Izjava Komisije HBK Iustita et pax o izbjegličkoj krizi

IZJAVA KOMISIJE HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE IUSTITIA ET PAX

O VAŽNOSTI MEĐUNARODNE ZAŠTITE IZBJEGLICA I KRŠĆANSKOJ SOLIDARNOSTI U NJIHOVOM ZBRINJAVANJU

1. Posljednjih mjeseci svjedoci smo kretanja velikog broja izbjeglica s područja Bliskoga istoka, posebno iz ratom i nemirima zahvaćenih Sirije, Iraka i Afganistana. Dio njih, kroz tzv. europsku jugoistočnu rutu, ovih je dana stigao i dalje pristiže i u Republiku Hrvatsku. Stanje u Republici Hrvatskoj, osobito na državnim granicama i mjestima uz granicu, ocjenjujemo ozbiljnim, a sasvim je izvjesno da će, zbog razmjera izbjegličke krize kao i zbog odnosa nekih susjednih država prema ovome problemu, u razmjerno kratkome vremenu i naša zemlja biti u još većoj mjeri izravno pogođena ovom humanitarnom krizom.

Nažalost, strateška promišljanja o stvarnim uzrocima i načinima rješavanja ove krize dosad su uglavnom izostala, kako na državnoj tako i na europskoj i međunarodnoj razini, premda je prihvat i briga za izbjeglice u prvome redu odgovornost država i Vlada, odnosno mjerodavnih državnih tijela. Kao i svaki puta dosad, izražavamo spremnost da i u ovoj humanitarnoj krizi, koja se s izbjegličkim valom počela prelijevati preko hrvatskih granica, zajedno s nadležnim državnim tijelima, drugim Crkvama i vjerskim zajednicama te domaćim i međunarodnim humanitarnim organizacijama, pomognemo unesrećenim ljudima koji su bez mogućnosti izbora morali napustiti svoj dom i domovinu u potrazi za sigurnošću i zaštitom.

2. Pomoć i zaštita osoba s izbjegličkim statusom nije samo iskaz dobre volje država, već i njihova pozitivna međunarodna obveza sukladno Konvenciji o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. godine (i Protokolu iz 1967. godine). Prema tom međunarodnom ugovoru, izbjeglicom se ima smatrati svaka osoba koja se nalazi izvan zemlje koje je državljanin, zbog opravdanog straha od progona zbog rase, vjeroispovijesti, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog uvjerenja i nemoguće joj je da se koristi, ili se zbog straha ne želi koristiti, zaštitom zemlje iz koje dolazi.

Pomoć i zaštita koju države moraju osigurati izbjeglicama ne ograničava se tek na nužni smještaj već mora obuhvatiti svu potrebnu zdravstvenu, psihološku, pravnu i inu pomoć. S obzirom da, zbog nestabilnosti područja iz kojeg dolaze, za većinu izbjeglica nije moguć njihov dragovoljni povratak u države podrijetla, nužno je razraditi modele njihove lokalne integracije ili preseljenja u treće države. Pritom je potrebno posebno voditi računa o potrebama spajanja obitelji.

3. U tom vidu neprihvatljive su politike i prakse koje su u suprotnosti s načelima kršćanske solidarnosti, strogim normama međunarodnog prava i duhom otvaranja granica i zbližavanja ljudi u Europi bez granica. To se u prvom redu odnosi na zabranu protjerivanja izbjeglica i njihovog vraćanja u države iz kojih su izbjegle i u kojima prijeti opasnost njihovom životu i slobodama (načelo non-refoulement), kao i tzv. kolektivna protjerivanja stranaca (collective expulsions of aliens).

Ocjenjujemo neprimjerenim i prakse potpunog zatvaranja granica te afirmaciju koncepcija strogog kažnjavanja izbjeglica zbog nedopuštenih prelazaka preko državnih granica. Smatramo kako takve mjere, osim što nisu i neće biti učinkovite u smislu smanjenja priljeva izbjeglica prema Europi, nisu niti pravedne jer se usmjeravaju na kažnjavanje nedužnih, a potiču i djelovanje organiziranog kriminaliteta koji se pod takvim uvjetima u većoj mjeri uključuje u krijumčarenje osoba, na što ukazuje i papa Franjo u enciklici „Hvaljen budi“ (Laudato si, 197), a što dovodi do patnje i strašnih tragedija pa i pogibije izbjeglica, čemu smo nažalost svjedoci posljednjih mjeseci i godina.

