Diljem Crkve u Hrvata uz svetkovinu Sv. Petra i Pavla događaju se svećenička ređenja te mnogi prezbiteri slave obljetnice svojega ređenja. Katolički tjednik donosi razgovor o svećeništvu s vlč. Davorom Senjanom, povjerenikom za pastoral svećeničkih i redovničkih zvanja Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Vlč. Senjan rođen je 1989. u Vinkovcima. Po završetku osnovne škole u rodnoj Jarmini upisao je opću gimnaziju u Vinkovcima. Nakon srednjoškolskog obrazovanja, 2008. pristupio je Bogoslovnom sjemeništu te upisao filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu gdje je i diplomirao 2013. Sljedeće godine na Petrovo zaređen je za svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije. Nakon dvije godine obavljanja službe župnog vikara u katedralnoj župi Svisvetih u Đakovu, 2016. otišao je u Rim, u Papinski hrvatski zavod Sv. Jeronima te započeo poslijediplomski studij svećeničke formacije na Papinskom sveučilištu Gregoriana.
Tu je magistrirao 2018. te doktorirao 2022. Trenutno je vicerektor i ekonom u bogosloviji u Đakovu, naslovni viši asistent na KBF-u u Đakovu i Filozofskom fakultetu u Osijeku na Odsjeku za psihologiju te povjerenik za pastoral svećeničkih i redovničkih zvanja Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Poštovani vlč. Senjan, dani uz Petrovo u mnogim biskupijama određeni su za svećenička ređenja, a u skladu s time brojni prezbiteri slave i obljetnice svoga ređenja. Unatoč postojanju brojnih studija o svećeništvu, kako biste ga Vi definirali? Koja je njegova važnost?
Svećeništvo je prije svega Božji dar Crkvi. Ono nije zanimanje ili profesija, nego poziv da čovjek svojim životom postane znak Kristove prisutnosti među ljudima. Svećenik nije pozvan prvenstveno nešto raditi, nego predstavljati Isusa Krista, Dobroga Pastira, koji okuplja, poučava, liječi, oprašta i vodi svoj narod. Važnost svećeništva proizlazi upravo iz toga što je ono u službi drugoga. Svećenik postoji radi navještaja evanđelja, slavljenja sakramenata i izgradnje zajedništva. Nije u središtu on kao pojedinac, nego Krist. Kada svećenik to ima na umu, njegovo služenje postaje plodno i radosno. U vremenu koje često naglašava individualizam i samodostatnost, svećenik svojim životom svjedoči da čovjek ne može živjeti samo za sebe. Pozvan je biti most između Boga i ljudi, ali i brat ljudima kojima je poslan. Mislim da je upravo ta dimenzija služenja ono što svećeništvo čini trajno aktualnim.
Vi ste u Rimu doktorirali teologiju sa specijalizacijom iz svećeničke formacije, a uz to ste i odgojitelj bogoslovima u Đakovu. Na što je potrebno danas staviti naglasak s obzirom na odgoj i obrazovanje budućih prezbitera?
Kada govorimo o formaciji budućih prezbitera, koliko god to zvučalo kao floskula, ponajprije treba staviti naglasak na istinsku ljubav prema Bogu i bližnjemu. Govorimo o četirima dimenzijama svećeničke formacije: ljudskoj, duhovnoj, intelektualnoj i pastoralnoj. To znači da je potrebno zastupati integralni pristup koji omogućuje rast u zrelosti. Uravnoteženost osobe jest ključna stvar. Ne možemo imati dobrog pastoralca bez zdrave ljudske osobnosti, niti duboku duhovnost bez ozbiljna intelektualnog rada. Osobito bih naglasio ljudsku zrelost. Današnji svećenik mora poznavati sebe, biti sposoban graditi zdrave međuljudske odnose, komunicirati, nositi se s vlastitim emocijama, prihvaćati kritiku i živjeti u zajedništvu. Bez toga ni najbolje teološko znanje neće biti dovoljno. Istodobno je važno da bogoslov nauči njegovati dubok osobni odnos s Kristom. Svećeništvo se ne može živjeti samo snagom dobre organizacije ili pastoralnih metoda. Ono se živi iz molitve i svakodnevnog susreta s Gospodinom. Sve ostalo iz toga proizlazi.
Jasno je kako današnja formacija u sjemeništima traži da bude multidisciplinarna te osim teologije i duhovnosti u sebe uključuje i psihologiju i pedagogiju te druge znanosti. Koliko je u svemu tomu važno duhovno vodstvo, ne samo za bogoslove, nego i za postojeće svećenike?
