Zlatna misa vlč. Stjepana Sokolovića

ŠUMEĆE (TU) – U zajedništvu s desetak svećenika, među kojima je bio i generalni vikar Đakovačko-osječke nadbiskupije mons. Ivan Ćurić, svoju zlatnu misu – 50. godina svećeništva, proslavio je u nedjelju, 17. lipnja u rodnoj župi Pohođenja Blažene Djevice Marije u Šumeću Stjepan Sokolović, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Na misi koja je slavljena pod geslom „Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam.“ (Ps 23) propovijedao je preč. Ante Markić, župnik i upravitelj Svetišta Gospe od Utočišta u Aljmašu. Ocrtavajući život i djelo zlatomisnika, naglasio je kako je vlč. Sokolović od svoje mlade mise, koju je slavio 14. srpnja 1968. u Šumeću, dosada služio više od 18.500 misnih slavlja. „O zlatni jubilej veže se i zlatna boja, a zlatna boja je ne samo boja vječnosti, već i sunca i sunčane svjetlosti. I za svećeništvo možemo reći da donosi ljudima sunce, svjetlo nade i smisla na životnom putu, jer im donosi Krista, Svjetlo svijeta i Sunce pravde. Ma, tko može donijeti više svjetla od onih koji navještaju Evanđelje, dijele milost sakramenata“, rekao je, među ostalim, propovjednik. Dodavši kako ovim slavljem žele Gospodinu zahvaliti za zlatomisnikovih 50 godina djelovanja u raznim župama, u kojima su mnogobrojna djeca, mladi i odrasli vjernici preko njega smjelo primili Božje svjetlo, pozvao je vjernike da mole za nova duhovna zvanja, tako potrebna Crkvi.

Zahvalivši Bogu na svojim roditeljima, rodbini, svećenicima, redovnicama s kojima je surađivao, svojim župnim suradnicima i dobrom zdravlju, zlatomisnik je Bogu posebno zahvalio na mnogim mladima koje je poslao u sjemenište ili samostan, a posebno na njih osmero koji su ustrajali, i danas su svećenici i redovnice. Među njima, trojica su svećenici Đakovačko-osječke nadbiskupije – generalni vikar Ivan Ćurić, dr. Stjepan Radić i vlč. Ivica Martić. Tu su i redovnice – s. Paola Kljajić, domaća kćer ove župe te nećakinja zlatomisnika s. Iva Slivka, misionarka u Brazilu. Zahvalio je svojim župljanima na dobroj suradnji, poručivši im da ih sve nosi u srcu.

Čestitke zlatomisniku uime nadbiskupa đakovačko-osječkog Đure Hranića i umirovljenog nadbiskupa Marina Srakića, uputio je genaralni vikar Ćurić. Naglasivši kako su ponosni na njega jer je bio doista pravi pastir svojih vjernika, uime župljana čestitke su uputili Zlatko Hnatašen i Antun Brzić iz Kaniže. Slavlje je pjevanjem uveličao Zbor domaće župe iz Šumeća i Zbor iz Oprisavca predvođen prof. Jasnom Stajić.

Među šestotinjak vjernika posebno lijepa bila su djeca i mladi odjeveni u svečane narodne nošnje. Slavlje je poslije mise nastavljeno uz zajednički ručak u Mjesnom domu, koje je vodio vlč. Nikola Stupjak, grkokatolički župnik u Kaniži, a pjevanjem uveličao Berde band. Koliko je vlč. Sokolović među vjernicima bio omiljen, dalo se prepoznati i po velikom broju gostiju, njih petstotinjak, koji su došli ne samo iz njegove rodne župe u Šumeću, nego i iz Petrovaradina i Oprisavaca. Okitili su Šumećani i Kanižani kako oltar, tako i Mjesni dom najljepšim slavonskim ručnim radovima.

Bio je istinski pastir svojih vjernika, imao koncilski pristup u svom svećeničkom radu, pokazivao osjetljivost za običaje kraja u kojemu je služio, znao privlačiti u crkvu kako djecu i mlade, tako i odrasle vjernike. Osnivao je zborove koji su bili i veliki, i kvalitetni, puno je vrijednoga i lijepoga zasijao, bio nesebičan, vrijedan, odgovoran, mudar, intelektualan… Kao istinski Božji izaslanik iza sebe je ostavio trag čovječnosti, ljubavi i zajedništva…, rekli su među ostalim o zlatomisniku genaralni vikar Ćurić, sibinjski dekan Tomislav Vlaović, provincijalna glavarica Bazilijanki s. Anastazija Pitka te predstavnici rodbine i župljani njegovi prijašnjih župa iz Petrovaradina i Oprisavaca.

Zlatomisnik Sokolović rođen je 16. kolovoza 1943. godine u uzornoj katoličkoj obitelji od oca Vinka i majke Kate, rođene Klem, koji su uz njega imali još šestero djece, od koji je dvoje umro u dječjoj dobi. Osnovnu školu pohađao je u Šumeću, Bebrini i Slavonskom Brodu, sjemenište na Šalati i licej u Đakovu. Teologiju je završio u Đakovu gdje je na Petrovo 1968. zaređen. Prvi dekret bio je služba župnog vikara u Valpovu, ali nakon par dana postaje župnikom u Petrovaradinu. Kada su se franjevci povukli s Tekijskog svetišta imenovan je suupraviteljem svetišta zajedno sa Stjepanom Milerom gdje je ostao osamnaest godina. Tu je posebno prepoznatljiv bio njegov rad s studentima kroz razgovore, tribine, posebne mise za njih. S raznim protestantskim skupinama djelovao je ekumenski, često držao predavanje na njihovoj (zajedničkoj) srednjoj školi u Novom Sadu. Puno je truda ulagao u kvalitetu liturgijskog pjevanja te su u to vrijeme u župnom zboru bili vrhunski glazbenici. Mladi su imali svoj poseban zbor te su pjevali na svojim podnevnim misama.

Iz Petrovaradina dolazi 1986. u župu Krista Kralja u Brodski Varoš, koja je tada bila velika župa Slavonskobrodskog dekanata. Okolnosti su bile pogodne te je kupio teren na Budainci i formirao Župu Bezgrješnog Srca Marijina i teren u Vinogorju gdje je formirao Župu Uznesenja BDM. U ratno vrijeme bilo je teško, ali su župe zaživjele te je imenovan prvim upraviteljem tih župa, u kojima je djelovao punih devet godina. Kako su trojica svećenika morala izbjeći iz svojih župa te su imenovani za župnike u te tri župe, vlč. Sokolović 1994. imenovan je  za župnika u Oprisavcima, gdje mu je glavni posao bio uređenje crkve, župnog stana i dvorišta koji su u Domovinskom ratu bili teško oštećeni. Isto je rado i u dvije filijale u Trnjanskim Kutima i Poljancima. Tu je u svom pastoralnom radu lijepo surađivao s vjernicima osamnaest godina. Kada je 2013. godine njegova rodna župa u Šumeću ostala bez župnika, imenovan za njezina župnika. Kako ove godine navršava 75 godina života i 50 godina svećeništva, uputio je nadbiskupu molbu za mirovinu. B. Lukačević