Misno slavlje uz 135. obljetnicu posvete đakovačke katedrale

ĐAKOVO (TU) – „U ovaj nedjeljni dan mi slavimo 135. godišnjicu posvete naše katedrale. Prigoda je to da posvijestimo da je i svatko od nas hram posvećen Gospodinu. Po sakramentu krsta i potvrde svi smo posvećeni pomazanici Božji, ljubljeni sinovi i kćeri dobroga nebeskoga Oca, pozvani u vinograd njegove Crkve“, rekao je nadbiskup Đuro Hranić, predvodeći 1. listopada svečano euharistijsko slavlje u đakovačkoj prvostolnici, o 135. obljetnici njezine posvete.

Uz nadbiskupa Đuru, oko oltara su bili nadbiskup u miru Marin Srakić, generalni vikar Ivan Ćurić i drugi svećenici, a svečanosti je pridonio Mješoviti katedralni zbor, pod ravnanjem mo. Ivana Andrića. Pozdravljajući okupljene, nadbiskup je uz poglavare Bogoslovnog sjemeništa, i sve bogoslove koji započinju novu akademsku godinu, napose pozdravio nove bogoslove, koji su se ovih dana pridružili sjemenišnoj zajednici.

U svojoj homiliji, tumačeći naviješten ulomak Matejeva Evanđelja, koji govori o dvojici sinova koje otac šalje u vinograd, nadbiskup je govorio o promjeni stava, mišljenja, nadvladavanju samoga sebe i obraćenju. Rekao je kako je ova priča sasvim jednostavna, uzeta iz svakodnevnoga života, no kada je Isus pripovijeda, ona postaje oštra jer se odnosi na odnos čovjeka prema Bogu. Kad ju je izgovarao, Isus je svoju priču usmjerio protiv svojih slušatelja. U trenutku kad su Isusu odgovorili na njegovo pitanje o tome koji je sin poslušao oca, svećenički i narodni glavari su sami sebi izrekli sud. Još jednom se pokazala neočekivana i važna učinkovitost Isusove priče, u kojoj grješnik lako prepozna što je ispravno, a što krivo.

„I danas, na godišnjicu posvete naše katedrale, na koju smo s pravom ponosni, jer je uistinu prekrasan, prostran i lijepo organiziran liturgijski prostor, koji nas potiče na slušanje Božje riječi i sakramentalni život, na koju smo ponosni jer je biser graditeljstva, umjetnosti i kulture, Isus nas svojom pričom pita što je s nama: Jesam li otvoren za Božju riječ, spreman na ponizno kajanje i obraćenje, ili sam pred Bogom tvrda srca, nespreman da evanđelje mijenja i oblikuje moj život te mi molitva i nedjeljna misa, svećenička ili redovnička odjeća služe samo kao paravan iza kojega se krije moj dvoličan i pokvaren život“, rekao je nadbiskup Đuro.

Kazavši kako je Isusova priča i danas vrlo aktualna, dodao je kako se i danas svako malo pojavi netko od obraćenika, čije životne priče svjedoče blizinu kraljevstva nebeskoga, ali nasuprot njima ima vjernika i svećenika koji ne prestaju govoriti svoj ‘da’ Bogu, a žive kao da Boga nema: „Posluh Bogu pojavljuje se na rubu društva, daleko od hrama, a neposluh Bogu i tvrdoća srca se ponekad ustoliče usred hrama….“ Okupljenim vjernicima nadbiskup je rekao kako nam Gospodin, bez obzira na naše ponašanje, poručuje da smo pred njim, prije svega, svi mi njegovi sinovi i kćeri te ustvrdio: „Bog sve nas ljude smatra svojom djecom, bez obzira na naše vrline i mane. Svi smo mi njegovi: i poslušni i neposlušni; i prkosni, i dobri te plemeniti. Svi smo mi njegovi sinovi i kćeri, udovi smo njegove Crkve: jedne, svete, katoličke i apostolske…“

Zaključujući homiliju, nadbiskup je podsjetio na katedralne orgulje, koje su rastavljene i odvezene na restauraciju, gdje će svaka frula i svaki dio biti očišćen i obnovljen te je poručio: „Molimo danas Isusa, na godišnjicu posvete ove naše katedrale, da tako i svakoga od nas očisti i pomaže svojim Svetim Duhom, da nas ispuni duhom poniznosti i obraćenja, da nas suobliči sebi i ugradi u orgulje svoje svete Crkve, koja svojim životom svira i pjeva njegovu slavu.“ Anica Banović