4. Države, dakako, imaju pravo na zaštitu svojih granica, kao i dužnost zajamčiti sigurnost i poštivanje prava svim osobama koje se nalaze na području pod njihovom jurisdikcijom. Međutim, to ne smije doći u koliziju s pozitivnim obvezama pomoći i zaštite osobama s izbjegličkim statusom.

S obzirom da izbjeglice kao posebno osjetljiva kategorija ljudi (zbog nepoznavanja jezika, lokalnih običaja i kulture, neimaštine i financijske nužde i sl.) lako mogu postati žrtvama trgovanja ljudima radi iskorištavanja (za prisilni rad, prosjačenje, prostituciju i sl.), potrebno je poboljšati sustav identifikacije kada je riječ o izbjeglicama koje prelaze državnu granicu, tražiteljima azila ili azilantima i osobama kojima je zajamčena supsidijarna zaštita. Propusti i manjkavosti sustava u tom smislu neće značiti samo povredu pozitivne obveze države na zaštitu od ropstva već i nijekanje temeljnih postulata humanosti i kršćanskog čovjekoljublja koji osuđuju svako podjarmljivanje i porobljavanje čovjeka.

5. Na ratovima i nemirima ugroženim i opustošenim područjima Bliskog istoka stradali su i još uvijek stradavaju milijuni ljudi, među kojima je i veliki broj pripadnika nacionalnih i vjerskih manjina. Među njima je i veliki broj kršćana koji su izloženi ubijanjima i masovnim progonima. Podsjećamo na trajnu opredijeljenost Katoličke Crkve i Svetog Oca za uspostavu pravde i mira kao i na zaštitu kršćana te očuvanje kršćanskih civilizacijskih vrijednosti, kako na području Bliskog istoka koje se s pravom smatra „kolijevkom kršćanstva“, tako i na područjima u koja su naša braća i sestre izbjegli. No, uvjetovanje pomoći i pružanja zaštite izbjeglicama na temelju njihove vjerske pripadnosti bilo bi u suprotnosti ne samo s načelom nediskriminacije izbjeglica po međunarodnom pravu, već i s temeljnim postulatima kršćanstva.

6. Kad je u pitanju pružanje pomoći ljudima u potrebi, Sveto pismo ne ostavlja prostor za različita tumačenja: „Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u zemlji egipatskoj. Ja sam Gospodin Bog vaš.“ (Lev 19, 33-34). I sam Isus Krist nedvosmisleno nas je poučio kad je na pitanje: “Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?“, odgovorio: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Usp. Mt 25, 37-40).

U tome duhu, kao i u duhu višekratnih javnih poziva Svetoga Oca i nedavnoga Apela vjerskih predstavnika u Republici Hrvatskoj za pomoć izbjeglicama, i mi pozivamo i vjernike i druge ljude dobre volje da, u okviru svojih mogućnosti, riječju i djelom, pruže pomoć izbjeglicama i institucijama koje za njih skrbe. Istodobno potičemo i međunarodnu zajednicu da učini sve što je u njenoj moći kako bi se u ratom opustošenim krajevima Azije i Afrike, ali i drugdje u svijetu, uspostavio pravedan mir i poboljšali životni uvjeti te tako uklonili uzroci izbjegličke krize. Apeliramo i na vodstvo Europske unije i europskih zemalja da u humanitarnoj krizi kojoj smo svjedoci pokažu toliko potrebnu djelotvornu solidarnost kako s izbjeglicama, tako i sa zemljama koje podnose teret aktualne izbjegličke krize.

U Zagrebu, 18. rujna 2015.                                      

mons. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački, predsjednik Komisije HBK Justitia et pax