OTOK (TU) -. Dvojica bogoslova Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, Stjepan Kuharić iz Marijanaca, 5. godina studija, i Bogdan Nykoly iz Ukrajine, 1. godina studija, su tri dana od 24. do i 26. travnja 2026. uoči Nedjelje Dobrog Pastira i Svjetskog dana molitve za duhovna zvanja, te u Nedjelju Dobrog Pastira na svim misama u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Otoku su svjedočili o svojoj duhovnoj pripravi za svećenički poziv, a sve u sklopu molitvene akcije za svećenička i redovnička zvanja.
Ovom prigodom susreli su se s članovima većine župnih skupina, uglavnom mladih: ministranti, Frama, Framica, krizmanici, biblijska skupina te mladi bez obzira u kojoj skupini djeluju. Na početku ih je skupinama predstavio župnik Antun Knežević naglasivši kako je Isus rekao: „Žetva je velika, a radnika malo! Molite, dakle, Gospodara žetve da pošalje radnika u svoju žetvu!“ a potom su bogoslovi sami svjedočili o svojoj odluci.
Prvo je svjedočio stariji bogoslov Stjepan, spontano i jednostavno se obratio nazočnima: „Često nas pitaju kako smo se odlučili, što nas je potaklo na odabir svećeništva kao svojega životnog puta. Mogu vam reći da se tu nije dogodilo nikakvo čudo, barem ne ono vidljivo ljudskom oku. Ali Bog me je suptilno pozvao, on uvijek nađe načina! Ja sam osjetio taj poziv i želja se u meni sama razvijala.“
Odrastao je u Marijancima, u katoličkoj obitelji Župe sv. Petra i Pavla gdje se oduvijek štovalo Boga i išlo u crkvu. Tako je od ranog djetinjstva sa svojom mamom išao na mise. Kad je pošao u školu i prošao Prvu pričest, a budući je bio živahno dijete, zvonarica ga je uzela pod svoje’ i uključila u ministrante i to mu se svidjelo. Osobito je bio ushićen kad je župnik podizao hostiju, Tijelo Kristovo. To je na njega najsnažnije djelovalo i to smatra presudnim u odabiru zvanja. Poželio je i sam jednoga dana dizati Tijelo Kristovo.
Na pitanje jedne framašice je li se ikad kolebao odgovorio je: „Jesam, jednom u srednjoj školi. U jednom trenutku sam poželio biti veterinar, ali to me nije dugo držalo. Božji poziv bio je jači. Sretan sam zbog toga. Kad sam u crkvi, ja sam na pravom mjestu.“ Uslijedilo je pitanje je li se bojao. „Naravno!“ odgovorio je. „Straha će uvijek biti, ali i Božje pomoći da se to prevlada,“ dodao je.
Drugi bogoslov Bogdan se kraće predstavio jer još uvijek postoji mala jezična barijera i manje komunikacijsko iskustvo pa je o sebi ispričao ono najosnovnije: da je rođen i odrastao u kršćanskoj obitelji u Ukrajini. Djed mu je bio sakristan pa je uz njega svaki dan bio u crkvi. Sam obiteljski odgoj je nekako nametnuo i katoličku gimnaziju, koja je bila vrlo kvalitetna škola. Crkva i jedan profesor koji je studirao u Đakovu, a bio pun hvale za Đakovo, u njemu su uz Božji poziv stvorili želju da postane svećenik i da dođe baš u Đakovo.
Mlade slušatelje je zanimao rat u Ukrajini, a osobito je potresno bilo pitanje jednog od najmlađih ministranata: „Je li kod vas svaki dan rat? A kada vi onda spavate?“ Drugi je pitao: „A što kad se vi vratite u Ukrajinu, a vaše kuće ne bude?“ Ova pitanja nisu trebala odgovor, a sve su rastužila. I Bogdan je zahvalan i pun hvale za život u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu.
Oba bogoslova su uputila mladima preporuku da se odazovu Božjem pozivu jer, sigurno, neće požaliti. Mira Bošnjaković
