Uvod

Ovi Prijedlozi i poticaji nastali su na temelju predavanja, rasprava, radionica, okrugloga stola i zaključnih prijedloga iznesenih na Teološko-pastoralnome seminaru 2026. godine, održanom od 16. do 18. rujna 2026. godine u Đakovu, u organizaciji Đakovačko-osječke nadbiskupije i Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Tekst sabire ono što se u seminaru pokazalo pastoralno i formacijski plodnim te ga nudi kao poticaj za daljnju razradu u trajnoj formaciji, životu prezbiterija i pastoralnoj praksi.

U predavanjima, radionicama i raspravama pokazalo se da pitanje svećeničkoga identiteta nije moguće odvojiti od načina života. Zato se ovdje ne polazi samo od općih tvrdnji o važnosti molitve, formacije, zajedništva ili odgovornosti, nego od pitanja što bi se iz tih naglasaka moglo konkretnije razvijati: na razini osobnoga života svećenika, prezbiterija, dekanata, župe i nadbiskupijskih tijela zaduženih za trajnu formaciju.

Povjerenstvo pritom polazi od triju povezanih pretpostavki. Prvo, svećeničko služenje ostaje plodno samo ako je ukorijenjeno u odnosu s Kristom, molitvi i sakramentalnome životu. Drugo, osobna zrelost, briga za mentalno zdravlje, sposobnost traženja pomoći i kultura povjerenja nisu dodatak službi, nego dio odgovornoga življenja poziva. Treće, župno upravljanje, liturgijska praksa, javna komunikacija i suradnja s vjernicima laicima trebaju biti uređeni i vjerodostojni, a ondje gdje je riječ o upravljanju, administraciji i vizitacijama, također stvarno provjerljivi.

Pojedine prijedloge i poticaje treba razumjeti kao okvir za daljnju razradu. Neki se mogu razvijati odmah na župnoj ili dekanatskoj razini, dok drugi pretpostavljaju odluku nadležnih crkvenih tijela, izradu programa, imenovanje odgovornih osoba i kasnije vrednovanje provedbe. Važno je, međutim, da ono što je na seminaru prepoznato kao pastoralno i formacijski važno ne ostane samo zapisano nego da postane polazište za promišljene i provedive korake.

1. Identitet svećenika, osobna molitva i duhovni ritam

U središtu razmišljanja o osobnoj molitvi stoji temeljna istina da svećenik ne moli tek zato da bi učinkovitije obavljao svoju službu. Molitva nije funkcionalni dodatak pastoralnomu radu, nego mjesto susreta s Kristom u kojem se oblikuje svećenički identitet. Iz toga odnosa proizlaze način služenja, odnos prema ljudima, sposobnost razlučivanja i nutarnja sloboda pred zahtjevima službe.

U radionicama je istaknuto da osobnu molitvu danas osobito ugrožavaju rastresenost, digitalna buka, umor, stalna dostupnost i osjećaj da za molitvu treba čekati trenutak kada su sve druge obveze završene. Takav ritam postupno dovodi do toga da ono najvažnije postane prepušteno ostatku dana. Stoga se predlaže da se u programima trajne formacije redovito otvara pitanje osobnoga dnevnog ritma svećenika: vremena za molitvu, slavlje Euharistije, časoslov, Božju riječ, šutnju, sakrament pomirenja i odmor. To ne treba činiti moralizirajuće, nego kao pomoć svećeniku da prepozna što mu u stvarnosti oblikuje dan.

U sljedećem ciklusu trajne formacije jedan susret mogao bi biti izričito posvećen osobnomu duhovnom ritmu svećenika, s praktičnim pitanjima o molitvi, digitalnoj dostupnosti, umoru i redovitosti sakramentalnoga života. U tome je kontekstu potrebno ponovno poticati praksu lectio divina kao jednostavan i crkveno utemeljen oblik osobne molitve, osobito ondje gdje postoji opasnost da Božja riječ ostane samo materijal za propovijed. Jednako tako treba konkretno poticati redovitost sakramenta pomirenja i pronalaženje pouzdanoga duhovnog pratitelja.