Duhovno vodstvo nije samo jedna od sastavnica formacije, nego njezino srce. Psihologija može pomoći čovjeku bolje upoznati sebe, pedagogija može razviti određene sposobnosti, ali samo duhovno vodstvo pomaže čovjeku učiti prepoznavati Božje djelovanje u vlastitu životu. To nije potrebno samo bogoslovima, nego svakom svećeniku. Naime, ređenjem formacija ne završava. Svećenik ostaje učenik Kristov cijeloga života. Zato je važno da i nakon ređenja ima osobu pred kojom može otvoreno govoriti o svom duhovnom životu, svojim borbama, radostima i pitanjima. Mislim da bismo trebali više govoriti o trajnoj formaciji. Svećenik koji se redovito ispovijeda, ima duhovnog pratitelja i njeguje molitvu, mnogo će lakše nositi terete služenja i ostati vjeran svome pozivu.
S obzirom na naše podneblje i naš mentalitet, svećenici su obično duhovno vodstvo ljudima kojima su poslani, međutim koliko su oni sami duhovno praćeni? Kako podići svijest o važnosti toga?
To je pitanje koje zaslužuje mnogo veću pozornost. Svećenici su navikli slušati druge, savjetovati, ispovijedati i pratiti, ali ponekad zaborave da i oni trebaju biti praćeni. Nažalost, još uvijek postoji određena bojazan da će traženje duhovnog pratitelja ili razgovor o vlastitim poteškoćama biti shvaćen kao znak slabosti. Mislim da je upravo suprotno. Znak je zrelosti kada čovjek zna da ne može sve sam. Trebali bismo stvarati kulturu međusobna povjerenja među svećenicima, gdje neće biti neobično imati duhovnog pratitelja ili redovito odlaziti na duhovne razgovore. Kao što liječnik ima svoga liječnika, tako i svećenik treba imati nekoga tko će pratiti njegov duhovni rast.
Koje bi osnovne odlike trebao imati „idealni“ duhovni pratitelj?
Prije svega, trebao bi biti čovjek duboke vjere i molitve. Duhovni pratitelj nije psihoterapeut niti savjetnik koji nudi gotova rješenja. Njegova je zadaća pomoći drugome prepoznati Božji glas. Uz to, trebao bi imati sposobnost slušanja. Danas svi mnogo govore, ali malo slušaju. Dobar pratitelj ne nameće svoje ideje, nego strpljivo prati osobu na njezinu putu. Važne su i razboritost, diskrecija i poniznost. Pratitelj mora znati čuvati povjerenje, poštovati slobodu osobe i biti svjestan da nije on taj koji vodi, nego Duh Sveti. U konačnici, najbolji duhovni pratitelji uvijek upućuju na Krista, a ne na sebe.
U Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji u posljednjih nekoliko godina veliki broj svećenika (20-ak) napustio je službu. Slično se događa i u drugim nad/biskupijama. Prema Vašem mišljenju, što je glavni uzročnik tomu?
Ne mislim da postoji jedan jedini razlog. Svaka je životna priča jedinstvena i bilo bi nepravedno donositi opće zaključke. Ipak, mislim da možemo govoriti o nekoliko čimbenika koji se međusobno isprepliću.
Prvi je pitanje ljudske i afektivne zrelosti. Svećenički život traži sposobnost življenja celibata, nošenja samoće, izgradnje zdravih odnosa i suočavanja s vlastitim granicama. Ako se ta područja ne razvijaju dovoljno tijekom formacije ili se kasnije zanemare, mogu postati izvor ozbiljnih poteškoća.
Drugi je nedostatak trajne formacije i pratnje. Ređenje nije završetak formacije, nego njezin početak. Svećenik koji ostane sam sa svojim pitanjima, krizama ili razočaranjima nalazi se u znatno težoj situaciji od onoga koji ima duhovnog pratitelja, prijatelje među svećenicima i podršku svoje biskupije.
Treći je čimbenik kultura u kojoj živimo. Društvo danas naglašava osobno zadovoljstvo, individualizam i neposredno ispunjenje želja. Takvo ozračje ne ostaje izvan Crkve, nego utječe i na svećenike. Zato je potrebno još snažnije graditi identitet koji se ne temelji na prolaznim osjećajima, nego na vjernosti pozivu.
Važno je, međutim, o ovim temama govoriti bez osuđivanja. Svećenici koji su napustili službu ostaju naša braća. Njihove životne okolnosti često su mnogo složenije nego što se može vidjeti izvana.
Među brojnim svjetskim krizama nalazi se i ona „svećenička“ koja se zrcali, barem iz europske perspektive, u sve manjem broju mladića koji se odlučuju za duhovni poziv. Koji su najveći izazovi za svećeništvo danas?
