VALPOVO (TU) - Spomen-obilježje na čast sluge Božjega o. Pelbárta Ladislava Lukácsa, jednoga od sedmorice franjevaca, članova Mađarske franjevačke provincije koji su podnijeli mučeništvo, rođenog u Bistrincima 18. veljače 1916., a krštenog u valpovačkoj župnoj crkvi 19. veljače iste godine, postavljeno je i blagoslovljeno tijekom svečanog misnog slavlja, 21. veljače u krsnoj kapeli valpovačke župne crkve.

Misnim slavljem predsjedao je nadbiskup đakovačko-osječki, mons. Đuro Hranić, a suslavio nadbiskup u miru mons. Marin Srakić, provincijal Mađarske franjevačke provincije Magna Domina Hungarorum, o. Dobszay Benedek s ocima franjevcima, domaći župnik Zvonko Mrak, župnik u Belišću i filijali Bistrinci, fra Branko Janjić te brojni dijecezanski i redovnički svećenici. Prisutne su bile osobe posvećenog života iz cijele Đakovačko-osječke nadbiskupije te vjernici Hrvati i Mađari iz Valpovačkog, Donjomiholjačkog i Baranjskog dekanata, pa se stoga pjevalo i molilo i na mađarskom jeziku.

Uvod i homilija mons. Hranića

Pozdravljajući sve nazočne, mons. Hranić je rekao: „U Belišće i Valpovo privuklo nas je životno svjedočanstvo i mučenička smrt jedne Bogu posvećene osobe, o. Pelbárta Ladislava Lukácsa, rođenog u Bistrincima. Gospodin je ovdje, u krsnoj kapeli u dnu ove crkve, započeo svoje dobro spasenjsko djelo u životu o. Pelbárta. Zato smo danas na zid te krsne kapele stavili spomen ploču s likom i prikladnim tekstom, koja će nas sve podsjećati na djelovanje krsne milosti u sluzi Božjemu, mučeniku o. Pelbártu.“

Osvrćući se na evanđeoski tekst o pozivu Leviju, budućem apostolu Mateju, nadbiskup je rekao: „Onaj tko ne dođe do iskustva Mateja, sv. Pavla, sv. Petra koji plače u dvorištu velikoga svećenika jer je pred jednom sluškinjom pogazio sva svoja obećanja, sve svoje prisege te ostao potpuno ogoljen i u svojoj oholosti potpuno ponižen, i tko se ne susretne s iznenadnim pogledom Isusove dobrote i milosrdne ljubavi, taj ne može razumjeti da se u odricanju samih sebe pronalazi same sebe i da se u smrti vlastite volje ostvaruje istinska volja Božja.“ Ističući kako je o. Pelbárt zasigurno prošao iskustvo i vlastite slabosti i susreta s pogledom Isusove milosrdne ljubavi, koji mu je dao snagu za svjedočki život te mučeničku smrt, nadbiskup je prisutne upoznao s njegovim životom.

A svoju homiliju zaključio je riječima: „Ova župna zajednica, Bistrinci i župa Belišće, ponosni su na toga velikog sina i čitava naša Nadbiskupija ponosi se takvim svetačkim likovima. Želimo se osnažiti primjerom takvih, hrabrih i zrelih osoba posvećenoga života. I vjerujem, drage redovnice i redovnici, da i vi doživljavate da je ovo slavlje ohrabrenje za sve nas u našem kršćanskom svjedočanstvu, u kojemu, želimo li biti autentični, se i od nas traži, ne krvno mučeništvo, već dosljednost i potpuna predanost Gospodinu.“

Životopis o. Pelbárta

Sin Bistrinaca

O. Pelbárt Ladislav/Laszlo Lukács rođen je 18. veljače 1916. godine u Bistrincima kao sin Stjepana i Jelisave rođ. Novák. Na krštenju je 19. veljače 1916. godine u ovoj valpovačkoj župnoj crkvi, dobio ime Ladislav. Kad je imao svega 7 mjeseci Ladislav ostaje bez oca. Otac je bio na fronti u I. svjetskom ratu, razbolio se i 6. rujna 1916. godine umro u bolnici u Kaposvaru.Bio je prostestantske vjeroispovijesti. Kasnije, prigodom svog svećeničkog ređenja, u jednom svom pismu o. Pelbárt je napisao da rodbina ne želi njegovati nikakav odnos s njim zbog njegovog protestantskog podrijetla. Poslije očeve smrti, majka s njim kao malim dječakom završetkom Prvog svjetskog rata odlazi u Budimpeštu da bi u glavnom gradu potražila posao. Ladislav je ondje primio i ostale sakramente. U tom razdoblju franjevci i ostali redovi primaju u svoje samostane djecu lošeg socijalnog stanja, no oštrog uma. Tako i Ladislava u budimski samostan. Franjevci su mu omogućili školovanje, a on je svoj životni put usmjerio prema franjevačkom redu u njihovoj Mađarskoj franjevačkoj provinciji, tada Sv. Ivana Kapistrana.

Formacija

U nadbiskupskoj gimnaziji u Budimu Ladislav stječe maturu. Poslije mature, započeo je novicijat i 30. kolovoza 1937. godine polaže privremene zavjete te je dobio redovničko ime Pelbárt. Po dobroti provincijala, kao bogoslov bio je 1934. godine na studijskim putovanjima u Njemačkoj, Čehoslovačkoj i Austriji, 1935. godine u Škotskoj, Francuskoj i Norveškoj, 1936. godine u Kraljevini Jugoslaviji, Bugarskoj i Turskoj. Studij filozofije završava 1938. i potom, u drugom semestru akademske godine 1939./1940. studira na Papinskom učilištu Antonianum u Rimu. Tu je kao 24-godišnji mladić, bogoslov, prošao i kroz krizu svoga zvanja, ali ga je i kroz tu krizu učvrstio. U tom razdoblju umrla mu je i mama. Svečane zavjete položio je 3. svibnja 1941. godine. Iste je godine, 21. prosinca primio i red subđakonata.U Budimpešti je zaređen za svećenika, 21. lipnja 1942. Budući da je bio bez igdje ikoga, mladu misu slavio je u središnjem samostanu provincije.

Služba i apostolski žar

Za vrijeme svojih bogoslovskih dana o. Pelbárt uključio se u medijski apostolat. Pokazivao je veliku nadarenost i zauzetost u studiju. Svjedočanstva spominju da je govorio 6 jezika. Nekoliko dana nakon svećeničkog ređenja se razbolio. Provincijal ga upuće na odmor i operacijski zahvat, a do kraja života imao je ozbiljne želučane tegobe. Nakon što se malo oporavio bio je poslan u serafski kolegij u Jaszbereny gdje postaje vicemagister, propovjednik u crkvi i ispovjednik. U tom razdoblju priprema i svoju doktorsku disertaciju. Sljedeće 1943. godine, braćen je ponovno u samostan u Budim i ondje u provincijalnoj kući obnaša službu propovjednika, vjeroučitelja i ispovjednika. Godine 1944. odlazi u Eger. I ondje obnaša službu propovjednika i ispovjednika. Rado je bio u ispomoći u okolnim župama, tijekom godine vodio je trodnevnice i pučke misije. U samostan primaju ozlijeđene vojnike. S gvardijanom ih poslužuje, vodi zbor mladih i pomaže zajednice franjevaca trećoredaca. U kolovozu 1945. poslan je na službu u grad Hatvan, gdje se, zajedno s ostalom subraćom, napose brinuo o siromašnima, razvijajući karitativni apostolat.

Mučeništvo

Tadašnjim komunističkim vlastima u Mađarskoj smetala je uloga i djelovanje franjevaca među narodom, kao i svaka crkvena aktivnost. Komunisti posvuda otkrivaju tobožnje zavjere crkvenih ljudi, osobito onih aktivnijih i sposobnijih. Uhićenja su postala svakodnevna stvar. Tako u samostanskoj kronici piše: Novine obavještavaju o senzacionalnim otkrivanjima „zavjera“ koje su neutemeljene. I u Hatvanu su otkrili takvu „zavjeru“. Rezultat toga je uhićenje o. Pelbárta u noći između 6. i 7. svibnja. O njemu sve do danas ništa ne znamo. Jedna se osoba ovako prisjeća: „Bio je Uskrs 1946. godine. Bio je običaj čuvara kod Božjeg groba. To je započelo na Veliki četvrtak. Na Veliki petak oko deset sati p. Pelbárt mi je pristupio i rekao: Gyurka! Budite ljubazni i ravnajte čuvanjem Božjeg groba! Ja moram ići, stigao je policijski auto po mene. Otići ću u policijsku postaju, ne znam kad ću se vratiti.' Pružio mi je ruku, zagrlio i otišao. Od tada smo samo ponekad čuli nešto o njemu.“