Potrebno je stvarati prostore šutnje i odmaka od digitalne buke. Na razini dekanata to može značiti kraću mjesečnu duhovnu obnovu ili barem nekoliko takvih susreta godišnje, oblikovanih jednostavno: molitva, klanjanje, šutnja, nagovor, mogućnost ispovijedi i bratski razgovor. Jednako tako potrebno je njegovati razboritu digitalnu dostupnost: svećenik treba biti blizak i raspoloživ, ali ne stalno izložen pritisku trenutnoga odgovaranja putem digitalnih kanala. I redoviti dekanatski susreti mogu, osim nužnih dogovora i administrativnih pitanja, povremeno otvoriti prostor za zajedničku molitvu, klanjanje, razmatranje i iskren razgovor o duhovnome životu.

2. Celibat, osobna zrelost i kultura povjerenja

Predavanja, rasprave i radionice u kojima se govorilo o celibatu pokazale su da ga nije dovoljno promatrati samo kao pitanje tjelesne uzdržljivosti. Celibat je povezan s osobnom zrelošću, afektivnim životom, načinom uspostavljanja odnosa, iskustvom samoće, osobnim granicama i pripadnošću Crkvi. Upravo se zato o njem ne može govoriti površno, neodgovorno ni senzacionalistički. Drugim riječima, ne sa svakim niti u svako vrijeme na isti način.

U našem vremenu posebne izazove predstavljaju hiperseksualizirano okruženje, stalni digitalni podražaji, manjak povjerenja među svećenicima i sklonost da se krize dugo nose u samoći. Ako se o teškoćama ne može govoriti povjerljivo i ozbiljno, pomoć se često traži prekasno ili na pogrešnim mjestima. Zato se predlaže da se u trajnoj formaciji celibat redovito predstavlja kao put ljubavi, pripadnosti Kristu i Crkvi te zrelih odnosa, a ne kao puka disciplina koju treba izdržati. To zahtijeva povezivanje teološkoga značenja celibata s konkretnim pitanjima afektivne zrelosti, samoće, granica i odnosa s ljudima.

Na temelju prijedloga iznesenih na seminaru, predlaže se da nadležna nadbiskupijska tijela za trajnu formaciju jednom godišnje organiziraju povjerljiv formacijski susret o celibatu, afektivnoj zrelosti i osobnim granicama. Takav susret bolje odgovara manjim skupinama nego, brojčano gledajući, velikim okupljanjima, jer pretpostavlja diskreciju, jasno određenu temu, odgovornoga voditelja, po mogućnosti svećenika ili stručnjaka koji poznaje crkveni kontekst, te mogućnost ozbiljnijega razgovora. U takvim oblicima formacije treba govoriti i o osobnim motivima i ambicijama: o potrebi za priznanjem, bijegu od samoće, emocionalnoj ovisnosti, neurednim odnosima, dvostrukom životu i digitalnim napastima koje mogu udaljiti svećenika od zrelijeg življenja poziva.

Uz takve formacijske susrete potrebno je na razini nadbiskupije jasno naznačiti povjerljiv put razgovora i pomoći u krizama koje se odnose na celibat, odnose, samoću ili digitalne napasti. Taj put ne smije ovisiti samo o osobnoj snalažljivosti pojedinca nego treba biti crkveno odgovoran i praktično poznat svećenicima. Time se ne relativizira osobna odgovornost, nego se stvara realna mogućnost pomoći prije nego kriza preraste u ozbiljan pad. U takav sustav, prema potrebi, mogu biti uključeni duhovni pratitelji, teolozi, psiholozi i drugi provjereni stručnjaci koji razumiju narav svećeničkoga poziva.

3. Mentalno zdravlje, prve godine svećeništva i održivost službe

Radionice su pokazale da se iscrpljenost, nerealna očekivanja, pritisak da svećenik mora biti svima sve, manjak odmora i teškoće u usklađivanju službe s osobnim kapacitetima ne smiju promatrati kao rubne teme. One izravno utječu na kvalitetu svećeničkoga služenja, na odnose u prezbiteriju i na vjerodostojnost pred vjernicima.

