OSIJEK (TU) – Osječka područna zajednica Katoličke laičke zajednice “Molitva i Riječ” (KLZ MiR) organizirala je 7. travnja 2026. u Nadbiskupskom vikarijatu u Osijeku svečano obilježavanje Dana zaštitnika učitelja, odgojitelja i ravnatelja sv. Ivana de la Sallea. U duhovnom programu izlagali su: svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije izv. prof. dr. sc. Josip Bošnjaković (voditelj sveučilišnog specijalističkog studija „Propedeutika psihoterapije i teoterapije“ na KBF-u u Đakovu), hagioterapeutkinja mag. phil. Ana Perišić (voditeljica splitskog Centra za higioterapiju) i teolog, kroatist prof. dr. sc. Krešimir Šimić (red. prof. na Filozofskom fakultetu u Osijeku). Skup je kao duhovna obnova upoznao širu javnost s radom KLZ MiR, duhovnom ostavštinom sv. Ivana de la Sallea te ponudio kršćanske smjerokaze u odgojno-obrazovanom pozivu.
Uz svečevo geslo „Utječite na srca svojih učenika – to je najveće čudo koje možete učiniti“, večernji skup je okupio radnike u prosvjeti, katehete i vjernike osječkih dekanata. Okupljene je podrškom osječke gradske uprave i osobno pozdravio predsjednik Gradskoga vijeća prof. dr. sc. Tihomir Florijančić rekavši koliko i kako Osijek materijalno ulaže u odgojno-obrazovne institucije, no također mari i za duhovno ulaganje pri čemu je, reče, važna vjera i lijepa, ljekovita riječ o čemu će biti slušano na skupu.
Katica Krček: „Učiteljstvo je poziv, lijepo je što postojite!“
Voditeljica osječke Zajednice MiR hagioasistentica Katica Krček predstavila je KLZ MiR koja u Osijeku djeluje od 1996. godine naglasivši kako je utemeljitelj Zajednice i hagioterapije prof. Tomislav Ivančić prepoznao da je „znanje važno, ali najvažniji je čovjek koji ne mijenja znanje“. „Učiteljstvo je poziv. Svaki dan moramo raditi na sebi, a isto tako vidjeti tko je ispred nas! Jedini koji je stvoren, kako bi filozofi rekli za Boga, kao dobrota i jednota je čovjek, i svatko od nas je vrijedan i ne može svatko biti profesor, ne zato što ne može završiti fakultet nego zato što je to poziv, najsvetiji poziv, kao što je i medicina, jer čovjeka se ne može kupiti u trgovini. Radeći na sebi, primjenjujemo duhovne lijekove; čovjek je, ne ono što je nego što može biti – biće u bitku i zato je važno koristiti te lijekove i u svojoj slobodi reći: ‘Onaj sam kojeg su željeli i htjeli’, kakvi god bili roditelji i težak život, postoji Apsolutni koji je rekao: ‘Živi! Trebam te! I nitko nije kao ti.’ Ukorijeniti nam se u slobodi učiti znati praštati i gledati tko je ispred nas. Afektivno srce koje ne ljubi, ranjeno je i ne vjeruje, ne može primijetiti čovjeka ispred sebe. Kad se naučimo praštati, voljeti se, prepoznati da smo slabi i grešni i odlučimo se na promjenu, onda naše srce nije ravno, afektivno već ima više mjesta za drugog. Zato je lijepo što postojite“, istaknula je K. Krček otvarajući susret.
Duhovnik osječke Zajednice MiR od njezina utemeljenja preč. Ivan Jurić pozdravio je nazočne ističući kako je „MIR laički pokret izrastao u laikatu pri čemu se prof. Ivančić trudio da oni koji su doživjeli obraćenje ne budu samo oni koji prenose, govore nego da lijepo artikuliraju, izriču novu evangelizaciju, proučavaju crkvene dokumente, da im je bliska teologija i cjelokupni nauk Crkve i to se pokazalo trajno do danas“. „U tome izrasta i učiteljica Janja Lučić pokrećući ovaj projekt obilježavanja Dana učitelja čiji je zaštitnik prilično nepoznat. Stojim uz sve vas učitelje, vjeroučitelje, odgojitelje, ravnatelje; dobro je znati da postoji zaštitnik sviju vas koji ste u prosvjeti. Ako kome treba snage na ovoj zemlji i Duha Božjega, treba, zaista, vama“, kazao je Jurić čestitajući Dan sv. Ivana de la Sallea.
Voditeljica i suorganizatorica skupa katolička novinarka Nevenka Špoljarić, prof., približila je životopis Ivana Krstitelja de La Salle (1651.-1719), sveca rođenog u Francuskoj, zaštitnika učitelja nazvanog ocem moderne pedagogije koji je 40 godina života posvetio poučavanju i odgoju djece i mladeži, a papa Pio XII. 1950. proglašava ga zaštitnikom svih učitelja.
Umjetnički dio susreta s duhovnim skladbama obogatio je nastup nagrađivane osječke Klape Allegre uz vodstvo mag. glazbene pedagogije Ane Bilmez i gitarsku pratnju Luke Blagojevića.