Najveći izazov nije prije svega manji broj kandidata, nego pitanje autentičnosti. Svako vrijeme traži vjerodostojne svjedoke. Mladi danas vrlo brzo prepoznaju razliku između onoga što netko govori i onoga kako živi. Živimo u kulturi koja snažno naglašava osobnu autonomiju, udobnost i trenutačno zadovoljstvo. To nije izazov samo za mlade, nego za sve nas. Svećenički poziv, međutim, po svojoj naravi uključuje logiku dara, odricanja i žrtve. On pretpostavlja spremnost staviti Krista i povjereno stado ispred vlastitih planova i komocije. Kada u društvu oslabi svijest da je vrijedno živjeti za nešto veće od sebe, razumljivo je da i spremnost na radikalne životne izbore postaje rjeđa. Istodobno, današnji svećenik pozvan je djelovati u društvu koje je pluralno, sekularizirano i digitalno povezano. To zahtijeva sposobnost dijaloga, otvorenost prema ljudima različitih uvjerenja i spremnost da se evanđelje naviješta jezikom koji suvremeni čovjek razumije, bez umanjivanja njegove zahtjevnosti. Još jedan izazov jest opasnost od aktivizma. Lako je postati administrator brojnih pastoralnih obveza, a izgubiti unutarnji život. Ako svećenik ne čuva vrijeme za molitvu, razmatranje i osobni odnos s Kristom, vrlo brzo će osjetiti umor i prazninu.
Uvijek se vraćam istoj misli: Crkva ne treba prije svega veći broj svećenika, nego svećenike koji će biti duboko ukorijenjeni u Kristu. Vjerujem da upravo takvi, svojim životom ispunjenim radošću, poniznošću i spremnošću na darivanje, mogu i danas probuditi nova zvanja.
Homoseksualizam i svećeništvo. Po Vašem mišljenju, koji su motivi osobama s homoseksualnim sklonostima da žele postati svećenicima unatoč smjernicama učiteljstva kako takve osobe ne treba pripustiti ređenju? Kako postupati u tim situacijama?
Ovdje je potrebno pristupiti temi s velikom ozbiljnošću i poštovanjem prema svakoj osobi. Crkva razlikuje dostojanstvo osobe od pitanja prikladnosti za određenu službu. Svaka osoba, bez obzira na svoje sklonosti, nosi neotuđivo ljudsko dostojanstvo i zaslužuje poštovanje. Motivi zbog kojih netko ulazi u sjemenište mogu biti vrlo različiti i nije moguće unaprijed pretpostaviti razloge. Netko iskreno osjeća poziv na služenje Bogu, netko traži smisao života, netko možda još nije dovoljno razriješio vlastiti identitet. Upravo zato je proces razlučivanja dug i ozbiljan. Učiteljstvo Crkve jasno je naznačilo kriterije za pripuštanje svetom redu, a zadaća odgojitelja nije donositi proizvoljne odluke, nego vjerno i razborito primjenjivati ono što Crkva traži. To podrazumijeva iskren dijalog, poštovanje osobe i odgovorno razlučivanje svakoga pojedinog slučaja. Mislim da je važno izbjeći dvije krajnosti: s jedne strane osuđivanje osoba, a s druge relativiziranje kriterija koje je Crkva postavila. Istina i ljubav uvijek moraju ići zajedno.
Živimo u digitalnom dobu, a društvene mreže i umjetna inteligencija sastavni su dijelovi svakodnevice svećenika. Što biste savjetovali svojim kolegama? Kako se ispravno služiti ovim alatima?
Digitalni svijet nije nešto izvan pastoralnog djelovanja; on je danas jedno od mjesta gdje ljudi žive, traže informacije i postavljaju životna pitanja. Zato vjerujem da Crkva treba biti prisutna i u digitalnom prostoru. Međutim, tehnologija mora ostati sredstvo, a ne cilj. Svećenik ne smije svoju vrijednost mjeriti brojem pratitelja ili pregleda na društvenim mrežama. Evanđelje se ne naviješta algoritmima, nego autentičnošću života.
Umjetna inteligencija može biti vrlo koristan alat za pripremu nastave, kateheza, propovijedi ili administrativnih poslova. I sam je povremeno koristim kao pomoć u istraživanju ili strukturiranju sadržaja. No, ona nikada ne može zamijeniti osobnu molitvu, pastoralno razlučivanje ni iskustvo susreta s konkretnim čovjekom. Ona nam eventualno može poslužiti kao nekakav podsjetnik, ali ne smijemo se zadržati na razini koju ona daje, nego ponirati u dubinu koju imaju otajstva koja proučavamo i naviještamo. Rekao bih da vrijedi jednostavno pravilo: koristimo tehnologiju tako da ona štedi vrijeme za ljude, a ne da nas udaljava od njih.
