkatedralnoj župi sv. Petra i Pavla kao kapelan, duhovni pomoćnik (1968. – 1971.), a nastavlja službom župnika u Župi Uzvišenja sv. Križa u Retfali. Na toj će službi ostati najdulje, nepunih 33 godine, nakon čega dolazi za župnika u čepinsku župu Uskrsnuća Gospodinova gdje kao župnik djeluje od 2004. do 2022., kada je umirovljen, ali u župi ostaje djelovati kao pastoralni suradnik sve do svoje smrti.
Vjerodostojnost, dosljednost, upornost
„I vjernici i mi svećenici u njemu smo prepoznavali neku osobitu smirenost, onako kako je smirena, blaga i tiha bila i boja njegova glasa, i u susretima i liturgijskim slavljima. Očitavala se u njegovoj prirodnoj smirenosti i iskrena vjerodostojnost, dosljednost i upornost. Koliko je samo napora trebalo uložiti u ostvarivanje projekta gradnje nove retfalačke župne crkve, sa stotinama molbi i susreta, s nakanom da se probiju tadašnje barijere socijalističkoga sustava koji nije dopuštao širenje kršćanske vjere i crkvenoga života. Smirenost je progovarala i u preciznosti i točnosti u oblikovanju pastoralnoga rada, u zajedništvu sa župnim vikarima i sestrama redovnicama Družbe sestara Naše Gospe. Smirenošću je obogaćivao i sve susrete sa subraćom svećenicima i vjernicima. U pripremnom razdoblju naše Biskupijske sinode upravo je njemu bilo povjereno sabiranje materijala o ustrojstvu župne zajednice. Nije odustajao od redovitosti svojih službi te je i u zadnjim godinama svoje aktivne službe brižno ostvarivao svoju katehetsku svećeničku službu, i to svakoga dana. Mnogi su ga veoma rado htjeli imati za sugovornika, prepoznajući njegovu srdačnu pozornost u dijalogu, strpljivost i misaonu dubinu te su ga istovremeno rado uzimali za ispovjednika i duhovnoga savjetnika“, rekao je na kraju svoje homilije biskup Ivan te nastavio: „Dragi naš vlč. Helmute, dok se s dubokom zahvalnošću opraštamo danas od tebe, ujedinjujući izraze zajedništva našeg nadbiskupa Đure, nadbiskupa u miru Marina i cijele naše nadbiskupije, zahvaljujući ujedno i svim onima koji su te pratili u razdoblju tjelesne slabosti i bolesti, svom dušom molimo za tvoj pokoj i mir, za tvoju vječnu, onu neprolaznu, uskrsnu radost.“
Nakon popričesne molitve, domaći župnik Ivan Ivan Kunčević uputio je prisutne kako će oproštajni govor uime župljana izreći župljanka Vesna Grbeš, zatim načelnik Općine Čepin Dražen Tonkovac te uime prezbiterija preč. Drago Tukara.
Kako bih mogao biti drugačije nego dobro?
Župljanka Grbeš u svom je govoru istaknula kako je vlč. Schumacher bio čovjeka čije ime se s pravom povezuje s ljudskošću, postojanošću, vjernošću i dobrotom. „Pred njegovim zemaljskim ostacima izražavamo duboku zahvalnost za sve što je učinio i ostavio iza sebe – za molitve, savjete i brižnu pastirsku skrb kojom je pratio svoju župnu zajednicu. Zahvalni smo i Božjoj providnosti koja ga je poslala među nas te ponosni što je bio dio naših života“, rekla je V. Grbeš te istaknula kako je prije dvadesetak godina, po dolasku u čepinsku župu, vlč. Helmut župljane iznenadio tišinom i skromnošću, „no upravo je u toj tišini bila njegova snaga. Strpljivo i ustrajno, iz dana u dan, gradio je zajednicu i svjedočio kako se mnogo može postići nenametljivim, ali odlučnim djelovanjem. Bio je hrabar i nepokolebljiv, vjeran svojim načelima i onda kada je bilo teško, ne povlačeći se pred izazovima ni pred autoritetima. Nije osvajao riječima, već djelima. Pažljivo je slušao ljude, razumio njihove potrebe i bio uvijek dostupan, osobito u trenucima kada je bilo najpotrebnije. Svojom blagošću, jednostavnošću i smislom za humor ulijevao je nadu i pokazivao da se životne poteškoće mogu nositi s vjerom i povjerenjem u Boga“. Na kraju svoga govora župljanka Grbeš podsjetila je na sigurni odgovor vlč. Schumachera na pitanje: Velečasni, kako ste?. „Obično slegnuo bi ramenima i odgovorio sa protupitanjem: Kako bih mogao biti drugačije nego dobro?, a često bi rekao i: Nikad bolje. Snaga je to čovjeka koji se ne predaje, koji nadasve vjeruje i koji je siguran u Božju ljubav. Opraštajući se od vlč. Schumachera sigurni smo da bi nam i sada dao isti odgovor: Nikad bolje. Sada znamo i vjerujemo da je tako.“
Oslanjao se na zajednicu vjernika koju je godinama gradio
U ime Općine Čepin, ali i u svoje osobno ime, kao župljanin, načelnik Tonkovac izrazio je zahvalnost na službi pokojnog vlč. Schumachera tijekom dvadeset i dvije godine u Čepinu. „Njegov dolazak 2004. godine označio je početak razdoblja predanog rada, duhovnog vodstva i iskrene brige za svakog čovjeka. Bio je svećenik koji nije tražio priznanja, ali je svojim djelima stekao poštovanje i povjerenje“, rekao je Tonkovac te nastavio: „U osobnim susretima bio je otvoren i topao, a razgovori s njim uvijek su donosili mudrost i mir. Njegove riječi s oltara bile su jednostavne, ali snažne, ostajući u srcima vjernika i nakon završetka mise.“ Uputio je kako vlč. Schumacher posljednjih trinaest godina nije tražio financijsku pomoć Općine jer je govorio kako općina ima većih prioriteta u izgradnji lokalne zajednice, a on se oslanja na zajednicu vjernika koju je godinama gradio. „Kako je bio skroman, iskoristio je svoj utjecaj da se pomogne župniku Đurici u obnovi krova crkve u njegovoj tadašnjoj župi. Osim obnove pročelja stolarije na župnoj crkvi, obnovio je i izgradio nadgrobne spomenike župnicima koji su sahranjeni na groblju u Čepinu. Živio je svoje svećeničko geslo riječima svetog Jakova: Kao što je tijelo mrtvo bez duše, tako je vjera mrtva bez djela. Te riječi nije samo navještavao, nego ih je svakodnevno svjedočio svojim životom“, uputio je načelnik Tonkovac.
