ĐAKOVO (TU) – Povodom 300. obljetnice rođenja biskupa Mateja Franje Krtice, u srijedu, 4. studenoga 2026. godine u Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu je održan Međunarodni znanstveni skup Prvi bosanski ili đakovački i srijemski biskup Matej Franjo Krtica i njegovo doba. Skup je okupio hrvatske i mađarske znanstvenike s ciljem rasvjetljavanja života i djelovanja biskupa Krtice te crkvenih, društvenih i kulturnih prilika 18. stoljeća. Organizirali su ga Đakovačko-osječka nadbiskupija, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje te Odsjek za povijest novoga vijeka Instituta za povijest Sveučilišta u Pečuhu.
U okviru skupa predstavljena su i istraživanja povezana s osobnim dnevnikom biskupa Krtice. Posebnu vrijednost predstavlja hrvatsko izdanje knjige „Matej Franjo Krtica i njegov dnevnik: život i djelo prvoga biskupa sjedinjene bosanske ili đakovačke i srijemske biskupije“, koja donosi prijevod njegova osobnog dnevnika na hrvatski jezik, popraćen znanstvenom studijom o njegovu životu i djelovanju. Najavljeno je i mađarsko izdanje knjige. Sudionici su razgledali izložbu „Biskup Krtica u povijesnim izvorima“, s građom o njegovoj ostavštini, rekonstruiranim osobnim grbom i novim povijesnim kartama koje prikazuju teritorijalne promjene biskupije.
Prva sekcija obuhvatila je tri predavanja. András Forgó analizirao je imenovanja katoličkih biskupa u Ugarskoj i Hrvatskoj tijekom 18. stoljeća, njihovo društveno podrijetlo, obrazovanje i napredovanje. Njegovo istraživanje dovelo je u pitanje predodžbu o episkopatu kao zatvorenoj plemićkoj skupini: i osobe neplemićkoga podrijetla mogle su napredovati zahvaljujući obrazovanju i crkvenoj službi, a Krtica je bio jedan od takvih primjera.
Zoltán Gőzsy govorio je o ulozi biskupskih sjemeništa i njihovoj važnosti za institucionalni razvoj Crkve. Na primjeru Pečuške biskupije i reformi biskupa Jurja Klime istaknuo je profesionalizaciju svećeničke izobrazbe, kvalitetu nastavnika, disciplinu i važnost jezičnih kompetencija u višejezičnoj sredini. Krtica je u Pečuhu djelovao kao profesor i kanonik, a stečena znanja poslije je primjenjivao u Đakovu, među ostalim u organizaciji konzistorija, provjeri osposobljenosti svećenika i provođenju kanonskih vizitacija.
Eldina Lovaš prikazala je Krticin životni put, obrazovanje i biskupsku službu. Rođen je 1726. u Rijeci, studirao je u Beču i Padovi, a doktorat iz teologije stekao je 1757. godine. Nakon dugogodišnjega rada u Pečuškom sjemeništu, za biskupa je posvećen 1774. i iste je godine stigao u Đakovo. Ondje se suočio s nedostatkom svećenstva, materijalnim teškoćama i nerazvijenom biskupijskom infrastrukturom. Posebno se istaknulo njegovo nastojanje da ojača upravu, uredi konzistorij pravilnikom iz 1785. te reorganizira teritorij biskupije. Godine 1781. uspostavio je dva arhiđakonata, a daljnjim promjenama oblikovana je mreža od devet vikarijata. Krtica je prikazan kao obrazovan i organizacijski sposoban biskup koji je sudjelovao u crkvenim reformama i izgradnji stabilnijega upravnog sustava.
Društvene, gospodarske i pastoralne prilike
Druga sekcija bila je usmjerena na društveno-gospodarske prilike, odnos Crkve i države te promjene u pastoralnoj organizaciji Slavonije i Srijema. Milan Vrbanus i Ante Grubišić analizirali su Đakovačko vlastelinstvo u vrijeme Krticina dolaska, oslanjajući se na popis iz 1773. godine. Na vlastelinstvu je tada zabilježeno 1977 naseljenih i 57 napuštenih kućanstava u 50 naselja. Autori su upozorili da komorski popisi nisu obuhvaćali cjelokupno stanovništvo, nego ponajprije porezne obveznike, odnosno odrasle muškarce starije od 15 godina. Gospodarstvo se temeljilo na ratarstvu i stočarstvu, dok je vinogradarstvo bilo slabije razvijeno. Zabilježeno je više od 18.000 jutara oranica, a stanovništvo je uzgajalo pšenicu, raž, ječam, zob i proso. Istraživanje je pokazalo da je vlastelinstvo u odnosu na sredinu stoljeća bilo naseljenije i gospodarski razvijenije, ali su stanovnike i dalje opterećivale tlaka i druge obveze.
Sanja Lazanin obradila je pripajanje župa s područja Vojne krajine sjedinjenoj biskupiji i izgradnju novih crkava u drugoj polovici 18. stoljeća. Na temelju arhivskih dokumenata prikazala je kako su reforme Marije Terezije i Josipa II. jačale državni nadzor nad crkvenom organizacijom. Sjedinjenje Bosanske, odnosno Đakovačke biskupije sa Srijemskom 1773. godine bilo je dio širega preustroja, a državne i vojne vlasti zadržale su znatan utjecaj na osnivanje župa, imenovanje svećenika, financiranje i gradnju crkava. Krtica je nastojao zastupati crkvene interese, ali je u pojedinim pitanjima, poput podjele petrovaradinske župe, morao pregovarati s vojnim vlastima. U njegovu su dokumentu evidentirana pripajanja deset župa Zagrebačke i sedamnaest župa Pečuške biskupije. Izlaganje je pokazalo da je odnos Crkve i države istodobno uključivao suradnju i ograničavanje biskupskih ovlasti.
