ĐAKOVO (TU) – Na teološko-pastoralnom seminaru za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije koji je započeo u srijedu, 16. rujna 2026. program je moderirao izv. prof. dr. sc. Boris Vulić, a drugo predavanje je održao je doc. dr. sc. Nikola Martinjak, isusovac i profesor na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Tema predavanja naslovljena je „Svećenik kao stranac – poslan u kontekst koji nije njegov“. Predavač je pošao od svakodnevice svećenika koji se često nalazi pred zadaćama i životnim situacijama za koje se tijekom svoje formacije nije izravno pripremao – od upravljanja materijalnim i administrativnim poslovima župe do susreta s bračnim, obiteljskim i osobnim poteškoćama ljudi koji mu se obraćaju za pomoć.
Upravo je iz toga iskustva razvio sliku svećenika kao „stranca“ koji je poslan u kontekst koji nije njegov. Naglasio je kako tu stranost ne treba shvatiti kao progonstvo koje valja podnijeti, nego kao poslanje koje treba živjeti. Pozivajući se na Isusove riječi o učenicima koji su poslani u svijet, premda „nisu od svijeta“, istaknuo je kako se svećenik neprestano susreće sa stvarnostima koje mu nisu potpuno poznate, ali je upravo u njih poslan.
Govoreći o brojnim očekivanjima koja se postavljaju pred svećenika, upozorio je na dvije krajnosti. Prva je pokušaj da se nastupa kao stručnjak u područjima za koja svećenik nije osposobljen, dok je druga povlačenje u isključivo „duhovno“ i zanemarivanje konkretnih životnih i materijalnih potreba ljudi i zajednice. Kao ispravan put izdvojio je poniznost, spremnost na učenje i sposobnost priznati: „Ne znam.“ Svećenik, istaknuo je, ne mora imati odgovor na svako pitanje, nego treba znati slušati, prepoznati vlastite granice i surađivati s ljudima koji imaju znanja i sposobnosti koje njemu nedostaju.
Posebnu je pozornost posvetio susretu svećenika s bračnim i obiteljskim pitanjima. Premda sam nema iskustvo bračnog i obiteljskog života, može biti osoba kojoj se ljudi povjeravaju upravo zato što istodobno ostaje dovoljno blizak da mu vjeruju i dovoljno udaljen da ne zauzima jednu stranu. Njegova kompetencija tada nije u osobnom iskustvu, nego u poniznosti i pozornom slušanju, bez brzog prosuđivanja i bez pretvaranja tuđe boli u povod za poučavanje. Važno je, naglasio je, prepoznati i trenutak kada treba priznati da određeni problem nadilazi vlastite mogućnosti te osobu uputiti odgovarajućem stručnjaku.
Predavač se dotaknuo i odnosa svećenika prema ljudima i zajednicama s kojima se posebno poveže, upozorivši na opasnost da pripadnost određenoj obitelji, skupini ili župi postane zamjena za slobodu koju zahtijeva svećeničko poslanje. Govorio je i o osobnim interesima i hobijima koji sami po sebi nisu problem, ali mogu postati oblik bijega ako svećenika udaljavaju od ljudi i mjesta na koje je poslan. Kao jednostavno mjerilo ponudio je pitanje čini li ga ono što voli prisutnijim među ljudima ili ga od njih udaljava.
Jedan dio izlaganja posvetio je i svećeničkoj zavisti, koju je opisao kao stvarnost o kojoj se rijetko govori, premda može ozbiljno opteretiti odnose među svećenicima. Govoreći o uspoređivanju s drugima – njihovim župama, pastoralnim uspjesima, odnosom s vjernicima ili priznanjem koje primaju – podsjetio je na biblijsku sliku starijega sina iz prispodobe o milosrdnom ocu. Problem zavisti, istaknuo je, počinje kada čovjek, gledajući dobro drugoga, zaboravi ono što je sam već primio.
Zaključno je naglasio kako trajna formacija svećenika nije ponajprije stjecanje novih vještina, premda su i one potrebne, nego dopuštanje da ga euharistija, zajedništvo i životno iskustvo iznova „udome“. Svećenik će, rekao je, uvijek na određeni način ostati stranac u kontekstu u koji je poslan, ali upravo u odnosu s Bogom i u blizini oltara može pronaći svoje istinsko uporište i mir. Sudionicima je na kraju uputio i nekoliko pitanja za osobno promišljanje o područjima službe u kojima se osjećaju kao stranci, načinima na koje se nose s vlastitim granicama te odnosima, vezanostima i napetostima koje oblikuju njihov svećenički život.
Po završetku drugoga predavanja uslijedila su pitanja sudionika i rasprava.
Radionice
Prvi dan seminara zaključen je radom u radionicama u kojima su obrađene teme važne za osobni i duhovni život svećenika. Doc. dr. sc. Ljubo Zadrić održao je izlaganje i radionicu „Disciplina i/ili ambicije? Celibat kao stvarnost osobne zrelosti i njegovo ostvarenje u zajedništvu Crkve“. U drugoj radionici mr. sc. Stjepan Matezović govorio je o temi „Osobna molitva u životu svećenika“. Sestra Dominika Anica Anić vodila je treću radionicu i obradila temu „Prve godine svećeništva: milost poziva i krhkost osobe“. Tekst i foto: Ivan Vuković
