Tribina o ženidbenom karakteru ljudskoga tijela

OSIJEK (TU) – U organizaciji Udruge DUHOS (Duhovnost osječkih studenata) na osječkom Poljoprivrednom fakultetu 13. travnja priređena je prva u nizu tribina o teologiji tijela na kojoj je gostovao doc. dr. Krešimir Šimić, profesor Filozofskog fakulteta u Osijeku. Govoreći o temi “Teologija tijela ili o ženidbenom karakteru ljudskoga tijela” Šimić je na način teološko-filozofskog “čitanja” tijela upoznao slušatelje s katehezama o teologiji tijela pokojnog pape Ivana Pavla II. i u razmatranjima pojasnio definiciju čovjeka kao bića zajedništva čiju bit otkriva ženidbeni karakter tijela.

Potrebno nam je novo “čitanje” tijela, razumijevanje i otkrivanje njegova značenja, a to novo “čitanje” zapravo je staro i započinje drevnim tekstom knjige Postanka (Post 2, 18-25.). Novo se oslanja na tzv. teologiju tijela Ivana Pavla II. Teologija tijela je bombastična jer kršćanstvo je religija tijela. O tijelu treba progovoriti zainteresirano, ozbiljno, dramatično, a često se govori(lo) pogrešno. Zapadna filozofijska tradicija zanemaruje tijelo čak ga katkada prezire. Veliko revolucionarno otkriće o tijelu dolazi iz krila Crkve o čemu svjedoči 129 kateheza Ivana Pavla II., izgovorenih od 1979. do 1984. godine, te još četiri napisane… Po iskustvu iskonske “samoće” čovjek otkriva dimenziju međusobnog darivanja čiji je izraz tijelo u svojoj muškosti i ženskosti. Tijelo je svjedok stvaranja kao temeljnog dara, svjedok ljubavi kao vrela iz kojega je to darivanje nastalo i ima ženidbeno značenje: sposobnost izražavanja ljubavi u kojoj čovjek postaje dar i, po tom daru, ostvaruje smisao svojega bića i postojanja”, kazao je predavač koji je promišljanjem utemeljenom na evanđeoskim ulomcima pojasnio značenje tema: samoće, zajedništva, golotinje i stida kao putokaza prema kršćanskom shvaćanju čovjeka i svetosti tijela.

“Ženidba je središnji dio “sakramenta stvaranja”, iskonski sakrament. U određenom smislu svih sedam sakramenata u ženidbi, kao iskonskom sakramentu, imaju svoj pralik. Obilježje “pralikosti” ženidbe temelji se na činjenici da sakrament ženidbe “sažeto” izražava zaručničku ljubav Krista i Crkve prema kojoj su svi sakramenti u znakovitu djelotvornom odnosu. Prema tekstu Poslanice Efežanima Isusovo sebedarje Ocu sve do smrti na križu poprima ekleziološki smisao: “Krist je ljubio Crkvu te sebe predao za nju” (Ef 5, 25). Isus je darivanjem iz ljubavi “sazdao” Crkvu kao “svoje tijelo”. On je ujedno, kao “spasitelj” Crkve, “zaručnik” svoje “zaručnice”. Crkva je pak Crkva ukoliko kao tijelo prihvaća Isusa, njegovo tijelo. Tako se “otkupiteljska” ljubav pretvara u “bračnu ljubav”. Dajući sâma sebe za Crkvu, Isus se istim otkupiteljskim činom s njom sjedinio, poput zaručnika sa zaručnicom, poput muža sa suprugom. Stoga – ženidbeno značenje tijela, u određenom smislu, “krije” otajstvo “svadbe Jaganjčeve” (Otk 19, 7). To znači da postoji osobit odnos ženidbe i euharistije”, zaključio je Šimić.

Večernju je tribinu molitvom i dobrodošlicom otvorio duhovnik Udruge p. mr. Arkadiusz Krasicki, CSSp, pjesmom uveličao DUHOS-ov slavljenički tim, a razgovor s gostom moderirala predsjednica DUHOS-a dr. Marcela Šperanda. Naredne tribine bit će 11. svibnja i 8. lipnja kada se nastavlja razgovor o teologiji tijela. Nevenka Špoljarić