Iako je svećenik često okružen ljudima, neke studije su pokazale kako je jedan od najvećih problema svećenika usamljenost. Kako se s time nositi i na tragu toga koliko je važna svećenička solidarnost i svećeničko društvo?
Usamljenost i samoća nisu isto. Svećenik treba znati biti sam s Bogom; to je sastavni dio njegova poziva. Međutim, usamljenost koja proizlazi iz nedostatka bliskih odnosa može postati ozbiljan teret. Mislim da je zato iznimno važno njegovanje svećeničkog bratstva. Isus nije apostole slao same, nego zajedno. I danas je važno da svećenici mole zajedno, razgovaraju, dijele iskustva i ne boje se pokazati vlastitu ranjivost. Ponekad mislimo da moramo uvijek biti jaki i imati odgovore na sva pitanja. To nije realno. Svećenik također treba prijatelje, odmor, zajedništvo i trenutke u kojima neće biti samo onaj koji daje, nego i onaj koji prima. Bratska solidarnost nije dodatak svećeničkom životu, nego jedan od njegovih važnih oslonaca.
Za kraj ovog razgovora, što biste poručili mladima koji razlučuju poziv? Kako prepoznati i ne bojati se odgovoriti na Božji poziv?
Prije svega rekao bih im da se ne boje postavljati velika pitanja. Poziv se ne otkriva u izvanrednim događajima, nego najčešće u vjernosti svakodnevnoj molitvi, sakramentalnom životu i otvorenosti Božjoj riječi. Nitko ne može razlučiti poziv umjesto nas, ali nitko to ne bi trebao činiti sam. Zato je važno razgovarati s nekim od svećenika, uključiti se u život župne zajednice i dopustiti da vrijeme potvrdi ono što srce osjeća. Mladima često kažem da Bog ne traži savršene ljude. Da je tako, ne bi pozvao ni apostole. On traži raspoloživa srca koja su spremna učiti, rasti i prepustiti se njegovu vodstvu. Ako je poziv doista od Boga, on nikada ne oduzima čovjekovu radost, nego ju produbljuje. Možda neće ukloniti sve strahove, ali će dati mir koji čovjek ne može pronaći nigdje drugdje. Zato se ne treba bojati reći Bogu svoje iskreno „Da“. On nikada ne razočara onoga tko mu se s povjerenjem predaje. Stoga treba imati više povjerenja u Gospodina kada se razlučuje duhovni poziv. To je avantura u koju se treba upustiti svjesni da ne trebamo sve svojim rukama i nogama, nego duboko oslonjeni na djelovanje Božje milosti.
Najčešće pitanje s kojim se prezbiteri susreću je kako i kada su odlučili postati svećenicima? Možete li to podijeliti s našim čitateljima? Mislim da je zanimljivo kako ljudi često očekuju neki spektakularan trenutak obraćenja ili izvanredan znak. U mom slučaju poziv je sazrijevao postupno. Bio je to proces u kome su važnu ulogu odigrali župna zajednica, katolički izviđači, svećenici koje sam susretao i osobna molitva. S vremenom sam sve jasnije osjećao da me Gospodin poziva na put svećeništva i da mi upravo na tom putu daje duboki unutarnji mir. Uvijek volim reći da se nisam prvenstveno ja odlučio za svećeništvo, nego sam nastojao odgovoriti na Božji poziv. Inicijativa je uvijek Božja. Bog je onaj koji poziva, a na čovjeku je osluškivati, razlučivati i, unatoč vlastitim slabostima i strahovima, odgovoriti svojim slobodnim „Da“. Mislim da je upravo u tome ljepota svakoga kršćanskog poziva.
Naravno, bilo je pitanja, dvojbi i razlučivanja. Bilo je i bježanja od Božjeg poziva. Mislim da je to sasvim normalno. Poziv nije odsutnost pitanja, nego postupno otkrivanje da je Bog vjeran i da se na njega može osloniti. Zato nikada nisam svoju odluku doživljavao kao odricanje od života, nego kao prihvaćanje jednog načina života koji daje smisao i radost.
Kada danas pogledam unatrag, mogu reći da je svećeništvo za mene prije svega dar. Ne zato što je uvijek lako, naprotiv, ono nosi svoje zahtjeve i odgovornosti, nego zato što mi je omogućilo sudjelovati u Božjem djelu na različite načine. Posebno sam zahvalan što danas, kao odgojitelj u bogoslovnom sjemeništu, mogu pratiti mladiće koji i sami razlučuju svoj poziv. Promatrajući njihov rast, njihove borbe, pitanja i radosti, iznova se podsjećam da Bog i danas poziva te da njegova milost strpljivo oblikuje ljudsko srce. To me učvršćuje u uvjerenju da se uvijek isplati s povjerenjem odgovoriti na Božji poziv.
Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik