Socijalna tribina o teologiji domoljublja

OSIJEK (TU) – Kršćani imaju moralnu i svetu dužnost živjeti prema običajima svoga naroda, biti dobri građani koji gaje ljubav prema domovini služeći općem dobru, a što posebno uključuje: odgoj potomstva za čovjekoljublje/domoljublje, podložnost zakonitim vlastima, plaćanje poreza, informiranost, sudjelovanje na izborima i izabiranje dobrih predstavnika, sudjelovanje u gospodarskom razvoju, skrb za kulturu, skrb za manjine, skrb za okoliš, obranu zemlje… jer u protivnom oni koji zanemaruju svoje vremenite dužnosti zanemaruju i svoje dužnosti prema bližnjemu i prema samom Bogu te dovode u pogibelj svoje vječno spasenje, kazao je mr. socijalnog nauka Crkve Igor Jakobfi otvarajući 7. veljače drugu ovogodišnju socijalnu tribinu u Vikarijatu Osijek gdje je govorio o temi „Teologija domoljublja – raščaravanje nacionalizma i kozmopolitizma“.

Predavač je potaknuo diskusiju zainteresiranih za govor o kršćanima i domovini, političkom i nacionalnom identitetu, propitivanju vlastitog življenja vjere u (ne)angažiranosti i doprinosu u društvenom i političkom životu za javno dobro te o rezultatima istraživanja o stanju glede domoljublja u Hrvatskoj.

Istraživanje (Prediktori nacionalizma i kozmopolitizma, 2009.) ukazuje da s porastom značaja vjere u životu, raste i nacionalizam, dok sa smanjenjem značaja vjere u životu raste kozmopolitizam. Kada je riječ o oblicima domoljublja i izraženosti hrvatskog nacionalnog identiteta, iskazana su dva tipa domoljublja – nekritičko i kritičko. Oba obilježava pozitivna emocionalna privrženost naciji, za veliku većinu građana karakteristično je kritičko domoljublje, nekritičko domoljublje je izraženije kod onih kojima vjera ima veću važnost u životu, a socijalni identitet važniji je za samoostvarenje.

Aktualno stanje, prema Europskom istraživanju vrednota 2018., otkriva da ispitanici koji učestalije pohađaju vjerske obrede u većoj mjeri teže k održavanju reda u državi i više podržavaju državni nadzor nad građanima, a u manjoj mjeri sudjeluju u političkom aktivizmu i skloniji su davati više prava građanima da se izjasne o vladinim odlukama. U diskusiji je naglašeno kako je kritičko domoljublje zdravo te je bitno posvijestiti kako je kršćanin pozvan iz hrvatskoga naroda da narod evangelizira, naviješta i utjelovljuje Krista te, ako ne bivamo aktivni građani, pasivnim zanemarivanjem svojih vremenitih dužnosti u Božjemu narodu dovodimo u pitanje vlastito spasenje.

Govoreći o pojmu boguljublja, Jakobfi je pojasnio kako smo „pozvani sa prvom zapovjedi ljubavi i istom tom mjerom ljubiti drugoga čovjeka“ te se na bogoljublje nadovezuje čovjekoljublje. Zaključeno je kako suvremeni izazovi nekritičkoga i kritičkoga domoljublja (većine) jesu neodgodiv poziv na dodatni razvoj socijalnog pastorala, ako je moguće i na župnoj razini dobro je podsjetiti/upoznati vjernike o teologiji domoljublja, o tome da narod Božji nema svoje domovine na zemlji, s moralnom i svetom dužnošću služenja općemu dobru, navještanju, zatim kako osjećati biti prvo kršćanin, a onda Hrvat. Nevenka Špoljarić