Protiv o. Pelbárta podignuta je montirana optužnica da je sudjelovao u pripremanju antisovjetskih aktivnosti. Bio je predan sovjetskom sudu, koji ga je osudio na 10 godina zatvora i prisilnoga rada. Deportiran je na sjever – preko Galicije i Ukrajine - sve do Karelije (danas dio Ruske Federacije), u radni logor u gradu Medvežegorsku (Medvezhyegorsk). Jedan grkokatolički svećenik u svom pismu je napisao kako se o. Pelbárta za vrijeme pješačenja pokidala cipela, odjeća mu je bila iskidana, on mu je dao svoje cipele i rublje. Budući da je ionako bio krhkoga zdravlja, u logoru je skroz oslabio. Muka je trajala dvije godine. U posljednjim mjesecima svoga života ni gutati nije mogao, imao je rak grla. Umro je u strašnim mukama 18. travnja 1948. Imao je svega 32 godine, 12 godina je bio član franjevačkoga reda, a 6 godina svećenik.

Biskupijski postupak za proglašenje blaženima 7-rice mađarskih franjevaca, među kojima je o. Pelbárt, zaključen je 2013. godine. Proces je uznapredovao te se očekuje njihovo skoro proglašenje blaženima. O. Pelbárta ikonografski među njima prikazuju s likom pijetla jer je u zatvoru spasio od smrti jednog zatvorenika – doušnika, kojega su ostali zatvorenici kad je to otkriveno htjeli utući, a o. Pelbárt ga je spasio od nasilja ostalih zatvorenika.

Prigodni govori, darovi i blagoslov spomen-obilježja

Pri završetku misnoga slavlja vjernicima se obratio fra Felix Franka, učenik o. Pelbárta. Na mađarskom jeziku podijelio je svoje iskustvo susreta s budućim blaženikom, a vjernicima je govor preveo biskupijski vikar za vjernike Mađare, vlč. Gergely Beer. Potom je prigodnu riječ uputio i provincijal Benedek, a prevodio je bogoslov Robert Almaši.

Fra Felix se prisjetio kako je ministrirajući pri jednoj pobožnost trećoredcima slušao kako o. Pelbárt prepričava zgodu iz života sv. Franje, o susretu sveca i gubavca, te odlučio da će biti nasljedovatelj sv. Franje Asiškog, franjevac poput o. Pelbárta. Po upisu Serafskog kolegija u Jaszberenyu o. Pelbárt bio mu je vicemagistar. Opisao je kao je uvijek bio vedra raspoloženja, u odgoju je primjenjivao metode igre i ljubavi te se svesrdno bavio pitomcima. Napisao je i himnu pitomaca, a neki od stihova su: „O sveti oče naš, Franjo, pomozi nam u boju, neka opjeva himnu sunca naš vedri život“, s refrenom: „Radi oca našega sv. Franje i u smrt ako treba!“ „Volio je mlade, i mi, mladi smo ga također ljubili. Oduševljavali se njime. Upečatljivi su bili i njegovi službeni nastupi. Zato su ga poglavari nakon rata premjestili u Hatvan“, rekao je p. Felix ističući kako je i tamo učinkovito djelovao među mladima te sa subratom p. Salezom Kiss osnovao Državni katolički pokret mladih, zbog čega su ga i uhitili. Djelomično opisujući mučenja kroz koja je prošao o. Pelbárt do kraja svoga života, njegov učenik, fra Felix je zaključio: „Molim vas, budite ponosni na ovog velikog sina grada Valpova i čuvajte vjerno njegovu uspomenu.“

Provincijal mađarske franjevačke provincije zahvalio je za potporu u procesu beatifikacije mučenika franjevačkog reda. „Ukoliko se dogodi beatifikacija, lik o. Pelbárta bit će primjer i mađarskom i hrvatskom narodu“, naglasio je upućujući da se tijekom sljedećih mjeseci očekuje dokument na temelju kojega će se pristupiti daljnjem postupku potrebnom za beatifikaciju. „Hvala vam na svakoj vašoj potpori koju ste nam dali, nastavite moliti kako bi sluga Božji, o. Pelbárt bio što prije u zboru blaženika“, poručio je provincijal.

Nadbiskup Hranić potom je uručio medaljon s likom o. Pelbárta provincijalu te župniku Janjiću, kako bi one bile postavljene u Budimpešti te Bistrincima. Medaljon je izradio zagrebački akademski kipar Bernard Pešorda. Uslijedilo je otkrivanje i blagoslov spomen-obilježja u krsnoj kapeli valpovačke župe te molitva za proglašenjem blaženim sluge Božjega o. Pelbárta Ladislava i 6 mučenika franjevačkog reda. Na izlasku iz valpovačke crkve, brojni vjernici te osobe posvećenog života zastale su i uputile molitvu uz spomen-oblježje o. Pelbártu. M. Kuveždanin

divider