Posebno su osjetljive prve godine svećeništva. Mlad svećenik iz formacijskoga okvira ulazi u stvarnost u kojoj se od njega često očekuje da odmah zna odgovoriti na pastoralne, administrativne, komunikacijske, obiteljske i krizne situacije. Zato se predlaže da se za svećenike u prvih pet godina službe oblikuje program redovitoga praćenja: najmanje dva susreta godišnje, mogućnost osobnoga razgovora s mentorom ili povjerljivim duhovnim pratiteljem (duhovnikom) te barem jedna kratka duhovna obnova. Takva pratnja treba pomoći mladom svećeniku da realno upozna vlastite darove i granice te da vjernost pozivu ne poistovjeti s potrebom da sam odgovori na svako očekivanje.

Briga za mentalno zdravlje svećenika treba biti dio sustavne trajne formacije, osobito kroz susrete, seminare i radionice koje pomažu prepoznati znakove iscrpljenosti, anksioznosti, depresivnosti, ovisničkih obrazaca, prekomjernoga rada i bijega od problema. Nadbiskupija bi trebala imati jasan i povjerljiv put pristupa stručnoj pomoći, tako da svećenici znaju komu se mogu obratiti kada im je potreban psiholog, psihijatar, stručnjak za ovisnosti ili drugi oblik stručne pomoći. U tome smislu, korisno je izraditi popis provjerenih stručnih suradnika kojima se svećenik ili župa mogu obratiti u pitanjima psihološke pomoći, obiteljskih kriza, ovisnosti, pravnih pitanja i socijalnih poteškoća. Takav pristup treba povezati i s odgojem za razborito prepoznavanje vlastitih granica: svećenik ne umanjuje svoju službu kada, u ozbiljnim psihološkim, obiteljskim, pravnim ili socijalnim teškoćama, zna reći da nije stručnjak te osobu uputiti onima koji joj mogu odgovorno pomoći.

Na temelju prijedloga iznesenih na seminaru predlaže se da nadležna nadbiskupijska tijela za trajnu formaciju, u suradnji s dekanima i provjerenim stručnim suradnicima, pokrenu jedan probni susret ili kraći probni ciklus pastoralne supervizije za zainteresirane svećenike. Pod pastoralnom supervizijom ovdje se ne misli na administrativnu kontrolu rada, nego na stručno vođen razgovor o konkretnim pastoralnim situacijama, vlastitim reakcijama, granicama, poteškoćama u odnosima i mogućim pogreškama u postupanju. Takav probni oblik pomogao bi vidjeti koji način podrške najbolje odgovara prezbiteriju i može li se razviti kao redovitiji oblik pomoći.

Na razini dekanata korisno je razvijati i susrete koji povezuju molitvu, bratski razgovor, odmor i jednostavnu ljudsku prisutnost. Oni ne trebaju biti dodatno opterećenje, nego pomoć da se u prezbiteriju čuva bratska blizina i da se iskustvo osamljenosti u službi ne prepušta samo osobnomu snalaženju pojedinoga svećenika. Konačno, pitanje razumijevanja trajne izobrazbe svećenika, neovisno o kojoj se dobi radi, pitanje je osobnoga odgovora na fenomen nepoučljivosti, koji se sve više javlja u vremenu u kojem živimo. Svijest, dakle, o stalnoj potrebi usavršavanja nije samo pitanje novih saznanja, koja bi dolazila “izvana”, nego daleko više pitanje otvorenosti svećenika za trajno napredovanje, što čini njegov identitet cjelovitijim i uvijek otvorenijim za osobnu, svećeničku izgradnju.

4. Odgovorno upravljanje župom i suodgovornost vjernika laika

Odgovorno upravljanje župom pokazalo se kao područje u kojem se vjerodostojnost svećeničke službe provjerava vrlo konkretno. Riječ je o prisutnosti župnika u župi, urednom vođenju matica, parica i imovnika te općenito župne administracije, odgovornome odnosu prema crkvenoj imovini, javnoj dostupnosti osnovnih informacija i načinu na koji se provode vizitacije.