Daniel Patafta razmotrio je promjene pastoralnoga života i odnos franjevaca prema dijecezanskom svećenstvu. Franjevci su tijekom osmanskoga razdoblja bili glavni nositelji katoličkoga života na ovim prostorima: održavali su bogoslužje, dijelili sakramente, poučavali vjernike i obnavljali crkve. Nakon uspostave habsburške vlasti postupno se razvijala teritorijalno jasnije uređena župna mreža pod snažnijom biskupijskom upravom. Taj proces nije značio nestanak franjevaca, nego prilagodbu njihova djelovanja novim okolnostima. Korespondencija Krtice i franjevačkog provincijala Josipa Paviševića pokazuje napetosti između biskupove odgovornosti za pastoral i nastojanja redovničkih poglavara da očuvaju samostalnost zajednice. Prema popisu iz 1785. godine, oko 150 franjevaca djelovalo je u pastoralnim službama izvan samostana. Zbog nedostatka dijecezanskoga klera franjevci su i dalje bili važni suradnici u župnoj skrbi.
Ivan Armanda predstavio je srijemske kanonske vizitacije, kojima je Krtica nastojao učvrstiti biskupsku prisutnost u području udaljenom od njegove rezidencije u Đakovu. Srijem je imao slabu crkvenu infrastrukturu, materijalne poteškoće i nedovoljno razvijene ustanove. Krtica je jačao upravu imenovanjem vikara i arhiđakona, poticao osnivanje župa te je tijekom službe obavio jedanaest vizitacija. U njima je pregledavao crkve, kapele, župne stanove, groblja i liturgijski inventar, poticao obnovu zapuštenih objekata te pratio rad škola i ubožnica. Zalagao se i za bolju zdravstvenu skrb, osobito stručnu osposobljenost primalja. U višejezičnom Srijemu zahtijevao je da hrvatski i njemački vjernici primaju propovijed i vjersku pouku na jeziku koji razumiju. Vizitacije su tako bile i sredstvo upravljanja i oblik neposredne pastoralne, društvene i kulturne skrbi.
Pastoralno djelovanje i značenje Krticine ostavštine
Posljednje znanstveno izlaganje održao je Stanislav Šota, koji je razmotrio teološko-pastoralne aspekte Krticinih okružnica i kanonskih vizitacija. Krticin pastoralni pristup bio je kristološki utemeljen i usmjeren na duhovno dobro povjerenih vjernika. Obuhvaćao je sakramentalni život, liturgiju, propovijedanje, katehezu, disciplinu svećenstva i uređenje crkvenih prostora. Biskup nije upravljao samo pisanim odredbama, nego je osobno obilazio župe, susretao se sa svećenicima i vjernicima, predvodio bogoslužja, dijelio sakrament potvrde i provjeravao stanje zajednica. Primjer vizitacije u Piškorevcima pokazao je koliko je taj postupak bio sustavan: uz liturgijska slavlja i propovijed, biskup je pregledavao crkveni inventar, groblje i župni dom, provjeravao financije te razgovarao sa župnikom.
Šota je posebno istaknuo Krticinu brigu za liturgijski prostor i redovitu katehezu. Biskup je zahtijevao da se vjeronauk održava u župama i filijalama kao zasebna pastoralna aktivnost, uz sustavno poučavanje i ponavljanje temeljnih istina vjere. U okružnicama je uređivao ponašanje svećenstva, podjeljivanje sakramenata, pobožnosti i vođenje matičnih knjiga krštenih, umrlih i vjenčanih. Zalagao se za moralnu i stručnu izobrazbu klera, uredno izvršavanje svećeničkih dužnosti te održavanje svećeničkih konferencija na kojima su se razmatrala moralna i pastoralna pitanja. Predavač je pritom ponudio i kritičku ocjenu: Krticin model bio je izrazito biskupocentričan, s naglašenim odlučivanjem i nadzorom biskupa, dok su laici uglavnom bili primatelji pastoralne skrbi. Ipak, njegova je pastoralna djelatnost nadilazila puki administrativni nadzor jer je uključivala cjelovitu brigu za život župne zajednice.
Na kraju znanstvenoga skupa
U cjelini, osam izlaganja prikazalo je Mateja Franju Krticu iz različitih istraživačkih perspektiva: kao obrazovanoga teologa i profesora, crkvenog upravitelja, sudionika reformi, organizatora biskupijske mreže i pastira koji je nastojao odgovoriti na potrebe stanovništva. Skup je pokazao da se njegovo djelovanje ne može promatrati izdvojeno od političkih i društvenih promjena u Habsburškoj Monarhiji, gospodarskih prilika Đakovačkoga vlastelinstva, odnosa s vojnim vlastima ni uloge franjevaca u pastoralnom životu. Posebno je naglašeno da formalno sjedinjenje biskupija nije bilo dovoljno samo po sebi: trebalo ga je provesti kroz upravne reforme, vizitacije, reorganizaciju župa, obrazovanje svećenstva i izgradnju crkvene infrastrukture.
Međunarodni znanstveni skup stoga je dao vrijedan doprinos istraživanju crkvene, društvene i regionalne povijesti Slavonije i Srijema. Predstavljanje Krticina dnevnika, izložba povijesnih izvora i suradnja hrvatskih i mađarskih institucija dodatno su osnažili njegovu znanstvenu i kulturnu vrijednost. Istraživanja predstavljena u Đakovu omogućuju cjelovitije razumijevanje biskupove ostavštine te potvrđuju važnost njegova djelovanja u oblikovanju teritorijalne, institucionalne i pastoralne strukture sjedinjene biskupije. Ivan Vuković