Deset zapovijedi srca u međuljudskim odnosima
Središnja pozornost skupa bila su izlaganja triju predavača. Dr. Josip Bošnjaković, pozdravio je skup u ime ravnatelja Nadbiskupskog vikarijata prof. dr. sc. Drage Tukare i osobno te je govorio o „Deset zapovijedi srca u međuljudskim odnosima“. „Nisam imao sreću možda upoznati Ivana de la Sallea, ali sam imao sreću školovati se kod salezijanaca koji su silno naglašavali ‘uči tako da naučiš druge da se znaju voljeti’. Jednostavno rečeno i vrlo primjenjivo. Kad’ sam se počeo baviti temom ljubavi, ako ima smisla biti svećenik, postati i ostati, i biti, postati i ostati učitelj, vjerujem da to nudi ljubav. I zanimalo me gdje se to u Bibliji prvi put spominje ljubav – u Postanku 22, 2, kada Bog govori Abrahamu ‘uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš’. Riječ koga ljubiš (grč. egapesas) uvodi Bog u ljudsku povijest. Prekretnica u razumijevanju međuljudskih odnosa kod Židova su deset Božjih zapovijedi (Mojsije; Bog – čovjek), a ovdje se usmjeravamo na deset zapovijedi srca (Isus – Samaritanac). Za Židove su govorili da su ‘narod koji ima Zakon je zakon’, a mi ćemo reći: ‘Narod/čovjek koji ima srca je zakon!’ Nije lako imati srce za sebe, a onda i za druge. To je krik nijeme prispodobe – Samaritanac govori djelima“, uvodno je rekao Bošnjaković usmjerivši izlaganje na suosjećajnost kroz Samaritanca povezujući principe poduke sv. Ivana Krstitelja de la Sallea. Na temelju pročitanoga teksta iz Lukina evanđelja (Lk 10, 25-37) i odgojnih principa promišljao je o deset zapovijedi srca i nazočnima ponudio praktični rad – postupno vezati čvoriće na užetu uz razmatranje pojedinog odgojnog principa sv. Ivana de la Sallea. „U središtu zapovijedi je ljubav, a prvi (is)korak je: dođe do njega (dostojanstvo svakog djeteta/čovjeka); vidi ga (odgoj kroz odnos i prisutnost); sažali se, suosjeća (odgoj – kognitivno-afektivno-bihevioralni proces) pri čemu se razlikuju: osjećajnost, simpatija, empatija, motivacija/pomaganje, tolerancija nevolje, ne-osuđivanje, samo-suosjećanje (ljubaznost, mindfulness, opća ljudskost), sažaljenje, snishodljivost, altruizam, ljubaznost, inteligentna ljubaznost, suosjećanje i pravda te sućut; pa mu pristupi (razumljivost i pristupačnost); povije rane (prevencija i briga za učenike); zalivši ih uljem i vinom (odgoj kao služenje većem dobru); posadi na svoje živinče (odgoj kao samo-odgoj); odvede ga u gostinjac (odgoj traži vrijeme za druge); pobrinu se za nj (odgoj kao svjedočanstvo života učitelja); sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče… (čovjek je otvoren zadatak – ako treba što i po povratku). Upamtimo, neki Samarijanac putujući: dođe (1) do njega, vidje ga (2), sažali se (suosjećao se) (3) pa mu pristupi (4) i povije rane (5) zalivši (6) ih uljem i vinom. Zatim ga posadi (7) na svoje živinče, odvede (8) ga u gostinjac/sveprihvatilište i pobrinu (9) se za nj… Velik je to izazov. Raditi sa drugima je naporno, iscrpljujuće i, ako smo dugoročno empatični, usmjereni na druge, a uz to imamo i osobne probleme u životu (npr. bolesti, rastave, svađe, smrt) onda nas to dodatno opterećuje. Ako želim druge razumjeti, a sam se nalazim u teškoj situaciji, to dodatno opterećuje i dolazi do sekundarne traumatizacije i što činiti u takvim situacijama? Razvijati otpornost kroz vođenje brige o sebi važan je princip, odmaknuti se i ne biti stalno dostupan (samo Gospodin je stalno dostupan), činiti što mi je zadovoljstvo u životu i imati društvenu podršku da nisi sam. Naposljetku sve je Samaritanac napravio pa tek onda počeo govoriti – ‘Sutradan izvadi (10) dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega’. Idi pa i ti čini tako! Vjerujem da su naša iskustva s dobrim učiteljima/učiteljicama doživotna, da ih se rado sjećamo, prvih možda više nego roditelja, neki su nam dragi, neki manje. Tko je moj bližnji? Svi. Razlika je u tome tko se učinio bližnji. Svi smo učenici. Gledajmo Božjim okom u noćima svijeta“, zaključio je Bošnjaković.
