ĐAKOVO (TU) – Svoju naslovnu svetkovinu Uzvišenja svetoga Križa, 14. rujna 2026. godine, Milosrdne sestre sv. Križa proslavile su svečanom misom u samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova, koju je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić, u koncelebraciji s mons. Rumenom Stanevom, sofijsko-plovdivskim biskupom u Bugarskoj, vlč. Nikolom Klemenom, tajnikom Nadbiskupskoga ordinarijata, prof. dr. Ivicom Ragužem, rektorom samostanske crkve i vlč. Mihaelom Macanićem, župnim vikarom Župe Svih svetih u Đakovu.
Na početku homilije mons. Hranić je posvijestio aktualnu stvarnost povezanu s pojmom i otajstvom Križa: „Otac Teodozije je govorio da mu trebaju sestre koje razumiju križ, jer će u tom slučaju s njima postići sve. No, u svakome od nas, draga braćo i sestre, draga braćo svećenici, pa tako i u vama sestrama kao ljudima postoji otpor prema križu. Ljudi se pitaju, pa i mi sami: zašto križ i muka ako nas Bog želi sretnima i blaženima? Spontano se opiremo križu. Iako ste Milosrdne sestre sv. Križa, križ ipak nije nešto što ćete i Vi jedna drugoj rado poželjeti ‘Želim ti križ.’ Kad biste to rekle jedna drugoj, kako bi to druga sestra doživjela? Pitala bi: ‘Što imaš protiv mene? Šta sam ti se zamjerila?
U našim životima nam nije lako prepoznavati skrivenu Pobjedu križa. Iako vodimo duhovni život, meditiramo, molimo, živimo redovitim svakodnevnim sakramentalnim životom te iako u svakoj misi slavimo Pobjedu križa, ipak – zar ne? – zaboravljamo na Isusove riječi: ‘U svijetu imate muku, ali hrabri budite: jer ja sam pobijedio svijet.’ (Iv 16,33). No, bez obzira na naše subjektivno osobno iskustvo, svaki puta kad pristupamo stolu Gospodnjem, iznova se podsjećamo na pobjedu ljubavi koja je proizašla iz Isusova križa, koja nas hrani i vodi prema vječnome životu. Križ i euharistija ne mogu biti odvojeni. U svakoj sv. misi Krist Gospodin se iznova podiže na križ, prikazujući se Ocu za nas i za naše spasenje. I po sv. pričesti, po sakramentalnom zajedništvu s njim, mi osobno i zajedno kao pričesnici, kao Crkva, postajemo dionici njegove žrtve i pobjede nad smrću i križem.“
Mons. Hranić uzeo je zatim primjere iz liturgijskih čitanja svetkovine, starozavjetnu sliku iz Knjige Brojeva (usp. Br 21,4-9), te iz evanđelja Iv 3,13-17, i naglasio: „Židovski su rabini uzdignutu zmiju tumačili kao simbol koji je usmjeravao misli Izraelaca k Bogu. Nije zmija bila izvor ozdravljenja, već Bog koji je tražio vjeru svoga naroda. Gledajući u zmiju, Židovi su trebali vjerovati da je Bog onaj koji ih ozdravlja i liječi, svoje srce od mrmljanja vraćati k Bogu, od otpora vraćati se k Bogu… Evanđelist Ivan na tome tragu kao da u današnjem evanđeoskom odlomku želi reći: Isus će biti podignut na križ kako bi ljudi okrenuli svoje misli k Bogu i kako bi, vjerujući mu, spoznali da je križ znak njegove – Božje ljubavi i njegovoga poraza svakoga našega ljudskog zla i patnje u ovome svijetu. U tome je paradoks te snaga križa.
Križ nije samo zlo. Iz naše ljudske perspektive trpljenje, patnja i križ su zlo, ali trpljenje i patnja, križ je u stvari put u slobodu i puninu života. U zmiji na stupu, odnosno u Isusu na križu nalazi se i protuotrov: nesebična Božja ljubav za sve. Ona je protuotrov protiv zla. I mi smo, kao i Židovi, pozvani vjerovati Bogu (odnosno svoje povjerenje pokloniti utjelovljenome Sinu Božjemu, koji se daruje do kraja, do znoja krvlju, do muke trpljenja zbog razapinjanja za nas i do strašnog najokrutnijeg, najbolnijeg i najsramotnijeg oblika umiranja i smrti što ga je izmislio pomračeni ljudski um, po križu po kojemu je Isus prošao kroz iskustvo pakla: iskustvo potpune napuštenosti od Boga ‘Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?’) da bismo u sablazni i ludosti njegovoga križa i umiranja zbog darivanja do kraja okusili i imali spasenje.“
Mons. Hranić zaključio je homiliju riječima: „Drage sestre i braćo, nema ozdravljenja bez pogleda uprta u Križ Isusa Krista. Samo ljubav, velikodušnost i poniznost preobražavaju, jer su niknule iz Gospodinova križa. Dok nosimo križ, pozvani smo vjerovati da Bog djeluje u svakom trenutku našega života, čak i onda kada ga ne razumijemo, kad ne razumijemo križ kojega nosimo. Križ nosi duboko mističnu dimenziju. Sveti Ivan od Križa opisuje ‘tamnu noć duše’ kao iskustvo križa koje nas pročišćava i uvodi u najdublje sjedinjenje s Bogom. Ljubeći križ, kaže on, ulazimo u dubinu Božje ljubavi, postajući sposobni za istinsku radost, jer ‘tko ne traži Kristov Križ, ne traži Kristovu slavu.’ Stoga smo pozvani ne samo prihvaćati križ, već ga i tražiti te prigrliti kao sredstvo našega preobražavanja i put do jedinstva s Bogom po Kristu i njegovu križu.
Neka nam ova današnja svetkovina Uzvišenja svetog Križa bude poziv i podsjetnik na snagu i ljekovitost Kristova križa i neka nam sv. pričest bude protuotrov protiv odbacivanja Boga i snaga za vjernost Isusu po potpunom vjerničkom i redovničkom predanju i umiranju sebi, odnosno neka nam pričest koju ćemo primiti bude snaga za križ po kojemu ulazimo u puninu zajedništva s Bogom.“
Nakon mise slijedilo je čašćenje relikvija sv. Križa, a predvečer su se u samostanu okupili vjernici kako bi zajedno sa sestrama proslavili njihovu naslovnu svetkovnu. Na početku ih je pozdravila s. Marija Brizar, prov. Poglavarica koja je predvodila molitvu potpunoga oprosta koja se moli o 800. obljetnici sv. Franje, u samostanskim crkvama. Nakon toga slavlje se nastavilo također čašćenjem relikvija sv. Križa, te Križnim putem i susretom sestara s prisutnim vjernicima, u vrtu Samostana. Nakon svega proslava je zaokružena molitvom Večernjih hvala Božanskoga Časoslova.
Uoči svetkovine sestre su započele slavlje Večernjim hvalama i nedjeljnom misom u zajedništvu s vjernicima, koju je predvodio vlč. Macanić, te nakon mise prigodnim koncertom Mie Mandić na flauti, s. Josipe Pavle na orguljama te Monike Barat, postulantice, koja je pjevala solo dionice. s. Nada Martinković