OSIJEK (TU) – Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove proslavljena je u četvrtak, 4. lipnja 2026., svečanim misnim slavljem u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla, koje je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić. Nakon mise uslijedila je tijelovska procesija. Zbog radova na osječkoj konkatedrali, vjernici su Presveti Oltarski Sakrament po prvi puta, uz molitvu i pjesmu, pratili Pejačevićevom, Rokovom i Strossmayerovom ulicom do crkve sv. Roka i Nadbiskupskog vikarijata.
U koncelebraciji je bio profesor KBF-a u Đakovu i sveučilišni kapelan osječkog Sveučilišta, vlč. dr. Davor Vuković; dekan Osječkog zapadnog dekanata i domaći župnik, preč. Matej Glavica; tajnik Nadbiskupskog ordinarijata Nikola Klemen; povjerenik za pastoralni rad s mladima i domaći župni vikar Filip Sertić, a posluživao je đakon Hermann Zinsou Kodjo.
Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Hranić istaknuo je kako euharistija predstavlja trajni znak Kristove ljubavi i Njegove žrtve za spasenje čovjeka te poziva vjernike da po uzoru na Krista svoj život učine darom za druge. Podsjetio je da je Krist „kao trajni znak svoje ljubavi za nas ostavio euharistiju, a u euharistiji samoga sebe, svoju ljubav“, naglasivši kako se vjernici na svakoj misi hrane „ljubavlju Isusa Krista raspetoga, umrloga i uskrsloga“.
Zahvalnost, spomen i prisutnost
Govoreći o otajstvu euharistije, nadbiskup je u homiliji izdvojio tri njezine temeljne dimenzije: zahvalnost, spomen i prisutnost. Sama riječ euharistija znači zahvaljivanje, podsjetio je te rekao: „Kruh kojega prinosimo na oltar je naša svakodnevna hrana, s kojom na oltar donosimo svoj život, djela, uspjehe, pa i neuspjehe“, uputio je dodajući da euharistija vjernike uči „blagoslivljati, prihvaćati i ljubiti“.
Posebno je naglasio važnost zahvalnosti i opraštanja, istaknuvši da „ništa ne može i ne smije biti izgubljeno, pa ni onaj koji me uvrijedio, pa ni onaj koji je pao zbog svoje slabosti i grijeha“.
Govoreći o drugoj dimenziji euharistije – spomenu – nadbiskup Hranić pojasnio je da se kršćani u slavlju mise spominju Kristove muke, smrti i uskrsnuća kojima su oslobođeni od grijeha i smrti. Upozorio je i na pogrešno shvaćanje slobode koje se često poistovjećuje s individualizmom i neovisnošću o drugima.
„Sloboda se ne sastoji u samodostatnosti, u kidanju veza s drugima, u zaboravu na druge ljude ili u ravnodušnosti prema drugima“, rekao je. Istaknuo je da se istinska sloboda nalazi u otvorenosti prema bližnjemu te uputio: „Isus Krist je bio istinski slobodan. Slobodan i od sebe do te mjere da je svoj život dao za nas. To je sloboda. Biti slobodan od sebe, biti slobodan za druge.“
Da postanemo ono što blagujemo
Treću dimenziju euharistije đakovačko-osječki nadbiskup opisao je kao Kristovu stvarnu prisutnost među ljudima. Naglasio je da euharistija objavljuje Boga koji je blizak čovjeku, koji ga prati i ne napušta te vjernike poziva na blizinu i solidarnost s drugima. Citirajući sv. Leona Velikoga, podsjetio je da „Naše dioništvo u tijelu i krvi Kristovoj nema drugi cilj, već to da postanemo ono što blagujemo“, pojasnivši da se vjernici pričešćuju kako bi postali poput Krista – „kruh za druge“.
Pojasnio je zatim da tijelovska procesija nije samo vanjski čin pobožnosti, nego javno svjedočanstvo vjere i spremnosti na služenje bližnjima. „Hodajući u euharistijskoj procesiji mi svjedočimo da želimo biti takvi ljudi, poput Isusa kojega smo primili i za kojim hodamo“, rekao je nadbiskup te pozvao vjernike na ispit savjesti o vjerodostojnosti vlastitoga kršćanskog života, upozorivši da procesija gubi smisao ako se iz života vjernika ne može iščitati Kristova prisutnost.
Svetkovina Tijelova istodobno je produbljenje vjere u Kristovu prisutnost u euharistiji i poziv na odgovornost da svaki kršćanin postane „kruh sebedarja za druge“ te da se to jasno prepoznaje u njegovu svakodnevnom životu, zaključio je nadbiskup Hranić.
Liturgijsko pjevanje za vrijeme misnoga slavlja i tijelovske procesije animirao je Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s. Branke Čutura i Dalibora Ratića.
Tijekom procesije vjernici su se zaustavili pored četiri uređene „sjenice“ – uz osječku konkatedralu, križ krajputaš u Pejačevićevoj ulici, crkvu sv. Roka i ispred ulaza u Nadbiskupski vikarijat. Presveti Oltarski Sakrament, zajedno sa svećenicima i brojnim okupljenim vjernicima, pratili su, uz bacanje latica ruža, i ovogodišnji prvopričesnici konkatedralne župe.
M. Kuveždanin
