ĐAKOVO (TU) – U kapeli Svećeničkog doma u Đakovu u četvrtak, 14. svibnja 2026., svečano je proslavljena naslovna svetkovina Uzašašće Gospodinovo. Euharistijsko slavlje je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić. Koncelebrirali su pomoćni biskup Ivan Ćurić, kotorski biskup u miru Ilija Janjić, ravnatelj Doma vlč. Petar Vidović, svećenici središnjih nadbiskupijskih ustanova, župnik i župni vikar đakovačke Župe Svih svetih i svećenici korisnici Doma na čelu s umirovljenim nadbiskupom Marinom Srakićem.
Nadbiskup Đuro je u uvodu u misno slavlje rekao da je Uskrsli i u nebo uzneseni Isus naš Gospodin i da on kao nebeski zaštitnik bdije nad kapelom, nad Svećeničkim domom i nad svakim od nas. „Svojim uzašašćem k Ocu on je naše čovještvo, naše tijelo odnio na nebo. Odnio ga je Bogu i na nas je obilno izlio svoga Svetog Duha u sakramentima krsta i potvrde i po svetom svećeničkom redu. Ocu se vratio s našom ljudskom naravi. Otvorio nam je put onamo gdje je naš istinski, pravi i konačni svećenički dom.“
Evanđelje je navijestio mr. Stjepan Matezović, duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu. Nadbiskup Đuro je homiliju započeo citatom sv. Grgura Nazijanskog koji je uskliknuo: Divne li vijesti! Onaj koji je radi nas postao čovjekom da nas učini svojom braćom dolazi pred Oca kao čovjek da sa sobom dovede sve one koji su njegovi!
„Današnjom svetkovinom slavimo osvajanje neba. Isusa koji se vraća Ocu ali s našom ljudskom naravi. Uskrsli i na nebo uzneseni Isus otvorio nam je svima vrata neba“, rekao je nadbiskup Đuro.
Tumačeći naviješteno evanđelje mons. Hranić je uputio: „Vjera je uvijek u blizini sumnje. Nikada nije sasvim čista i nikada nije sasvim u našem čistom posjedu i uvijek je okružena sumnjom i nevjerom bez obzira u kojoj smo životnoj dobi. Stoga Isus uvijek traži našu spremnost i neprestanu budnost i osnaženje.“
O Isusovu uzašašću je pojasnio: „Uzlazeći na nebo Isus se nije bojao cjelokupnu svoju misiju, svoje poslanje, evanđelje i spasenje svijeta staviti učenicima u ruke. To je ogromno Isusovo povjerenje prema učenicima. Povjerenje je to koje iziskuje najveću odgovornost.“
Zatim je obraćajući se korisnicima Doma nadbiskup Đuro tumačio da poslanje koje su primili, naviještanje evanđelja i suradnju u spasenju svijeta sada ostvaruju kao umirovljenici u Svećeničkom domu. A to je ne samo prostor stanovanja nego i prostor u kojemu oni i dalje ostvaruju svoje svećeničko poslanje i svjedoče vrednote neba, svjedoče svojim životom. Rekao je nadbiskup da je to drugačije naviještanje nego li je bilo u aktivnoj svećeničkoj službi ali ništa manje odgovorno, vrijedno i važno.
„U Božjim očima ni jedna etapa ljudskog života nije manje važna, nije nevažna, a posebno to nisu starački dani jer upravo u staračkoj krhkosti u iskustvu vlastitih granica bolesti u osobnom trpljenju i patnji čovjek može dublje susresti Boga.“
O prihvaćanju poteškoća, vlastitih slabosti, trpljenja nadbiskup je ohrabrio umirovljene svećenike riječima da one nisu znak poraza nego znak duboke vjere i povjerenja da Bog djeluje i onda kad čovjek više ne može. „Prihvaćanje je da ne činim nešto ja, i da kao svećenik nisam činio ja nego da je Bog činio po meni. I starost nije čekanje kraja nego vrijeme ljudskog, kršćanskog i svećeničkog sazrijevanja.“
Zaključujući homiliju nadbiskup je naglasio: „Vaša starost i slabost draga braćo nisu, ne smiju biti i ne mogu biti teret Crkvi ili našoj nadbiskupiji nego su doista naše istinsko blago jer vaša tiha vjernost, strpljenje, prihvaćanje vlastitih granica, odustajanje od sebe, prikazivanje patnje Bogu imaju snagu zagovora. Crkva i ova nadbiskupija vas trebamo ne manje nego u godinama vaše pune snage i pastoralne zauzetosti. Vi ste i sada u službi evanđelja i u službi Isus Krista. Prava veličina očituje se u sposobnosti da se čovjek uzdigne iznad vlastitih zasluga, da prihvati ograničenja bez ogorčenosti, bez nezadovoljstva i mrmljanja i da pronađe mir u Bogu koji je jedini dostatan.“
Na kraju misnoga slavlja nazočnima se obratio i ravnatelj Vidović govorom o Uzašašću kao vremenu u kojem je završilo Isusovo vidljivo prisustvo na zemlji, a započelo vrijeme Crkve i djelovanje Duha Svetoga. Uzašašće je protumačio kao poziv na aktivno prihvaćanje uloge naviještanja Radosne vijesti i dragocjene uloge Crkve nakon Uzašašća upućujući na patrističku tradiciju crkvenih otaca koja uči da je Crkva pozvana živjeti s pogledom uprtim u nebo usmjerena prema vječnosti i transcedentnom ali istovremeno s nogama čvrsto na zemlji svjesna svoje odgovornosti i poslanja u svijetu.
Rekao je da je svetkovina Uzašašća ohrabrenje svima da unatoč svakodnevnim poteškoćama i starosti i bolesti nastave aktivno svjedočiti Kristovo evanđelje i spremno utjelove ljubav i milosrđe u svakodnevnom životu, u običnosti svojih dana prepoznaju bezbroj milosnih trenutaka. „Molimo da Uzašašće bude i naše uzdignuće tako što će nas ohrabriti i dati novu životnu snagu da istu možemo jedni drugima pružiti.“ Ravnatelj Vidović je zahvalio svima na dolasku, a pjevačima, zaposlenicima, sestrama na trudu i angažmanu oko pripreme slavlja.
Na misnom slavlju su pjevali svećenici korisnici doma predvođeni vlč. Vinkom Brezovarom i orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića. Tiskovni ured