Posebno je naglašeno da dekanske i kanonske vizitacije ne smiju biti samo formalnost. Ako se propusti evidentiraju bez praćenja, ako se izvješća uljepšavaju ili se prema različitim župama primjenjuju različiti kriteriji, među svećenicima i vjernicima stvara se dojam da odgovornost nije stvarna. Vizitacije zato treba provoditi kao stvaran instrument provjere, potpore i odgovornosti: utvrđene propuste treba jasno zabilježiti, naznačiti što je potrebno popraviti, odrediti odgovorne osobe i rokove te kasnije provjeriti jesu li obveze izvršene. Ondje gdje se obveze trajno zanemaruju, treba predvidjeti primjerene posljedice; ondje gdje župnik odgovorno postupa u zahtjevnim pastoralnim odlukama, treba imati jasnu potporu nadležnih.

Župnici trebaju redovito i javno ažurirati osnovne pastoralne informacije, osobito raspored misa, ispovijedanja i drugih važnih župnih susreta. To je osobito važno u vrijeme godišnjih odmora, blagdana i promjena rasporeda. Urednost u administraciji nije samo tehničko pitanje nego znak odgovornosti prema Crkvi, vjernicima i budućim naraštajima.

Župne suradnike ne treba uključivati stihijski, samo zato što su raspoloživi. Čitači, izvanredni djelitelji pričesti, sakristani, pjevači, članovi ŽPV-a i ŽEV-a trebaju imati odgovarajuću pripravu, jasnu zadaću, probno razdoblje kada je potrebno te povremeno vrednovanje služenja. Zato je na dekanatskoj ili nadbiskupijskoj razini korisno organizirati formacijske susrete za članove ŽPV-a i ŽEV-a, čitače, izvanredne djelitelje pričesti, sakristane i voditelje pjevanja. Jednako tako župnicima se može preporučiti da barem jednom godišnje u župi održe katehezu ili susret o sakramentalnoj disciplini, ponašanju u crkvi, liturgijskome redu i načinima odgovorne komunikacije u župnoj zajednici.

Treba njegovati i kulturu priznanja i zahvalnosti župnim suradnicima. Zahvalnost nakon dobro obavljenoga posla nije puka pristojnost, nego način izgradnje crkvenoga zajedništva i trajne motivacije za služenje. Tako se suodgovornost vjernika laika ne shvaća kao puko rasterećenje župnika, nego kao uređen i crkveno smislen oblik sudjelovanja u životu župne zajednice.

5. Liturgija, crkvena glazba, glas i javna komunikacija

Liturgija, crkvena glazba i javna riječ svećenika nisu sporedna pitanja pastoralnoga života. One oblikuju način na koji zajednica slavi vjeru, prima Božju riječ i doživljava Crkvu. Radionice su osobito naglasile da dobra liturgijska glazba nije ona koja najviše privlači pozornost na sebe, nego ona koja uvodi u Otajstvo koje se slavi.

Župnik i voditelj zbora trebaju zajedno planirati liturgijsku glazbu prema jasnim kriterijima: odgovara li pjesma konkretnomu liturgijskom trenutku, uključuje li zajednicu i usmjerava li prema Otajstvu koje se slavi. Župnik, kao prvi odgovorni za liturgijsko slavlje u župi, treba biti stvarno uključen u rad zbora. To ne znači da mora sam preuzeti ulogu voditelja glazbe, nego da treba njegovati komunikaciju, dijalog i poučljivost između svećenika, zbora i voditelja zbora. Na razini dekanata korisno je organizirati susret župnika i voditelja zborova o kriterijima izbora liturgijske glazbe, s praktičnim primjerima za različita liturgijska vremena.

Ne treba nekritički napuštati pjesme koje zajednica poznaje. Pastoralno nije isto što i popularno ili stalno novo. Liturgija podrazumijeva ponavljanje, zajedničko pamćenje i postupno uvođenje u otajstvo vjere. Kod izbora svake pjesme korisno je postaviti tri jednostavna pitanja: čemu ova pjesma služi u konkretnome slavlju; koga uključuje i što omogućuje zajednici; vodi li prema Otajstvu ili skreće pozornost prema izvođaču.

