CRNA GORA (TU) – Od 30. rujna do 4. listopada 2026. vjernici Župe sv. Luke Evanđelista iz Josipovca zajedno sa svojim župnikom Mariom Žigmanom hodočastili su u Crnu Goru. Četverodnevni put bio je ispunjen molitvom, slavljenjem Euharistije, zajedništvom te upoznavanjem bogate duhovne, kulturne i povijesne baštine toga kraja.
Posebno mjesto tijekom hodočašća imala su euharistijska slavlja, te upoznavanje svetaca u Kotorskom zaljevu što se povezalo u jednu duhovnu cjelinu. U Herceg Novom skupinu je dočekao don Siniša Jozić, u Kotoru don Robert Tonsati, a u Budvi don Filip Janjić.
“Od svete Terezije do sv. Leopolda – ljubav prema Euharistiji”
Prvoga dana, 1. listopada, po dolasku u Herceg Novi slavila se misa u svetištu sv. Leopolda Bogdana Mandića. Budući da se toga dana slavio spomendan sv. Terezije od Djeteta Isusa, župnik Žigman na početku mise je povezao ovo dvoje svetaca, istaknuvši njihovu duboku ljubav prema Euharistiji.
Govoreći o sv. Tereziji, podsjetio je na njezin životni put koji je sama promatrala kroz dva razdoblja: vrijeme radosti te razdoblje žalosti i preosjetljivosti nakon smrti majke. Već kao djevojka osjećala je snažnu želju za ulaskom u samostan. Iako se njezin otac tomu u početku protivio, prepoznao je ozbiljnost njezina poziva te joj dopustio da s petnaest godina uđe u samostan.
Njezin je život potom obilježen velikim unutarnjim trpljenjem i osjećajem napuštenosti od Boga. Ipak, na pitanje je li izgubila vjeru odgovorila je niječno, a vlastitu je patnju prikazivala za duše koje ne vjeruju.
U tom primjeru župnik je pronašao poziv i za svakoga vjernika: ljubav prema Kristu usmjeravati prema Euharistiji te vlastita trpljenja prikazivati za osobno obraćenje, za obraćenje svojih bližnjih i za povratak Bogu onih koji su se od njega udaljili.
Nakon misnoga slavlja don Siniša Jozić koji je hodočasnike upoznao sa svetištem sv. Leopolda Bogdana Mandića i povijesnim prilikama toga mjesta, a potom je uslijedio obilazak Herceg Novog uz lokalnog vodiča te nastavak puta prema Budvi.
“Anđeo čuvar – dar Božje zaštite”
Drugoga dana, 2. listopada, na spomendan svetih Anđela Čuvara, put je vodio kroz Perast, prema otoku Gospe od Škrpjela, a zatim preko Mua do Kotora.
Dan je završen večernjom misom u crkvi sv. Marije od Rijeke u Kotoru. Na uvodu u misu župnik je podsjetio na istinu da je svakome čovjeku darovan anđeo čuvar. Njegova je zadaća pomoći čovjeku na putu prema Bogu, čuvati ga od Zloga i pratiti kroz životne opasnosti.
Govorio je i o tome kako se danas o anđelima čuvarima premalo govori i kako im se premalo obraćamo u molitvi. Zato je pozvao vjernike da obnove svijest o njihovu postojanju i ponovno otkriju jednostavnu molitvu svome anđelu čuvaru.
Podijelio je pritom i osobno iskustvo vezano uz prepoznavanje djelovanja vlastitoga anđela čuvara. Posebno je istaknuo kako je svaka misa ispunjena anđeoskom prisutnošću te zaključio mišlju Padre Pija da su, nakon Boga i Blažene Djevice Marije, anđeli među onima koji nas najviše vole.
“Radost koja ne prestaje”
Treći dan bio je posvećen Lovćenu i Cetinju. Put je uključivao Nacionalni park Lovćen i Njegošev mauzolej, a potom obilazak Cetinja, Biljarde, Muzeja kralja Nikole i Cetinjskoga manastira.
Nakon ispunjenoga dana uslijedila je večernja misa u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Budvi, gdje je skupinu dočekao don Filip Janjić.
Na početku mise župnik je govorio o razlici između sreće i radosti. Ljepote prirode, susreti i doživljaji na putovanju mogu čovjeka učiniti sretnim i ispunjenim, ali kršćanska radost ima dublji temelj.
Ona proizlazi iz Isusovih riječi da se učenici raduju jer su njihova imena upisana na nebesima. Bog čovjeka ne želi ostaviti samo na razini prolazne sreće koja često ovisi o izvanjskim okolnostima, nego ga uvodi u radost koja traje. Zato je vjernike pozvao da se i u svakodnevnim životnim okolnostima vraćaju tom izvoru radosti: svijesti da pripadaju Bogu i da su njihova imena upisana u njegove dlanove.
“Evanđelje koje traži osobni odgovor”
U nedjelju, 4. listopada, misu u 10 sati predvodio župnik Žigman, a u koncelebraciji je sudjelovao domaći župnik.
Polazeći od nedjeljnoga Evanđelja, propovijed je otvorila pitanje naše sklonosti da lakše uočavamo pogreške drugih nego vlastite. Kada čujemo priču o nekome tko krade, laže ili ogovara, često ćemo odmah pomisliti na nekoga iz svoje sredine. Rjeđe ćemo se zapitati odnosi li se ta priča možda upravo na nas. Isus poznaje takvu ljudsku logiku. Zato ne proziva svoje slušatelje izravno, nego im pripovijeda priču u kojoj sami prosuđuju što je dobro i loše. Potom dolazi preokret: priča koju su slušali zapravo govori o njima. Prvi korak obraćenja stoga nastaje onda kada dopustimo da Evanđelje više ne bude riječ o drugima, nego o nama. Župnik Žigman je tu poruku sažeo u tri naglaska.
Vinograd nije naš, nego nam je povjeren. On predstavlja naš život, obitelj, vjeru, sposobnosti i zdravlje. Bog od nas ne traži ono što nemamo, nego plodove onoga što nam je povjerio. A ti plodovi mogu biti sasvim jednostavni – lijepa riječ, zagrljaj, oprost, osmijeh ili vrijeme darovano drugome.
Bog ne prestaje kucati na vrata našega života. Njegovi „sluge“ mogu biti savjest, ljudi koji nam imaju hrabrosti reći istinu ili Evanđelje koje smo mnogo puta čuli. Problem nastaje kada sami sebi kažemo da imamo vremena. No možda upravo sadašnji trenutak traži naš odgovor. Što ako ipak nemamo vremena?!
Odbačenost nije posljednja riječ. Isus je bio odbačen, ali je Bog iz njegova odbacivanja učinio početak spasenja. I danas netko može nositi bol zbog toga što je bio odbačen i zbog toga zaključiti da ne vrijedi, da je teret ili da nije potreban. Nasuprot tome, Bog poručuje: „Kad te svi odbace, ja te ne odbacujem.“
Na završetku propovijedi postavljeno je još jedno pitanje: Što mi odbacujemo? Možda osobu koja nam je teška ili naporna, možda vrijeme koje bismo mogli darovati svojim najbližima, možda priliku koju nam Bog pruža. Poziv Evanđelja nije odbacivati ljude i prilike, nego odbaciti ono što nas udaljava od Boga, odbaciti grijeh.
Nakon mise skupina je krenula prema Hrvatskoj. Time je završilo hodočašće koje je kroz četiri dana povezalo susrete s kršćanskom baštinom Crne Gore, zajedništvo i molitvu, ali prije svega svakodnevni susret s Kristom u Euharistiji. Mario Žigman