Služba je uzvišena, a bio sam često nedostojan povjerenja.
Preč. Tukara u svom oproštajnom govoru podsjetio je na Isusovu prispodobu o sijaču te rekao: „Svatko tko nasljeduje Isusa Krista mora biti sijač. I svećenik je taj sijač, i velečasni Helmut Schumacher je bio sijač na kojega se odnosi poruka iz Isusove prispodobe… Izlazio je na Gospodnju njivu uvijek revno i odgovorno, i to s vjerom kako će ipak biti duhovnoga ploda kod vjernika. Osjećao se dužnim raditi i propovijedati bez obzira na broj slušatelja i bez obzira na ubiranje duhovnih plodova. Promatrajući ga, osjetilo se, da je kao svećenik dužan Bogu, radi toga što ga je pozvao u svećenički život. Bio tihi radnik i svećenik. Tiho je propovijedao, tiho ispovijedao, tiho savjetovao, a toliko je glasno slušao čovjeka da je odzvanjalo u srcu i duši sugovornika. Njegov rad i naviještanje evanđelja nije bilo u grmljavini, u oluji, u vihoru, u galami – nego u smirenosti, u lahoru blagoga šapta, baš kako treba današnji čovjek i današnje vrijeme.“ Preč. Tukara svoj govor zaključio je kraćim djelom iz oporuke vlč. Schumahera koji se na sve može odnositi: Hvala Bogu na svim dobrim ljudima kojima me obdario za života, dobrim roditeljima i bratom i sestrama, svećenicima i odgojiteljima, dobročiniteljima koji su me pratili u životu. Hvala na povjerenoj svećeničkoj službi i milostima koje je preko mene darovao potrebnima. Milostiv neka bude Bog kad promatra službu koju mi je povjerio. Služba je uzvišena, a bio sam često nedostojan povjerenja.
Sprovodni obredi
Sprovodne obrede na Gradskom groblju u Đakovu predvodio je biskup Ivan, a liturgijsko pjevanje đakovački bogoslovi i nazočni svećenici na čelu s mo. Ivanom Andrićem. Biskup Ivan je u svoje ime i u ime nadbiskupa Đure Hraniće te biskupa u miru Marina Srakića rodbini pokojnog svećenika Helmuta izrazio sućut i blizinu.
Na groblju se od pokojnika u ime župljana Župe Uzvišenja sv. Križa u Osijeku oprostila župljanka Nevenka Špoljarić. Govorila je o poniznom, skromnom i tihom svećeniku koji je u toj župi proveo 33 godine, a koji se neumorno zalagao za izgradnju retfalačke crkve u vrijeme kada je to bilo skoro pa nemoguće. „Pjevali ste tihim glasom Božjega čovjeka koji je dopirao u dubunu srca i to zato jer ste pjevali iskrenim srcem ljubeći Boga i sve nas. Pjevali ste životom, djelatno pokazujući ljubav Božju na poseban načina osobito u teškom razdoblju za Crkvu i život vjere“, rekla je između ostaloga župljanka Nevenka.
U ime svećenika Čepinskog dekanata govorio je ivanovački župnik Andrija Vrbanić. On je istaknuo poštovanje koje je pokojnik iskazivao svakome svećeniku koga je susreo i to iskreno, jednostavno, očinski i bratski. Vlč. Vrbanić je još rekao: „Napustio nas je naš svećenik Helmut koji je svojim tihim ali snažnim svjedočanstvom obilježio živote i mnogih od vas, njegovih vjernika. Njegov odlazak označio je završetak jednog dugog ustrajnog i duboko posvećenog svećeničkog puta. Tijekom svoje svećeničke službe ostao je vjeran jednostavnosti poniznosti i vrijednostima koje je živio bez potrebe za isticanjem bez potrebe da ga se tapša po ramenu i da ga se hvali ali te su ga kvalitete učinile prepoznatljivim i voljenim. U našoj dekanatskoj sredini bio je više od svećenika. Bio je tihi oslonac, čovjek koji je znao slušati ohrabriti i usmjeriti.“
Mnogi ga pamte kao svećenika koji nikad nije žurio, koji je svakoj osobi pristupao s poštovanjem i u svakome vidio Božje stvorenje. Njegov odlazak ostavlja prazninu u životu mnogih ali i zahvalnost za njegov život, njegovu blagost i ustrajnost te duboku vjeru, rekao je vlč. Vrbanić. Sprovodu su nazočili brojni svećenici te vjernici retfalačke župe i Župe Kristova Uskrsnuća Čepin u kojoj je vlč. Schumaher bio župnik i provodio svoje dane kao umirovljeni svećenik.
M. Kuveždanin / J. Hrehorović / foto: M. Kuveždanin / J. Hrehorović / Z. Žulj