Istodobno je istaknuto da je glas jedan od glavnih alata svećeničkoga djelovanja. Svećenik svakodnevno propovijeda, čita, predvodi molitvu, razgovara, tumači i javno nastupa. Umor glasa, promuklost, gubitak daha i nerazumljiv govor mogu bitno otežati službu. Zato se predlaže da se radionice njege glasa, disanja i javnoga govora organiziraju barem dva puta godišnje, uz mogućnost uključivanja čitača i drugih župnih suradnika. Kod brzoga zamaranja glasa, nestajanja daha ili česte promuklosti potrebno je poticati stručni ORL pregled glasnica. Briga o glasu nije pitanje taštine, nego očuvanja jednoga od važnih alata službe.

S tim je povezano i pitanje priprave nedjeljnih čitanja. Bilo bi korisno da se na razini nadbiskupije ili, gdje je to izvedivo, na razini pojedinih župa, za svaku nedjelju pravodobno objave misna čitanja s kratkim i konkretnim uputama za čitanje: gdje tekst traži stanku, koje riječi nose smisao, kako izbjeći nerazumljivo ubrzavanje, kako izgovoriti teža imena i kako čitač treba služiti Božjoj riječi, a ne vlastitoj izvedbi. Time bi se pomoglo i svećenicima i župnim čitačima da liturgijska riječ bude jasnija, dostojanstvenija i razumljivija zajednici koja sluša.

Javna i digitalna komunikacija traže posebnu odgovornost. U vremenu brzih objava, dezinformacija, algoritamske vidljivosti i sadržaja nastalih uz pomoć umjetne inteligencije, svećenik ne smije mjeriti komunikaciju samo dosegom i vidljivošću nego vjerodostojnošću, istinitošću i učinkom na zajednicu. Zato je u programu trajne formacije potrebno predvidjeti jedan susret o javnoj i digitalnoj komunikaciji, s naglaskom na provjeru izvora, prepoznavanje dezinformacija, razumijevanje konteksta, odgovornu uporabu umjetne inteligencije i pastoralni učinak objava. Prije javne ili digitalne objave svećenik se treba pitati je li informacija provjerena, je li način izražavanja dostojan službe koju vrši te gradi li objava povjerenje i zajedništvo.

Zaključna napomena

Teološko-pastoralni seminar otvorio je pitanje svećenika u Crkvi i društvu danas, ne ponajprije kao pitanje funkcionalnosti, nego kao pitanje vjernosti daru sakramentalnoga poziva. Svećenička služba ne počinje od zadaća koje treba izvršiti, nego od odnosa s Kristom, iz kojega izviru služenje, razlučivanje i odgovornost. Zato molitva, celibat, bratsko zajedništvo, briga za cjelovitost osobe, uredno upravljanje župom, liturgijska odgovornost i vjerodostojna javna riječ nisu odvojene teme, nego različita mjesta na kojima se provjerava isto: živi li svećenik svoju službu kao dar primljen za Crkvu i za povjereni narod. I kada se čini da svećenik, unatoč svojemu identitetu poziva, biva pozvan djelovati na područjima koja nisu pitanja njegova središnjeg poziva, ipak je moguće i te djelatnosti prihvatiti kao potrebne, učiniti ih vlastitim u smislu osobne izgradnje, nikada pri tome ne zaboravljajući da i takve zadaće budu smještene u izvor i srce njegova poslanja: u odnos prema Kristu, iz kojega proistječu svi drugi odnosi.

Ovi Prijedlozi i poticaji ne žele iscrpiti sve ono što je na seminaru otvoreno. Njihova je svrha pomoći da se ono što je prepoznato u predavanjima, radionicama i raspravama nastavi prevoditi u život: u obnovu duhovnoga života svećenika, u jačanje povjerenja u prezbiteriju, u jasnije putove pomoći, u urednije župno upravljanje i u vjerodostojniju prisutnost Crkve u javnosti.

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET U ĐAKOVU

Povjerenstvo za Teološko-pastoralni seminar

Objavljeni zaključci TPS-a 2026.