OSIJEK (TU) – U nedjelju, 7. lipnja 2026. godine, u konkatedrali svetih Petra i Pavla u Osijeku slavljena je misa zahvalnica za završetak akademske godine. Euharistijsko slavlje predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić, a koncelebrirali su mons. Ivica Pažin, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, vlč. Davor Vuković, sveučilišni kapelan te profesor na na KBF-u u Đakovu, preč. Drago Tukara, ravnatelj Caritasa i Nadbiskupskog vikarijata te vlč. Boris Vulić, profesor na KBF-u u Đakovu. Na misnom slavlju okupili su se studenti, mladi i brojni vjernici kako bi zahvalili Bogu za proteklu akademsku godinu.
Na početku misnog slavlja nadbiskup je pozdravio sve okupljene te se osvrnuo na nedjeljno evanđelje, potaknuvši vjernike da jedni drugima budu „liječnici“ – osobe koje pomažu, prihvaćaju i podižu druge. Posebno je naglasio kako se ne smijemo stidjeti onih koji su drugačiji ili kojima je potrebna pomoć, nego ih prihvaćati kao braću i sestre.
U animiranje misnog slavlja čitanjem su se uključili prof. dr. sc. Vlado Guberac, prorektor Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku i Marko Mešin, potpredsjednik udruge Duhos. Molitvu vjernika pročitale su dvije studentice, Sara Radmanić i Ena Bosmanić, dok je misu sviranjem i pjevanjem animirao župni zbor mladih koji redovito animira večernje mise u konkatedrali.
Središnja tema homilije bila je evanđeoska zgoda o pozivu carinika Mateja. Nadbiskup je pojasnio društveni položaj carinika u Isusovo vrijeme, podsjetivši kako su bili omraženi u narodu zbog suradnje s rimskim okupatorima i često nepravednog ubiranja poreza. Smatrani su pohlepnima, nečistima i nedostojnima zajedništva, zbog čega su bili isključeni iz vjerskog i društvenog života.
Upravo zato, istaknuo je nadbiskup, Isusov susret s Matejem predstavlja snažnu poruku za svakoga čovjeka. Dok su drugi u Mateju vidjeli samo carinika, Isus je vidio čovjeka. Dok su farizeji gledali njegovu prošlost i njegove pogreške, Isus je prepoznavao njegovu budućnost i mogućnost da svoj život potpuno stavi u službu Boga.
„Matej Isusu nije bio problem“, naglasio je nadbiskup. Isus je u njemu vidio ono dobro koje se često skriva ispod ljudskih slabosti i grijeha. Vidio je osobu sposobnu ostaviti sve i poći za Gospodinom te postati navjestiteljem Radosne vijesti.
Posebno je istaknuo jednostavnost Isusova poziva. Isus ne ulazi u rasprave s Matejem, ne predbacuje mu njegovu prošlost, ne nabraja njegove grijehe niti od njega najprije zahtijeva obraćenje. Jednostavno mu kaže: „Pođi za mnom.“ U toj jednostavnosti krije se dubina Božjeg djelovanja. Isus ne osuđuje, nego poziva. Ne zatvara vrata zbog prošlosti, nego otvara mogućnost novoga života.
Matejev odgovor jednako je jednostavan i snažan. On ustaje i polazi za Isusom. Time ostavlja svoj dotadašnji život te prihvaća mogućnost da za njega postoji drukčija budućnost. Nadbiskup je istaknuo kako je to slika svakoga obraćenja – trenutka kada čovjek povjeruje da ga Bog ne definira po njegovim pogreškama, nego po njegovoj sposobnosti da prihvati Božji poziv.
Govoreći dalje o evanđeoskom događaju, nadbiskup je podsjetio kako Isus nakon toga ulazi u Matejevu kuću i blaguje zajedno s carinicima i grešnicima. Takav je postupak za tadašnje društvo bio gotovo nezamisliv. Farizeji su bili zgroženi jer su vjerovali da se pravedan čovjek mora držati podalje od onih koji žive grešnim životom.
No Isus na njihove prigovore odgovara riječima da liječnik nije potreban zdravima nego bolesnima. Nadbiskup je naglasio kako Isus ovdje sebe ne predstavlja prvenstveno kao učitelja, nego kao liječnika. Njegovo poslanje nije osuditi čovjeka, nego ga izliječiti. Zato prilazi grešnicima, prihvaća ih, sjeda za njihov stol i daruje im svoje milosrđe. U svakome od njih traži ono dobro i pristupa im najprije kao ljudima, a ne kao nositeljima njihovih pogrešaka.
Nastavljajući razmišljanje, nadbiskup je istaknuo kako je čovjeku osjećaj za drugoga prirođen već samim činom stvaranja. Bog je čovjeka stvorio za odnos i zajedništvo. Problem farizeja nije bio nedostatak znanja. Oni su dobro poznavali Zakon i vjerske propise, ali je njihovo srce ostalo daleko od Boga i čovjeka. Imali su znanje, ali nisu imali milosrđa.
Osvrćući se na prvo misno čitanje, nadbiskup je podsjetio na temeljnu poruku da je Bogu draže srce koje suosjeća i moli za druge nego mnoštvo izvanjskih žrtava. Upozorio je kako liturgija, pobožnost i vršenje vjerskih dužnosti, ako nisu povezani s ljubavlju prema bližnjemu, mogu čovjeka učiniti još zatvorenijim za potrebe drugih ljudi.
Posebnu je pozornost posvetio mladima, istaknuvši kako oni često pokazuju veću osjetljivost za nepravdu i potrebe slabijih. Dok stariji nerijetko izbjegavaju zauzeti se za istinu zbog straha od posljedica, mladi su spremniji izložiti se i stati na stranu onih koji trpe nepravdu. Crkvi su potrebni upravo takvi mladi ljudi – oni koji se ne boje stati uz odbačene, gubitnike i nevoljnike te se boriti protiv lažnih kompromisa i nepravde.
Na kraju homilije nadbiskup je pozvao okupljene da nikada ne posumnjaju u svoje ideale te da se zauzimaju za pravednost, ali bez osuđivanja i odbacivanja drugih. Podsjetio je na Isusove riječi: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva“ te potaknuo vjernike da dublje promišljaju njihovo značenje.
Homiliju je zaključio molitvom da Gospodin svaku ljudsku žrtvu pretvori u milosrdno srce, svaku molitvu u sposobnost slušanja drugih, a svako vršenje Božjih zapovijedi u poniznu ljubav koja ne osuđuje i ne ponižava, nego hrabri, prihvaća i izgrađuje bližnje.
Nakon pričesti uslijedio je himan Tebe Boga hvalimo, a nakon mise održano je tradicionalno druženje biskupa sa sveučilišnim profesorima i djelatnicima fakulteta. Ana Pavković/Foto: Marija Obrovac