Ana Perišić: „Pozvani smo biti sustvaratelji boljeg svijeta“
Hagioterapeukinja Ana Perišić izlagala je o temi „Poziv i poslanje učiteljskog zvanja“. Uvodno je predstavila svoj prosvjetni i formativni put kroz bogato višedesetljetno iskustvo u radu s učenicima (s različitim dijagnozama u poraću) te upoznala sa hagioterapijskim pristupom osobi po učenju prof. Ivančića koja je i njoj pomogla. „Budući da mi jesmo od Stvoritelja stvorena bića ipak nemamo apsolutni duh u sebi i kao takvi živeći u svijetu u kojemu jesmo, suprotivu čovjekovoj naravi, čovjek se bori u vlastitoj osobnosti da živi po sustavu moralnih vrijednosti, prof. Ivančić otkriva da duhovna duša itekako može biti oštećena i ranjena i zapravo se hagioterapija bavi proučavanjem antropološko-duhovnog područja čovjeka, izranjenošću, ali i nudi izlaz i terapijski put kako da čovjek nanovo doživi i spozna vlastitu temeljnu vrijednost i može ostvariti svoj primarni, originalni, neponovljivi talent.
„Pozvani smo biti sustvaratelji boljeg svijeta. Kažite sebi i kažite drugome: ‘Baš je lijepo što postojim! Lijepo je što baš ti postojiš! Odlučujem se za sebe u ovome svijetu, za dobro.’ Bog nam je sve dao, a na nama je što ćemo odabrati. Početak je od vas, poziv ste dobili, ali za poslanje se odlučuje. Znam da trebate odgojno-obrazovno podučavati djecu, ali koja će osoba ući na vrata učionice, to je ono što mijenja živote vašoj djeci. Velika je odgovornost. Silnu blagodat imate u svom pozivu, nemojte se oslanjati samo na sebe. Ima Onaj koji vas je stvorio“, istaknula je Perišić zaključujući izlaganje riječima blagopokojnog prof. Ivančića: „Ništa ne raduje kao radost koju si dao drugome jer to je ljubav!“
Krešimir Šimić: „Dobar učitelj otvara uho učeniku, pomaže čuti Božju riječ“
Teolog i filozof Krešimir Šimić smjerodavno je izlagao o značenju dobroga učitelja na dvama primjerima – grčkom odgojno-obrazovnom sustavu najstarijoj „Platonovoj akademiji“ iz koje proizlazi naš sustav i biblijskom primjeru opisanom u 3. poglavlju Prve knjige o Samuelu o dobromu učitelju.
„Središnja figura Platonovih Dijaloga je Sokrat, najstariji učitelj. Kako je on sebe definirao, objašnjavao sebe kao učitelja? Zanimljivim pojmovima, među kojima da je on primalja (babica) jer sam ne rađa znanje nego samo pomaže učenicima da otkriju znanje koje je već u njima. Sokrat je, naime, smatrao da rađanjem čovjek zaboravlja vječne ideje iz predegzistencije i da učitelj treba pomoći učeniku otkriti nešto i to je nazivao novim rađanjem ili samorađanjem. To rađanje je pokušao izvoditi tzv. majeutičkom metodom, usmjerenim dijalogom koji učitelj vodi sa sugovornikom kako bi otkrio zaboravljene ideje. Ali, osim Sokrata, kaže njemački filozof Josef Pieper, da je jedna od središnjih figura Platonovih Dijaloga tzv. stari, neimenovani svjedoci i posrednici istine koja dolazi od gore, od bogova. Stari su zapravo učitelji čija su učenja nastala u prvim vremenima, a učenja su, primjerice, da Bog svojim rukama drži sredinu, početak i kraj, da duh obuhvaća cijeli svijet, duša je vječna, da dobre čeka bolje od onih zlih itd. To je grčki antički obrazovni sustav, ishodište zapadne civilizacije.“
Postoji drugi, drugačiji i zapravo primjereniji odgojni princip kršćanima, a nekako je ispušten iz vida očito zbog grčke tradicije. Prof. Šimić ga je ilustrirao čitanjem teksta iz Prve knjige o Samuelu, 3, 1-22). To je epizoda iz života svećenika Elija koji je jako loš roditelj, ali izuzetan pedagog, učitelj“, kazao je Šimić pojasnivši kako je svećenik Eli dopustio da njegovi sinovi službenici hrama hule na Boga ne obuzdavši ih. „Razlika između Sokrata, grčke tradicije i ovoga je ta da je u središtu riječ Božja, ono što govori Onaj koji je stvorio sve i, kaže biblijski tekst I vidje da je dobro. U Božjoj riječi, obraća nam se netko tko nije prazan, Osoba koja izgovara Riječ. Po ovomu primjeru judeokršćanske tradicije dobar učitelj je onaj koji otvara uho učeniku da čuje tu Riječ, koji mu pomaže čuti Riječ. Isus je otvarao uho i otvarao je oči da čuju i da vide Riječ. To nije puko karizmatičko iscjeljivanje slijepca i gluhoga, to je nešto puno veće. Pravi učitelj pomaže učeniku čuti Riječ pa makar ona bila suprotstavljena učitelju“, zaključio je Šimić.
Naposljetku skupa zahvalila je učiteljica Ruža Capić. Svečanost je zatvorena molitvom za učitelje i odgojitelje, a zajedništvo nastavljeno druženjem uz trpezu. Tekst i fotografije: Nevenka Špoljarić
