OSIJEK / LUDBREG (TU) – U sklopu prve godine provedbe programa „Resocijalizacija beskućnika – Most koji spaja“, koji financira Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, korisnici Centra za prihvat beskućnika Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije, zajedno s ravnateljem Caritasa preč. dr. Dragom Tukarom te djelatnicima i suradnicima Caritasa, pošli su na hodočašće u Ludbreg te pohodili svetište Predragocjene Krvi Kristove, kapelu Sv. Križa i muzej dvorca Batthyany.
Putovanje je za sve sudionike bilo prigoda za odmak od svakodnevnih obveza, a ravnatelj Tukara tijekom puta uveo je u prigodno promišljanje, podijelivši svakome zrno žita. „Ovo sjeme podsjeća nas na strpljivost i povjerenje. Čovjek je ta sjemenka koju je Stvoritelj Bog usadio u ovu zemlju. Brine li se Bog za te sjemenke ili je bezbrižno nastavio živjeti? Brižan je Bog, ali je i strpljiv i pun povjerenja”, rekao je. Govoreći o prispodobi o žitu i kukolju, osvrnuo se na odnose među ljudima: „Mi druge vidimo kao kukolj, žuljaju nas, smetaju. Možemo ih izbjegavati ili ih nasilno mijenjati, drmati, na silu otvarati pupoljak, prisiljavati da mirišu. A svaki je čovjek zatvoren pupoljak, tajna.” Istaknuo je da mir, zajedništvo i pomirenje ne nastaju prisilom, nego strpljivošću, povjerenjem i otvorenošću Božjoj milosti.
U nastavku promišljanja preč. Tukara naveo je primjer sv. Bernarda iz Clairvauxa, koji je papi Eugenu III. pisao o opasnosti da čovjek, zaokupljen brojnim poslovima, zanemari vlastitu nutrinu i dopusti da mu srce otvrdne. Potaknuo je hodočasnike da put u Ludbreg iskoriste kao priliku za zastajanje, obnovu povjerenja i promišljanje o vlastitoj nutrini. „To zrno koje držimo u ruci je tvrdo, ali s puno pažnje i ljubavi, strpljenja, povjerenja, ono će jednoga trenutka postati mekano i donijeti rod”, kazao je te korisnike, djelatnike i suradnike potaknuo da zrno sačuvaju i po povratku kući posade i promatraju hoće li niknuti.
Po dolasku u Ludbreg hodočasnike je pozdravio ludbreški župnik Kristijan Stojko te ih upoznao s poviješću svetišta Predragocjene Krvi Kristove i predajom o čudu koje se dogodilo 1411. godine tijekom misnoga slavlja, kada je svećenik u kaležu ugledao krv. Govorio je o čašćenju relikvije Krvi Kristove koja se čuva u svetištu te o svjedočanstvima vjernika koji u molitvi traže Božju pomoć. Župnik Stojko potaknuo je hodočasnike da Gospodinu povjere svoje nakane te ih uveo u zajedničku molitvu zaziva Krvi Kristovoj.
Središnji dio hodočašća bilo je misno slavlje koje je predvodio preč. Tukara. Podsjetio je na riječi Prve Petrove poslanice: „Znate da niste bili otkupljeni nečim prolaznim, srebrom ili zlatom, nego skupocjenom krvi Krista kao nevina i bez mane Jaganjca.” Preč. Tukara povezao je evanđeosku sliku kvasca s poslanjem Caritasa i svakodnevnim služenjem čovjeku. Istaknuo je važnost toga da kršćani budu kvasac koji djeluje iznutra, unoseći dobrotu, strpljivost i razumijevanje u odnose s drugima. Podsjetio je i na misao sv. Franje Saleškoga: „Jednom žličicom meda može se privući više muha nego bačvom octa”, te hodočasike potaknuo da u svojem radu i susretima s ljudima biraju blagost i dobrotu.
Tijekom misnoga slavlja liturgijsko pjevanje i sviranje animirala je s. Kristina Cenkovčan, a nakon mise sve je prisutne povela u dvorac Batthyany, gdje su razgledali kapelu Sv. Križa, povezanu s euharistijskim čudom pretvorbe vina u Krv Kristovu, te bulu pape Leona X., kojom je čudo priznato, a koja je izložena u muzeju. Razgledali su i stalni postav Zbirke sakralne umjetnosti s liturgijskim predmetima i ruhom, poglavito iz razdoblja baroka.
Na kraju hodočašća sudionici su zastali i na točki zbog koje se Ludbreg prema legendi naziva „centrom svijeta”, jer se na obodima zemaljskih krugova koji se od nje pružaju nalaze važni gradovi i metropole. M. Kuveždanin
